Diljem Europe grade se golemi podatkovni centri koji će pokretati buduće AI sustave. No uz tehnološku utrku vodi se i ona za električnu energiju i vodu. Analiza podataka TeleGeographyjeva Data Center Research Servicea, koju je tportal dobio na uvid, pokazuje da Europa danas ima najmanje 1875 aktivnih podatkovnih centara te da je više od 150 novih projekata već u pripremi. U toj utrci svoje mjesto želi pronaći i Hrvatska kroz projekt Pantheon kod Topuskog, a domaći stručnjaci za tportal analiziraju može li domaća energetska infrastruktura pratiti te zahtjeve i s kojim se to izazovima suočava cijeli kontinent
Svaki AI model negdje se mora trenirati i pokretati, a iza toga stoje golemi podatkovni centri koji troše električnu energiju, zahtijevaju sustave hlađenja i koriste ogromne količine vode. Hoće li nas umjetna inteligencija prevesti žedne preko vode?
Oko grandioznog projekta Pantheon, podatkovnog centra vrijednog oko 50 milijardi eura koji bi se trebao graditi u blizini Topuskog, digla se prašina među ostalim zbog pitanja koliko će takav kompleks trošiti električne energije i hoće li njegova potrošnja utjecati na dostupnost vode i cijenu struje za građane. No čak i domaći stručnjaci pitaju se ima li ova investicija uporište u stvarnosti ili joj nedostaje doza realnosti; skeptični su ponajprije zbog golemih potreba za električnom energijom, vodom za hlađenje, optičkom infrastrukturom i nabavom naprednih AI čipova.
vezane vijesti
O Pantheonu
Podsjetimo, projekt Pantheon u Hrvatskoj razvija poduzetnik Jako Andabak s američkim investitorom Ryanom Richom i partnerima. 'Moj osnovni motiv za ulazak u ovaj projekt jest želja da doprinesem novoj budućnosti Hrvatske', rekao je Andabak nakon potpisivanja pisma namjere. Ako sve bude po planu, gradnja bi trebala početi 2027., a pokretanje prvih servera očekuje se već 2029. godine. Procjenjuju da će ukupna ulaganja premašiti 50 milijardi eura kako hiperskalni zakupci budu uvodili opremu i tehnologiju. U projekt bi trebala biti uključena i Končar Grupa.
Međutim nakon početne euforije, aplauza i hvale američkih medija o velebnom ulaganju krenula su pitanja o utjecaju podatkovnog centra na okoliš, kapacitetu hrvatske elektroenergetske mreže, mogućim posljedicama za cijene električne energije, stvarnom učinku na zapošljavanje i gospodarstvo, pa i dostupnosti naprednih čipova za takvo postrojenje, među ostalim.
Pantheon uključuje izgradnju cjelovite infrastrukture – od podatkovnog centra do energetskih postrojenja, dalekovoda i optičkih mreža – te planirani sustav podrazumijeva visoku razinu pouzdanosti i kontinuiran rad, uz velike potrebe za energijom i hlađenjem, a trenutno se radi na pripremi studije utjecaja na okoliš. No voditelji projekta tvrde drugačije.
'Projekt neće ugroziti cijene struje za građane. Kada je najavljen, potpisan je i ugovor s Greenvoltom oko same isporuke električne energije i u sklopu samog projekta predviđena je solarna elektrana od 500 megavata te 240 kilometara dalekovoda uz ostalu popratnu infrastrukturu', rekao je ranije Mislav Crnogorac, jedan od njegovih vodećih ljudi.
Da do poskupljenja struje za građane neće doći, tvrdi i voditelj projekta Mirko Gudelj. Kaže i da opskrba vodom u Sisačko-moslavačkoj županiji također neće biti ugrožena te da će Hrvatska od toga imati 'višestruke koristi jer će, nakon gradnje 300 kilometara 400-kilovoltne mreže s trafostanicom istovjetne snage, sve to biti predano na korištenje HOPS-u'.
Hrvatska danas raspolaže s približno 25 MW ukupnog kapaciteta podatkovnih centara
Veliki podatkovni centri zahtijevaju značajna ulaganja u proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije. Opravdano se nameću i pitanja o korištenju vode za hlađenje, utjecaju na okoliš i mogućem opterećenju lokalne infrastrukture.
