Izrael je likvidacije najvišeg iranskog vodstva uspoređuje s odsijecanjem glave hobotnice. Kampanja bez presedana u modernom ratovanju započela je uklanjanjem vrhovnog vođe Alija Hameneija. U nastojanju ciljanja ‘krakova’ režima, Izrael je u srijedu ubio ministra obavještajne službe Esmaila Hatiba, dan nakon što je poginuo i de facto vođa zemlje Ali Laridžani.

Izrael je i ranije ubijao vođe organizacija koje smatra terorističkima, poput Hezbolaha i Hamasa, pa i iranske dužnosnike u državama poput Sirije. No sada, eskalacijom protiv državnog vrha u izravnom međudržavnom ratu, šalje poruku vojne moći i pokazuje da njegovi protivnici nemaju gdje se sakriti. To ujedno odražava sve veći domet ratovanja omogućen novim preciznim oružjem i dubokim obavještajnim prodorima.

Najnoviji napadi predstavljaju pokušaj promjene političkih odnosa u Teheranu, dok tisuće zračnih udara, uz sudjelovanje američkih snaga, razaraju sposobnost Islamske Republike da prijeti svijetu projektilima i dronovima.

Likvidacije - ruše li ili ojačavaju režim?

Ubojstva stranih čelnika dugo se smatraju nezakonitima prema američkom i međunarodnom pravu. Mnogi kritičari i sam rat protiv Irana vide kao udar na sve slabiji međunarodni poredak utemeljen na pravilima. Ipak, takvi napadi privlačni su za snažne države poput SAD-a i Izraela jer žele skratiti rat, oslabiti represivne režime i izbjeći dugotrajne sukobe.

Ubijanje vođa može oslabiti režim jer odvraća niže rangirane dužnosnike od preuzimanja funkcija koje postaju smrtonosne.

No, iako takve likvidacije imaju snažnu simboliku, njihovi dugoročni politički i strateški učinci nisu jasni. Mučeništvo je duboko ukorijenjeno u ideologiji Islamske Republike, što može dodatno učvrstiti režim, navodi CNN u analizi.

Stoga uklanjanje vrha vlasti može skratiti rat, ali i potaknuti osvetu te zatvoriti prostor za diplomaciju, čime se sukob može dodatno produljiti.

Budući da se pretpostavlja da su iranski čelnici prije rata decentralizirali vlast, nije sigurno da će njihovo uklanjanje srušiti režim. Strategija eliminacije svakog novog vođe mogla bi dovesti do gotovo trajnog rata.

Duga povijest ciljanih likvidacija

Ideja ubijanja stranih vođa u ratu nije nova. Britanija je tijekom Drugog svjetskog rata razmatrala, ali odustala od planova za likvidaciju Adolfa Hitlera. CIA je u više navrata pokušavala ubiti kubanskog vođu Fidela Castra.

SAD je kasnije ciljao vođe Al-Qaide i Islamske države, uključujući Osamu bin Ladena, a Donald Trump je u prvom mandatu naredio likvidaciju iranskog generala Kasema Soleimanija.

Godine 2003. SAD je bezuspješno pokušao ubiti iračkog vođu Sadama Huseina na početku invazije. Kasnije tijekom sukoba, američki obavještajni analitičari stvorili su špil karata kako bi odredili vrijednost vođama režima koje je Washington želio uhvatati ili ubiti. Saddamovi sinovi, Uday i Qusay, bili su as srca i as trefa sve dok nisu poginuli u pucnjavi. Njihov otac, as pik, pronađen je kako se skriva u rupi u svom rodnom gradu Tikritu, a kasnije je obješen.

No takav pristup pokazao se pogrešnim jer uklanjanje ključnih figura nije donijelo stabilnost, nego dugotrajnu pobunu.

Neizvjestan ishod

Ključno pitanje danas je hoće li strategija uklanjanja iranskog vodstva donijeti stabilnost ili dodatnu destabilizaciju. Iako su američko-izraelski napadi znatno oslabili iranske vojne kapacitete, zasad nema znakova raspada režima.

Trumpovi ciljevi u Iranu i opravdanje za rat možda nisu sasvim jasni. Ali Netanyahuovi ciljevi nisu tajna već desetljećima: uništenje onoga što on smatra iranskom egzistencijalnom prijetnjom Izraelu i njegovom režimu.

Izrael svoje napade na iranske čelnike predstavlja kao samoobranu od onoga što smatra terorističkom državom koju predvode zapovjednici Korpusa islamske revolucionarne garde s kojima je već dugo u tinjajućem ratu. Umjesto kapitulacije, Iran je na ubojstvo visokih čelnika režima reagirao prkosno. Primjerice, gađao je Tel Aviv balističkim raketama u skladu s obećanjem da će proširiti rat kako bi osvetio Laridžanija.

Izrael tvrdi da napadima želi omogućiti Irancima da sami promijene vlast. No postoje i suprotni scenariji – jačanje represije, produljenje rata ili čak raspad države i građanski rat.

Teologija patnje

Neki stručnjaci smatraju da je malo vjerojatno da će atentati na vođe potaknuti pozitivne političke promjene. Bader Al-Saif, intelektualni povjesničar, rekao je da bi iranski čelnici mogli pojačati svoj prkos.

'Mislim, za njih, atentat - oni će ga prihvatiti. Ovaj režim počiva na teologiji patnje, pa što više atentata, to će oni postati otporniji, a manje iskusni pojedinci bit će uvršteni u novije redove', ocijenio je povjesničar Bader Al-Saif.

Sličnog je mišljenja i analitičarka Sina Azodi, direktorica programa za bliskoistočne studije na Sveučilištu George Washington, koja smatra da bi se Laridžanijevo ubojstvo moglo pokazati kontraproduktivnim.

'S praktičnog stajališta, naravno, to je postignuće za Izraelce. Ali bojim se da će to u konačnici dovesti do... učvršćivanja režima, a ne do njegovog sloma', rekla je Azodi.

Uklanjanje političkih figura može dodatno otežati i diplomatsko rješenje, jer nestaju potencijalni pregovarači. U konačnici, uspjeh strategije ‘odsijecanja glave’ neće se mjeriti brojem ubijenih, nego posljedicama koje ostavlja iza sebe.