O njoj se govori još od vremena Baracka Obame, a dobila je na težini nakon ruske aneksije Krima 2014. godine, podsjeća analitičar Tihomir Vinković. Realno, takvo bi povlačenje krenulo za šest mjeseci i završilo u roku od godine dana, prenosi HRT.

U Bruxellesu su se godinama vodile rasprave o smislu američke vojne prisutnosti u Njemačkoj. Vinković kaže da se često postavljalo pitanje zašto je toliki broj vojnika ondje ako sigurnosni izazovi dolaze s istoka. Prema njegovu mišljenju, korisnije bi bilo njihovo raspoređivanje u istočnije članice poput Poljske ili baltičkih država.

Ipak, i relativno 'mali' pomak poput ovog otvara veće pitanje: što to znači za NATO? Tvrtko Jakovina smatra da odlazak 5000 vojnika sam po sebi ne ruši savez jer SAD u Europi ima više od 80.000 vojnika i desetke baza. No upozorava da je Amerika i dalje njegova okosnica.

Ozbiljan udarac NATO-u

'Rasformirati ono što je tolika desetljeća bilo uspostavljeno znači ozbiljan udarac na NATO', ističe, uz napomenu da bi samo nekoliko država, poput Turske, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, moglo preuzeti zahtjevnije obrambene uloge.

Iz šire perspektive, Robert Barić upozorava da problem nije samo broj vojnika nego povjerenje. 'Nije pitanje hoće li sad 5000 vojnika biti ovdje, nego pitanje je li SAD pouzdan saveznik u budućnosti’, naglašava. Dodaje da se to ne tiče samo Europe, već i američkih partnera u Aziji i Perzijskom zaljevu, jer će nakon aktualnih sukoba drukčije promišljati sigurnosne aranžmane.

Barić pritom podsjeća na logističku realnost. Naime američke operacije na Bliskom istoku i šire ovise o europskim bazama, osobito o Ramsteinu. Eventualni izlazak iz NATO-a zato bi imao dalekosežne posljedice i izvan Europe, a dodatni problem vidi u iscrpljenim zalihama vođene municije zbog rata u Perzijskom zaljevu, što bi moglo usporiti opskrbu saveznika.

Paralelno s tim sigurnosnim pitanjima odvija se kriza na relaciji Washington–Teheran. Donald Trump najavio je privremeno zaustavljanje operacije oko Hormuškog tjesnaca, a državni tajnik Marco Rubio poručio je da je operacija Epski bijes ispunila ciljeve. Očekuje se iranski odgovor na američki prijedlog.

Iran još nije poražen

Jakovina pritom upozorava: 'Mnogi privremeni sporazumi često su najtrajniji sporazumi.' Smatra da bi se mir mogao održati barem na dosadašnjoj razini, iako uz povremene blokade. Ključno pitanje pritom ostaje nuklearni program, a bez rješenja tog problema teško je govoriti o jasnoj američkoj pobjedi.

Istodobno upozorava da Iran, unatoč slabom gospodarstvu i gubicima, nije nužno politički poražen: 'Bez obzira na to što je Iran sigurno u materijalnom i ljudskom smislu izgubio ili je poražena strana, nisam siguran da je izgubio rat.'

Barić ide i korak dalje te tvrdi da je sukob pokazao lekciju Sjeverne Koreje – nuklearno oružje kao jamstvo sigurnosti. Prema njegovim riječima, Iran bi mogao pristati na međunarodni nadzor, ali dugoročno zadržati opciju razvoja 'crnog programa'. Usto naglašava važnost Hormuškog tjesnaca i tvrdi da Teheran drži 'ključeve eskalacije', uz procjenu da je uspio neutralizirati 16 američkih baza u regiji.

Izrael ne može bez američke potpore

Sve to komplicira odnose u zapadnom savezu. Barić spominje pritiske za nastavak napada iz dijela američke administracije i Izraela, uz napomenu da Benjamin Netanyahu bez američke potpore ne može samostalno djelovati.

Zaključno, sve više analitičara smatra da se svijet već promijenio. 'Pitanje je što učiniti, jer ovo su sad nepovratne promjene', kaže Barić. Ideja da će neka buduća američka administracija vratiti stvari na staro čini se sve manje izglednom pa ostaje ključno pitanje kako 'europeizirati' NATO i održati ga funkcionalnim jer, upozorava Barić, Europska unija zasad nema kapacitet stvoriti vlastiti obrambeni sustav.