Premda to ne znači automatski da će građani plaćati skuplju struju ili ostati bez vode, s druge strane znači da države moraju planirati razvoj energetske infrastrukture desetljećima unaprijed kako bi zadovoljile potrebe kućanstava, industrije i novih digitalnih pogona.
'Jedan od glavnih problema razvoja podatkovnih centara su velike investicije, posebno u energetsku i mrežnu infrastrukturu, koje se ne mogu realizirati u kratkom roku i zahtijevaju dugoročno strateško planiranje', ističe u razgovoru za tportal Andrija Šimić iz Hrvatskog Telekoma.
Kaže da pozdravljaju svaki daljnji razvoj ove industrije u Hrvatskoj, no usto upozorava da je riječ o iznimno zahtjevnim projektima kod kojih pitanja energije i infrastrukture ostaju ključna. Hrvatska danas raspolaže s približno 25 MW ukupnog kapaciteta podatkovnih centara, što je višestruko manje od vodećih europskih tržišta.
'Treba zadržati dozu analitičke trezvenosti'
'Projekt Pantheon, s najavljenih 50 milijardi eura ukupne investicije i podatkovnim centrom gigavatne razine u Topuskom, na papiru je najveća investicija u hrvatskoj povijesti i jedno od najvećih privatnih američkih ulaganja u Europu. Za Hrvatsku bi on, ako se ostvari, značio upravo ono što je Hrvatskoj kronično nedostajalo: pozicioniranje u globalnom tehnološkom lancu vrijednosti te na karti na kojoj Hrvatska do sada jednostavno nije postojala.
No upravo zato je važno zadržati i dozu analitičke trezvenosti: između najave i realizacije projekta ove veličine stoji čitav niz izazova, od energetske i mrežne infrastrukture do financiranja i regulatornih pitanja, pa će se prava vrijednost Pantheona za Hrvatsku moći procijeniti tek kada se od prezentacija prijeđe na gradilište', kaže nam Maruška Vizek, znanstvenica na Ekonomskom institutu Zagreb.
Jedan od najvećih novih potrošača električne energije
Ista pitanja danas postavljaju vlade, energetske kompanije i lokalne zajednice diljem Europe jer podatkovni centri više nisu samo nevidljiva infrastruktura koja pokreće internet, cloud servise i streaming platforme, već jedan od najvećih novih potrošača električne energije zbog 'žednog AI-a'. Svaki AI model negdje se mora trenirati i pokretati, a iza toga stoje golemi podatkovni centri koji troše električnu energiju, zahtijevaju složene sustave hlađenja i koriste značajne količine vode.
Prosječno europsko kućanstvo godišnje potroši oko 3600 kilovatsati električne energije, odnosno oko 10 kilovatsati dnevno. Nasuprot tome, podatkovni centar može potrošiti dnevnu količinu energije potrebnu za desetke tisuća takvih kućanstava.
Koplja se tako lome diljem i Europe i SAD-a. Zagovornici podatkovnih centara ističu nova ulaganja, razvoj infrastrukture i tehnološki napredak, a kritičari upozoravaju na veliku potrošnju energije i vode, ograničen broj radnih mjesta nakon završetka gradnje i nedovoljnu transparentnost oko stvarnog okolišnog utjecaja pojedinih projekata. Jasno je da europskom tržištu podatkovnih centara treba sve više energije, a procjenjuje se da će potražnja za električnom energijom potrebnom za njihovo napajanje porasti s 10 gigavata 2024. na čak 35 gigavata do 2030. godine.
U pojedinim državama lokalne zajednice organizirale su se protiv izgradnje velikih podatkovnih centara te je otpor postao toliko jak da su u SAD-u prošle godine zaustavljeni deseci projekata vrijedni više milijardi dolara. Nedavno je UN-ov Institut za vodu, okoliš i zdravlje upozorio da bi ukupna potrošnja vode podatkovnih centara do 2030. godine mogla dosegnuti 9,3 bilijuna litara godišnje, što je količina dovoljna za podmirivanje godišnjih potreba 1,3 milijarde stanovnika subsaharske Afrike.
Bez energije nema ni AI-a
No Europska unija ozbiljno je prionula na posao u želji da razvija svoje AI kapacitete, smanji ovisnost o američkim i kineskim tehnološkim platformama te privuče ulaganja u nove AI tvornice i podatkovne centre. Međutim ostvarenje tih ambicija neće ovisiti samo o softveru, čipovima i algoritmima.
