No kako Bruxelles dolazi do iznosa od 200, 550 ili 890 milijuna eura? Je li riječ o preciznom izračunu, regulatornoj procjeni ili političkoj poruci upakiranoj u hrpu nula?

Odgovor je složen, a ovisi o tome koji je zakon prekršen. Klasično europsko pravo tržišnog natjecanja ima razrađenu metodologiju nastalu tijekom desetljeća sudskih sporova. Noviji propisi, poput Akta o digitalnim tržištima i Akta o digitalnim uslugama, regulatorima ostavljaju više prostora za procjenu težine prekršaja, njegova trajanja i iznosa koji bi kompaniju trebao natjerati da promijeni ponašanje, piše Politico.

Googleu dvije kazne u jednom danu

Europska komisija 23. srpnja kaznila je Google s ukupno 890 milijuna eura zbog dvaju odvojenih kršenja Akta o digitalnim tržištima, poznatog kao DMA. Kazna od 460 milijuna eura odnosi se na Googleovu tražilicu. Komisija je zaključila da kompanija vlastitim uslugama za kupnju, hotele, prijevoz i sportske rezultate daje povoljniji položaj od usporedivih usluga konkurenata.

Drugih 430 milijuna eura Google mora platiti zbog pravila u trgovini Google Play. Prema nalazima Komisije, kompanija je developerima ograničavala mogućnost da korisnike besplatno obavijeste o alternativnim i često jeftinijim ponudama na svojim internetskim stranicama ili u konkurentskim trgovinama aplikacija.

Samo tri dana ranije Komisija je AliExpress, platformu u vlasništvu kineske Alibabe, kaznila s 550 milijuna eura. Utvrdila je da kompanija nije dovoljno procjenjivala i smanjivala rizike povezane s prodajom ilegalnih, nesigurnih i krivotvorenih proizvoda, čime je prekršila Akt o digitalnim uslugama, odnosno DSA.

Iako su iznosi golemi, nisu ni blizu zakonskim maksimumima. Googleova kazna odgovara približno 0,22 posto godišnjeg prihoda njegove matične kompanije Alphabet, dok DMA dopušta kazne do deset posto ukupnog svjetskog prihoda, odnosno do 20 posto u slučaju ponovljenih prekršaja.

Ta golema razlika između teorijskog maksimuma i izrečene kazne pokazuje koliko prostora za procjenu ostaje regulatorima.

Kod klasičnog antimonopolskog prava matematika je jasnija

Najrazrađeniji sustav postoji u tradicionalnom pravu tržišnog natjecanja, području u kojem Europska komisija već desetljećima istražuje kartele, zloupotrebe dominantnog položaja i sporazume kojima se ograničava konkurencija.

Polazište za izračun kazne predstavlja godišnja vrijednost prodaje proizvoda ili usluge na koju se prekršaj odnosi. Komisija zatim uzima do 30 posto te vrijednosti, ovisno o težini povrede, te dobiveni iznos povećava prema tome koliko je dugo nedopušteno ponašanje trajalo.

Kazna se dodatno može povećati ako je kompanija već ranije kršila pravila, predvodila kartel ili ometala istragu. S druge strane, suradnja s Komisijom, ograničena uloga u prekršaju ili priznanje odgovornosti mogu smanjiti konačan iznos.

Bez obzira na izračun, kazna u pravilu ne smije premašiti deset posto ukupnog godišnjeg prihoda cijele korporativne grupe. U kartelskim predmetima prva kompanija koja regulatoru dostavi ključne dokaze može čak potpuno izbjeći kaznu, dok ostali suradnici mogu dobiti popust do 50 posto.

To ipak ne znači da je konačan broj rezultat automatizirane formule. Komisija i u klasičnim antimonopolskim postupcima procjenjuje koliko je povreda bila ozbiljna, koliki je dio tržišta zahvatila i kakve je posljedice imala.

Kompanije odluke gotovo redovito osporavaju pred europskim sudovima, koji kaznu mogu potvrditi, smanjiti ili poništiti. Googleu je tako nakon dugogodišnjeg postupka potvrđena kazna od oko 4,1 milijarde eura zbog zloupotrebe dominantnog položaja Androida.

Uz kaznu Komisije mogu uslijediti i tužbe konkurenata ili potrošača za naknadu štete pred nacionalnim sudovima. Konačni financijski trošak prekršaja zato može biti mnogo veći od iznosa navedenog u briselskom priopćenju.

