Očevici i povremene snimke objavljene na internetu prikazivale su muškarce u civilnoj odjeći, često naoružane kalašnjikovima, kako postavljaju kontrolne točke. Na njima su pregledavali automobile i mobilne telefone, tražeći znakove podrške ratu ili mogućeg nezadovoljstva vlastima. U pojedinim dijelovima grada viđena su i crna oklopna vozila za razbijanje prosvjeda parkirana na mjestima poput zatvorenih školskih dvorišta, koja su manje izložena mogućim raketnim napadima, piše The New York Times.

'Pokušali su stvoriti dojam da imaju potpunu kontrolu, a unutar zemlje širiti strah kako se ljudi ne bi usudili izaći na ulice', rekao je Saeid Golkar, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Tennessee i autor knjige ‘Captive Society: The Basij Militia and Social Control in Post-Revolutionary Iran’.

Američki predsjednik Donald Trump sugerirao je da bi pripadnici garde trebali položiti oružje i tako podržati promjenu vlasti u Iranu. Analitičari takav scenarij smatraju vrlo malo vjerojatnim. Iako Iran formalno funkcionira kao teokratska država čija je ideologija ukorijenjena u šijitskom islamu, Revolucionarna garda predstavlja okosnicu snažno militarizirane države. Upravo se njezina politička, vojna i gospodarska moć smatra glavnom preprekom bilo kakvoj promjeni vlasti u zemlji.

Što je Iranska revolucionarna garda

U prvim danima Islamske revolucije 1979. njezin vođa ajatolah Ruholah Homeini nije imao povjerenja u tadašnju redovnu vojsku, poznatu kao Arteš. Smatrao je da je ona i dalje odana svrgnutom šahu.

Zbog toga je osnovao paralelnu vojnu strukturu – Iransku revolucionarnu gardu, čija je glavna zadaća bila zaštita revolucije. Jezgru organizacije činili su članovi lokalnih revolucionarnih odbora koji su djelovali u četvrtima i oko džamija, nadzirući stanovništvo i uklanjajući protivnike nove vlasti.

Rat između Irana i Iraka, koji je započeo 1980., snažno je oblikovao gardu i pretvorio je u organiziranu vojnu silu. U tom razdoblju počela je razvijati i vlastiti program balističkih projektila, nakon što su Sjedinjene Američke Države prekinule vojnu suradnju s Iranom.

Nakon smrti Homeinija 1989. novi vrhovni vođa Ali Hamenei dodatno je ojačao gardu i povezao njezinu moć s uredom vrhovnog vođe. Istodobno je dopustio njezino širenje u politiku i gospodarstvo.

Gospodarska i politička moć

Revolucionarna garda s vremenom je postala jedna od najutjecajnijih institucija u Iranu. Nakon rata s Irakom dobila je ulogu u obnovi zemlje te je sudjelovala u gradnji cesta, brana i drugih infrastrukturnih projekata.

Također je razvila mreže za krijumčarenje robe, uključujući naftu, kako bi zaobišla međunarodne sankcije uvedene zbog iranskog nuklearnog programa.

Prema procjenama analitičara, Revolucionarna garda danas kontrolira najmanje četvrtinu iranskog gospodarstva, a možda i znatno više.

Nakon američke invazije na Irak 2003. gardi se otvorio prostor za širenje utjecaja na Bliskom istoku. Putem svoje elitne postrojbe Quds pomogla je izgraditi mrežu saveznika i milicija u Libanonu, Siriji, Iraku, Jemenu i Pojasu Gaze.

Kako je organizirana

Revolucionarna garda ima između 125.000 i 180.000 pripadnika. Ukupan broj sigurnosnih snaga u Iranu procjenjuje se na oko 1,5 milijuna ljudi, uključujući policiju i razne paravojne formacije.

Organizacija ima četiri glavne vojne grane:

• kopnene snage
• mornaricu
• zrakoplovno-svemirske snage
• postrojbu Quds za operacije u inozemstvu

Uz to kontrolira niz povezanih organizacija, uključujući vlastitu obavještajnu službu i Basij, dobrovoljačku paravojnu miliciju koja djeluje u gotovo svakom kvartu i često sudjeluje u gušenju prosvjeda.

Garda djeluje prema tzv. mozaik strategiji, decentraliziranom sustavu zapovijedanja. Ta strategija razvijena je nakon američke invazije na Irak 2003. i tijekom suzbijanja velikih prosvjeda u Iranu 2009. godine. Cilj je omogućiti lokalnim zapovjednicima da zadrže kontrolu nad područjima čak i ako dođe do prekida komunikacije s Teheranom ili političke krize u vrhu vlasti.

U Iranu postoji 31 regionalno zapovjedništvo, po jedno za svaku pokrajinu, a mreža manjih jedinica raspoređena je gotovo u svakom većem naselju.

Tko vodi gardu

U nedavnim izraelskim i američkim napadima ubijena su dva zapovjednika Revolucionarne garde. Nakon toga je 1. ožujka na čelo organizacije imenovan brigadni general Ahmad Vahidi.

Vahidi je dugogodišnji tvrdi konzervativac i bivši ministar obrane i unutarnjih poslova Irana. Bio je i jedan od osnivača postrojbe Quds 1988. godine te je njome zapovijedao osam godina.

Argentina ga sumnjiči za povezanost s napadom na židovski kulturni centar u Buenos Airesu 1994., u kojem je poginulo 85 ljudi, ali Iran odbacuje te optužbe.

Pogled u budućnost

Modžtaba Hamenei, sin pokojnog vrhovnog vođe, tijekom rata s Irakom služio je u Revolucionarnoj gardi i smatra se jednim od njezinih najbližih političkih saveznika. Kao očev bliski suradnik posljednjih je dvadesetak godina imao velik utjecaj na imenovanje njezinih zapovjednika. Analitičari smatraju da je upravo zbog tih veza jedan od favorita garde za novog vrhovnog vođu.

Ipak, Revolucionarna garda nije potpuno homogena organizacija. Dio njezinih pripadnika sudjelovao je u brutalnom gušenju prosvjeda, ali mnogi su obični ročnici koji odražavaju podijeljeno raspoloženje iranskog društva.

Unutar strukture postoji jezgra od 2.000 do 3.000 najtvrđih zapovjednika, čiji su položaj i bogatstvo izravno povezani s opstanakom sustava vlasti. Analitičari smatraju da će upravo ta skupina braniti režim do kraja.