'Razvoj AI industrije i podatkovnih centara nezamisliv je bez značajnih ulaganja u energetsku infrastrukturu. Dostupnost pouzdane i dovoljne količine električne energije osnovni je preduvjet za rad takvih sustava', kaže nam Andrija Šimić.
Hoće li Europa uspjeti uhvatiti korak sa SAD-om i Kinom, to će podjednako ovisiti o tehnološkim inovacijama i brzini kojom će graditi energetsku infrastrukturu. 'Trenutno je najveći izazov energija – ona je ključni ograničavajući faktor za razvoj infrastrukture', tumači Šimić.
Maruška Vizek ističe da investicijski val u podatkovne centre pokazuje da se globalna ekonomska moć u 21. stoljeću neće mjeriti samo količinom proizvedene robe ili pruženih usluga, već i pristupom računalnoj infrastrukturi koja redefinira tu robu i usluge.
'To istodobno znači da se utrka za umjetnu inteligenciju zapravo svodi na puno prozaičniju utrku, onu za energiju. Naime, prema projekcijama MMF-a, do 2030. godine svi podatkovni centri zajedno bit će četvrti najveći potrošač električne energije na svijetu, odmah iza Kine, SAD-a i Indije. Podatkovni centar bez stabilnog i cjenovno pristupačnog pristupa električnoj mreži tek je skupa zgrada u kojoj se ništa ne događa, a Europa se upravo na tom frontu nalazi u strukturalno nepovoljnijem položaju nego SAD ili dijelovi Azije, s cijenama električne energije koje su u prosjeku dvostruko više od američkih i čekanjem na priključak na mrežu, što u nekim zemljama traje i do deset godina', navodi Vizek.
AI mijenja zahtjeve
Generativna umjetna inteligencija u posljednje dvije godine potpuno je promijenila zahtjeve koje podatkovni centri postavljaju pred infrastrukturu. 'Oprema koja se danas ugrađuje, posebno za AI workloadove, zahtijeva znatno veću snagu električne energije i gustoću računalnih resursa nego prije', kaže Šimić.
Posljedice su vidljive na globalnoj razini. Podatkovni centri danas troše između 1,5 i dva posto ukupne svjetske električne energije, a očekuje se da će se ta potrošnja do kraja desetljeća više nego udvostručiti.
Za razliku od podatkovnih centara kakvi su se gradili prije desetak godina, novi AI kampusi osmišljeni su za treniranje velikih jezičnih modela, rad GPU klastera i obradu golemih količina podataka u stvarnom vremenu. Takvi sustavi zahtijevaju više energije, veću gustoću servera i složenije sustave hlađenja.
Dok je nekad podatkovni centar od nekoliko megavata predstavljao velik projekt, danas se za AI kampuse sve češće govori o desecima, stotinama, pa čak i više stotina megavata.
1875 podatkovnih centara u 32 države
Europa danas raspolaže s čak 1875 aktivnih podatkovnih centara u 32 države i 438 gradskih područja, pokazuju podaci TeleGeographyjeva Data Center Research Servicea.
Za 951 podatkovni centar dostupni su podaci o instaliranoj IT snazi koja ukupno iznosi najmanje 11.538 megavata (MW). Toliki kapacitet jasno pokazuje da su podatkovni centri postali golemi potrošači energije, usporedivi s cijelim nacionalnim elektroenergetskim sustavima, a ukupna površina onih u Europi premašuje 9,25 milijuna četvornih metara dok prostori namijenjeni smještaju serverske opreme zauzimaju više od 2,48 milijuna četvornih metara.
Industrija nastoji povećati energetsku učinkovitost. Prosječan PUE (Power Usage Effectiveness), ključan pokazatelj učinkovitosti podatkovnih centara, iznosi 1,40, što znači da se na svaki vat energije potrošen za računalnu obradu troši dodatnih 0,4 vata za hlađenje, napajanje i ostalu infrastrukturu.
Tržištem i dalje dominiraju tradicionalna europska središta. Njemačka vodi po broju lokacija s 351 podatkovnim centrom dok Ujedinjeno Kraljevstvo prednjači po evidentiranoj snazi s oko 2646 MW. Njemačka raspolaže s oko 2079 MW, Francuska sa 759 MW, Nizozemska sa 678 MW, Italija sa 736 MW, Rusija sa 668 MW, Španjolska s 451 MW, Poljska s 365 MW, Švedska s 334 MW, a Irska s oko 378 MW.