DMA nije klasični antimonopolski zakon

Akt o digitalnim tržištima funkcionira drukčije. Njime se najvećim digitalnim platformama unaprijed određuje što smiju, a što ne smiju raditi.

Komisija više ne mora godinama dokazivati da je kompanija izgradila dominantan položaj i zatim ga zloupotrijebila. Dovoljno je utvrditi da platforma nije poštovala neku od konkretnih obveza DMA-a, primjerice zabranu pogodovanja vlastitim uslugama ili ograničavanja developera u nuđenju jeftinijih opcija izvan trgovine aplikacija.

Svrha kazne pritom nije samo kažnjavanje onoga što se već dogodilo. Ona bi kompaniju trebala potaknuti da promijeni praksu i ubuduće poštuje pravila.

Zato uz novčanu kaznu obično dolazi i nalog za usklađivanje. Google mora prekinuti utvrđene povrede, a ako to ne učini, Komisija može odrediti periodične kazne do pet posto prosječnog dnevnog prihoda. U slučaju sustavnog kršenja DMA-a moguće su i strukturne mjere, uključujući prodaju dijela poslovanja.

U tom je smislu za Google potencijalno važnija obveza promjene tražilice i pravila Google Playa nego samih 890 milijuna eura. Jednokratnu kaznu kompanija s Alphabetovim prihodima može relativno lako podnijeti, dok promjena načina prikazivanja rezultata ili naplate unutar aplikacija može dugoročno pogoditi poslovni model.

Zašto je Google dobio baš 890 milijuna?

Komisija pri izricanju kazni prema DMA-u razmatra težinu i trajanje povrede, veličinu kompanije, suradnju tijekom postupka, ranije ponašanje te olakotne i otegotne okolnosti. No za razliku od klasičnog prava tržišnog natjecanja, ne postoji javno dostupna formula iz koje bi se unaprijed moglo izračunati da pogodovanje vlastitim rezultatima vrijedi upravo 460 milijuna, a ograničavanje developera 430 milijuna eura.

Zbog toga je teško potpuno odbaciti dojam da određivanje iznosa sadrži element regulatorne prosudbe. Ukupna kazna slučajno ili ne ostala je tik ispod politički i medijski vrlo zvučne granice od milijarde eura.

Odluka je pritom donesena u trenutku osjetljivih trgovinskih odnosa Europske unije i Sjedinjenih Država. Administracija predsjednika Donalda Trumpa već dulje tvrdi da europska digitalna pravila diskriminiraju američke kompanije, a nakon Googleove kazne ponovno je optužila Bruxelles da najuspješnije američke tehnološke tvrtke koristi kao izvor prihoda.

Komisija odbacuje tvrdnje da političke okolnosti određuju iznose. Navodi da se u svakom predmetu primjenjuju isti osnovni kriteriji, uključujući ozbiljnost i trajanje povrede, suradnju kompanije i zakonsko ograničenje vezano uz njezin prihod. Ipak, regulatorne odluke nikada ne nastaju u političkom vakuumu. Kazna od gotovo milijardu eura izrečena usred transatlantskog trgovinskog spora neizbježno postaje mnogo više od administrativnog postupka.

DSA donosi još jednu vrstu izračuna

Akt o digitalnim uslugama uređuje odgovornost velikih internetskih platformi za sistemske rizike, ilegalne proizvode i sadržaje, sigurnost korisnika, oglašavanje i transparentnost algoritama.

Prema DSA-u, kompanija može biti kažnjena iznosom do šest posto ukupnog godišnjeg globalnog prihoda. Komisija pri odlučivanju razmatra prirodu, težinu, trajanje i ponavljanje prekršaja, kao i mjere koje je platforma poduzela da bi ga ispravila.

I ovdje je zakonski maksimum samo gornja granica, a ne iznos koji automatski slijedi nakon utvrđene povrede.

Temu je nakon kazne od 200 milijuna eura u svibnju tvrdio da je iznos nerazmjeran, iako je bio daleko ispod mogućih šest posto svjetskog prihoda. AliExpress je dva mjeseca poslije kažnjen s 550 milijuna eura zbog propusta povezanih s ilegalnom, nesigurnom i krivotvorenom robom.

Takve razlike pokazuju da iz samog zakona nije moguće jednostavno predvidjeti koliko će pojedini prekršaj stajati. Kompanija zna maksimalni rizik, ali konačan račun saznaje tek kada Komisija dovrši postupak.

