Koncem svibnja predsjednik Filipina Rodrigo Duterte zaprijetio je Kanadi prekidom diplomatskih odnosa ako se njihova vlada ne pobrine za 1500 tona plastičnog otpada poslanog u tu azijsku zemlju još 2013. i 2014. godine.

Kanada uporno odbija priznati problem, pa je sukob eskalirao, a Duterteu je prekipjelo, jer poručuje: ne dođu li Kanađani odmah po vlastito smeće, Filipinci će ga istovariti pred njihova vrata, u kanadske vode.

'Strane zemlje ne mogu se prema suverenoj državi Filipinima odnositi kao prema smeću', citira britanski Guardian predsjednikova glasnogovornika Salvadora Papela.

Isto poručuje malezijska ministrica za zaštitu okoliša Yeo Bee Bin, prijeteći da će planine rabljene plastike uvezene iz Europe i SAD-a poslati tamo odakle su stigle. Ministrica nije ostala na verbalnim prijetnjama, nego je u Španjolsku vratila pet kontejnera ilegalno uvezene 'plastične sramote'. Tajlandska carina prošle godine dnevno je odbijala uvoz u zemlju 20 kontejnera plastičnog i elektroničkog otpada.

Otkako je Kina 2018. prekinula zbrinjavanje plastičnog otpada iz bogatih zapadnih zemalja, shvativši da im je zaštita okoliša važnija od kratkoročne zarade, Amerika i Europa, a i neki drugi našli su se na mukama: kako vlastito smeće istovariti u tuđe dvorište?

Ali brzo su se snašle. Umjesto u Kinu, plastični i drugi otpad sada putuje na Filipine, u Indoneziju, Vijetnam i Maleziju, a Tajland je preplavljen elektroničkim otpadom. Kinezi su zbrinjavali više od polovine plastičnog, metalnog i papirnatog otpada u svijetu, a samo je iz Britanije stizalo dovoljno smeća da se njime godišnje ispuni 10.000 olimpijskih bazena. Budući da ga je najviše prolazilo kroz luke Hong Konga i Singapura, privatne korporacije koje su radile za nacionalne vlade jednostavno su ga preusmjerile u obližnje jugoistočne azijske zemlje s labavim zakonima o zbrinjavanju otpada.

Nakon kineske odluke Tajland, Malezija i Vijetnam donijeli su zakone o sprečavanju uvoza plastičnog i elektroničkog smeća, ali smeće i dalje stiže, sada - ilegalno.

Malezijska vlada objavila je 23. travnja rezultate istrage koji pokazuju da se otpad, lažno deklariran kao neka druga roba, i dalje komotno uvozi iz Britanije, Australije, Sjedinjenih Država, Francuske, Španjolske i Njemačke, a uvoz je sa 168,5 tisuća skočio na 465 tisuća tona. U Indoneziji je prošle godine otkriveno da se ilegalno uvezeno smeće koristi za gorivo u tvornici tofua, namirnice popularne na zapadnom tržištu za eko osviještene pobornike vegetarijanske prehrane.

Otkako je Kina zatvorila vrata, međunarodna organizacija Globalni savez za alternativne spalionice (GAIA) zatekla je u Indoneziji, Tajlandu i Maleziji cijela sela pretvorena u deponije. U Indoneziji 60 kontejnera opasnog i otrovnog stranog otpada pet mjeseci leži na otoku Riau. Prošli tjedan na Filipinima su osvanuli kontejneri komunalnog otpada iz Australije, označeni kao gorivo, da se zaobiđu carinski propisi.

Godišnje se u svijetu koristi više od 2000 milijardi plastičnih i staklenih boca, konzervi i tetrapaka, za razliku od 1600 milijardi 2015. godine. Oceani su zatrpani sa 100 milijuna tona plastike, a unatoč svim kampanjama potrošnja plastike raste i poprima razmjere epidemije. Od svega reciklira se samo devet posto, pa ostatak iz bogatih zemalja završava trunući na odlagalištima u jugoistočnoj Aziji ili se ilegalno spaljuje, oslobađajući otrovne plinove koji zagađuju vodu i poljoprivredne površine te izazivaju bolesti respiratornih organa.

Laos, Kambodžu i naročito susjedni Tajland u zadnjih pola godina posebno muči elektronički otpad. Samo ga EU proizvede 50 milijuna godišnje, gdje su još zemlje kao što su Japan i SAD. Prema podacima UN-a, 70 posto od toga ranije je završavalo u Kini, a sada su kineski biznismeni odlučili prljavi posao prebaciti na Tajland, najavljujući prošle godine otvaranje stotinu tvornica i pogona za recikliranje plastike i e-otpada.

Očevici već svjedoče o neboderima smrvljenih pisača, tv-ekrana, kućišta i zaslona nedaleko od Bangkoka, no najgore prolaze stotine malih uzgajivača škampa u provinciji Samut Parkan, bojeći se da će im novonikli pogoni za preradu elektroničkog smeća zagaditi uzgajališta otrovnim kemikalijama. Prošle godine u samo nekoliko tjedana zatvoreno je 26 takvih ilegalnih pogona, sa 'zastrašujuće primitivnim metodama' prerade, zbog kojih u tlo i vodu odlaze teški metali poput bakra i olova, dok se spaljivanjem plastičnih dijelova elektronike zrak zagađuje otrovnim plinovima.

Utoliko za ove zemlje utješno zvuči pravno obvezujući zaključak sa ženevske dvotjedne UN-ove Konferencije stranaka Baselske konvencije (29. travnja -10. svibnja) o izmjeni tzv. Baselske konvencije o globalnom postupanju otpadom. Donesena 1989., Konvencija se u početku odnosila na zbrinjavanje farmaceutskog i nuklearnog otpada, ali 30 godina poslije gotovo svih 1400 delegata iz 187 zemalja glasalo je za zabranu slanja zagađenog, miješanog i otpada nepodobnog za reciklažu privatnim subjektima zemalja u razvoju bez službenog odobrenja njihovih vlada.

I dok neki sporazum nazivaju 'revolucionarnim', nadajući se transparentnijoj i bolje reguliranoj globalnoj trgovini plastičnim otpadom, uz bolju zaštitu ljudi i okoliša, nazočni Amerikanci (nisu bili službeni sudionici Konferencije s pravom glasa) jedini 'nisu razumjeli kakve posljedice takav sporazum ima na trgovinu plastičnim otpadom'.

Sporazum stupa na snagu 2020., što znači da će – tvrdi Jim Puckett iz nevladine organizacije Basel Action Network (BAN) za borbu protiv otrovnog otpada – neke zemlje do tada užurbano koristiti perverzne načine rješavanja svog plastičnog i e-otpada, ali unatoč tome donesenu zabranu smatra iznimno potrebnom.

'Ako i čiste pred vlastitim vratima, bogati to čine vrlo nevoljko', kaže u razgovoru za Guardian Beau Baconguis iz GAIA-e dodajući:

'Vraćanje smeća, čime prijete Filipini, za sada je jedini učinkoviti način na koji bogate zemlje podsjetiti na to da se konačno moraju suočiti s posljedicama vlastitog neodgovornog obilja, umjesto da ga uvaljuju siromašnijima.'