Gledajući gradove, London i Frankfurt ostaju neprikosnovena središta europske digitalne infrastrukture. London ima 161 podatkovni centar i oko 1862 MW evidentiranog kapaciteta, a Frankfurt 134 centra i oko 1384 MW. Slijede Amsterdam, Pariz, Moskva, Dublin, Berlin, Madrid i Stockholm. Kao novo važno tržište iskače Milano (679 MW) jer investitori sve manje grade velik broj manjih objekata, a sve više ulažu u golema postrojenja namijenjena umjetnoj inteligenciji.
Zašto se podatkovni centri sele na sjever Europe?
Dok London, Frankfurt, Amsterdam i Dublin ostaju ključna europska digitalna središta, novi val investicija sve se češće seli prema Norveškoj, Švedskoj i Finskoj.
Hladnija klima omogućuje jeftinije i energetski učinkovitije hlađenje servera, obnovljivi izvori energije imaju velik udio u proizvodnji električne energije, a pojedine regije još uvijek raspolažu slobodnim mrežnim kapacitetima.
Norveška danas ima svega 33 aktivna podatkovna centra, no čak oko 712 MW evidentiranog kapaciteta, jer investitori ondje grade manje, ali veće i snažnije objekte. Sličan trend primijećen je u Finskoj, koja s 41 lokacijom raspolaže s oko 332 MW kapaciteta.
Europa ulaže, ali mreža teško prati tempo
Međutim postojeći kapaciteti tek su početak. Prema DCRS-ovoj bazi projekata, u Europi su trenutno planirana ili u izgradnji 152 nova podatkovna centra u 20 država. Najviše ih je u Njemačkoj, njih 34, zatim u Ujedinjenom Kraljevstvu s 23 projekta, Nizozemskoj s 14, Italiji s 12 i Norveškoj s 10 njih. Najveći val izgradnje očekuje se već ove godine, za kada je planirano 69 novih projekata.
Međutim rast potražnje za podatkovnim centrima sve češće nailazi na ograničenja u stvarnom svijetu.
'Europska elektroenergetska mreža trenutačno nije u potpunosti spremna za tako nagli rast, ali je jasno da postoji svijest o tom izazovu te se već pokreću značajne investicije i planovi razvoja kako bi se infrastruktura prilagodila budućim potrebama', upozorava Šimić.
Tumači da dostupnost energije postaje važnija čak i od same potražnje: 'Danas su podatkovni centri u velikoj mjeri ograničeni dostupnošću energije, a ne potražnjom. Interes za ulaganja postoji, ali infrastruktura često ne može pratiti taj tempo.'
OpenAI je tako nedavno stavio na čekanje svoje investicije u Ujedinjenom Kraljevstvu i Norveškoj zbog previsokih cijena struje, a kapital koji traži lokaciju za energetski intenzivne projekte sve se češće preusmjerava prema SAD-u, Bliskom istoku i jugoistočnoj Aziji, gdje su procedure brže, energija jeftinija, a regulatorni okviri prilagodljiviji, tumači Vizek.
'Europa se tako suočava s paradoksom koji joj je već poznat iz priče o bijegu štednje preko Atlantika: ima regulatornu viziju, ima obrazovanu radnu snagu, čak ima i kapital, ali joj nedostaju brzina, infrastruktura i politička odvažnost da sve to poveže u koherentnu investicijsku ponudu', kaže naša sugovornica.
Može li Europa ostvariti ambicije u području AI-a i digitalnog suvereniteta bez većih ulaganja u vlastite podatkovne centre i cloud infrastrukturu?
'Ne može, i to ne samo zbog tehnoloških razloga nego i zbog geopolitičkih. Digitalni suverenitet bez vlastite fizičke infrastrukture je oksimoron; to je kao proglasiti energetsku neovisnost dok uvozite sav plin. Jaz je već mjerljiv: dok u SAD-u na svakog stanovnika dolaze 0,42 četvorne stope kapaciteta podatkovnih centara, u Europskoj uniji ta brojka iznosi tek 0,16, gotovo tri puta manje.
Ako Europa želi da njezina regulativa, njezini standardi privatnosti i njezina industrijska politika uopće imaju težinu u globalnoj AI utrci, mora pod te ambicije podvući i odgovarajuću infrastrukturnu bazu, inače će njezin digitalni suverenitet ostati tek deklarativna kategorija', kaže Maruška Vizek.