GDPR je dodatno zakomplicirao sliku

Kod Opće uredbe o zaštiti podataka kazne u pravilu ne izriče Europska komisija, nego nacionalna tijela za zaštitu podataka.

Za najteže povrede GDPR dopušta kaznu do 20 milijuna eura ili četiri posto godišnjeg svjetskog prihoda kompanije, ovisno o tome koji je iznos veći. Pri izračunu se uzimaju u obzir broj pogođenih korisnika, trajanje povrede, namjera ili nemar, suradnja s regulatorom i financijska snaga kompanije.

Takav decentralizirani sustav trebao bi regulatornu odluku udaljiti od dnevne politike Bruxellesa. Istodobno stvara problem dosljednosti jer brojna nacionalna i regionalna tijela moraju ista pravila primjenjivati na usporediv način.

Najveća kazna prema GDPR-u dosad je 1,2 milijarde eura, izrečena Meti 2023. zbog prijenosa podataka europskih korisnika u Sjedinjene Države. Ni ona se nije približila maksimalnim četirima postocima prihoda kompanije.

Irska komisija za zaštitu podataka, koja nadzire niz tehnoloških divova s europskim sjedištem u Irskoj, od početka primjene GDPR-a izrekla je više od četiri milijarde eura kazni. Mnoge odluke, međutim, godinama ostaju u žalbenim postupcima, pa izrečena kazna ne znači nužno da je novac doista odmah naplaćen.

Kamo na kraju odlazi novac?

Kazne koje izrekne Europska komisija uplaćuju se u opći proračun Europske unije nakon završetka pravnih postupaka.

Novac nije unaprijed namijenjen određenom projektu, primjerice zaštiti potrošača, razvoju europske tehnologije ili financiranju regulatora. Umjesto toga, smanjuje iznos koji države članice trebaju uplatiti u zajednički proračun.

Kod GDPR-a novac ne odlazi u proračun Europske unije jer kazne izriču nacionalna tijela, a njihova naplata uređena je zakonima pojedinih država.

Upravo je ulazak novca američkih kompanija u europsku blagajnu jedan od glavnih razloga zbog kojih Trumpova administracija kazne opisuje kao oblik oporezivanja ili izvlačenja novca iz američkog tehnološkog sektora.

Bole li kazne tehnološke divove?

Kazne od nekoliko stotina milijuna eura ostavljaju snažan dojam u naslovima i nose veliku političku težinu. Njihov izravan ekonomski učinak na kompanije poput Googlea i Mete ipak može biti ograničen.

Za Alphabet je 890 milijuna eura velik iznos, ali ne i prijetnja opstanku. Ako je kazna samo trošak nastavka vrlo profitabilne prakse, njezin odvraćajući učinak postaje upitan.

Zato su za tržište često važniji nalozi kojima Komisija prisiljava kompanije da promijene proizvode, otvore sustave konkurentima, uklone ograničenja ili prestanu kombinirati podatke korisnika.

Ukratko, prava snaga europske regulacije ne leži nužno u tome koliko će milijuna završiti u proračunu, nego može li Bruxelles promijeniti način na koji najveće svjetske platforme posluju.

Sljedeće veliko bojište je umjetna inteligencija

Novi sukobi oko izračuna kazni uskoro će se preseliti i na područje umjetne inteligencije.

Veći dio AI Acta počinje se primjenjivati 2. kolovoza 2026., iako su zabrane najopasnijih praksi na snazi od veljače 2025., a pravila za modele opće namjene od kolovoza iste godine. Dio obveza za visokorizične sustave primjenjivat će se tek 2027. i 2028.

Za kršenje zabrane neprihvatljivih praksi, poput određenih oblika manipulacije, društvenog bodovanja ili nedopuštene biometrijske identifikacije, predviđene su kazne do 35 milijuna eura ili sedam posto godišnjeg svjetskog prihoda kompanije, ovisno o tome koji je iznos veći.

I tu će regulatori razmatrati prirodu, težinu i trajanje prekršaja, njegove posljedice, suradnju kompanije i poduzete korektivne mjere.

Formula, dakle, postoji samo djelomično. Zakoni određuju gornje granice i popis kriterija, ali konačan iznos nastaje kombinacijom brojki, pravne prosudbe i procjene koliko je velika kazna potrebna da bi kompanija doista promijenila ponašanje.