Postoje večere koje privlače jelovnikom, one koje nose potpis velikog imena svjetske gastronomije i one zbog kojih vrijedi promijeniti plan putovanja. Večera koja će se 3. kolovoza 2026. održati u restoranu Alfred Keller, smještenom u Boutique Hotelu Alhambra na Lošinju, objedinjuje sve troje.

Za jednu će večer kuhinju restorana nagrađenog Michelinovom zvjezdicom dijeliti njegov chef Daniel Skokić i Marco Galtarossa, executive chef restorana Villa Elena u Bergamu, nositelja dviju Michelinovih zvjezdica. Zajedno će osmisliti degustacijski meni od pet sljedova u kojem će se susresti dva gastronomska rukopisa, dvije kulinarske tradicije i dva različita, ali komplementarna pogleda na podneblje iz kojeg hrana dolazi. Piće dobrodošlice posluživat će se od 19 sati, a večera počinje u 19.30. Broj mjesta je ograničen, a dolazak je moguć uz prethodnu rezervaciju.

Na papiru, riječ je o takozvanom four-hands dinneru, formatu u kojem dva chefa zajednički stvaraju jelovnik. U praksi su takve večere mnogo više od jednostavnog zbrajanja njihovih najpoznatijih jela. One su dijalog. Razgovor između tehnike i instinkta, lokalnih namirnica i osobnih sjećanja, precizno oblikovanih koncepata i onoga što se dogodi kada dvije snažne autorske osobnosti počnu raditi za istim stolom.

Kada Bergamo stigne na Lošinj

Marco Galtarossa na Lošinj dolazi iz restorana Villa Elena u Bergamu, koji prema izdanju Michelinova vodiča za 2026. nosi dvije zvjezdice. Michelin dvije zvjezdice definira kao izvrsnu kuhinju zbog koje vrijedi skrenuti s planirane rute, dok Galtarossinu kuhinju povezuje s kreativnim dijalogom s Enricom Bartolinijem, jednim od najnagrađivanijih talijanskih chefova.

Galtarossin gastronomski rukopis polazi od talijanske kulinarske tradicije, ali je ne tretira kao zatvoren sustav recepata koji treba doslovno ponavljati. Tradicija je za njega temelj iz kojeg se razvijaju nova jela, suvremene tehnike i neočekivane kombinacije. Njegova kuhinja djeluje promišljeno, precizno i gotovo arhitektonski. Svaki element na tanjuru ima jasno mjesto, ali tehnika ne bi trebala zasjeniti namirnicu. Ona služi tome da se proizvod razumije, rastavi na njegove bitne elemente i ponovno spoji u novu, ali još uvijek prepoznatljivu cjelinu.

Upravo zato njegov dolazak na Lošinj nije tek još jedno gostovanje chefa s impresivnom biografijom. To je susret jasno definirane suvremene talijanske kuhinje s otokom koji već ima vlastiti ritam, proizvode, mirise i gastronomski identitet.

Mediteran kao polazište, a ne kulisa

S druge strane večeri stoji Daniel Skokić, chef koji u restoranu Alfred Keller mediteransku kuhinju ne promatra kao zatvoren skup tradicionalnih recepata, nego kao živ sustav okusa, sezona i lokalnih proizvoda.

U središtu takve kuhinje nalaze se riba, meso, povrće, maslinovo ulje, otočno bilje i proizvodi čiji se karakter ne mora skrivati iza previše intervencija. Službeni koncept Alfreda Kellera naglašava hrvatske namirnice, održivost opskrbnog lanca, lokalni uzgoj te sastojke s Lošinja i iz njegove neposredne okolice. U tom pristupu Mediteran nije dekoracija. Nije tek grančica ružmarina na tanjuru, pogled prema moru ili općenita ideja o ležernom životu na jugu. On je način razmišljanja o hrani: poštovanje sezone, osjećaj za mjeru i razumijevanje da se kvaliteta namirnice katkad najbolje pokazuje upravo kroz suzdržanost.

Povezanost restorana s mjestom dodatno naglašava njegov položaj u uvali Čikat. More ovdje nije samo pogled koji prati večeru nego dio šireg identiteta restorana i destinacije. Upravo je ta veza s prostorom ono što večeru Galtarosse i Skokića čini zanimljivijom od uobičajenog gostovanja poznatog chefa.

Njihove kuhinje nisu jednake, ali nisu ni suprotstavljene. Obje počivaju na poštovanju prema proizvodu, tehničkoj disciplini i ideji da suvremeno jelo ne mora odbaciti tradiciju kako bi bilo relevantno. Razlikuju se u naglascima. Galtarossa dolazi iz tehnički izrazite suvremene talijanske gastronomije, dok Skokić polazi od neposrednosti Jadrana i mediteranske logike u kojoj glavna namirnica mora ostati jasno prepoznatljiva.

Najzanimljiviji trenutak večeri možda će se dogoditi upravo ondje gdje više neće biti moguće jasno odrediti čiji je neki slijed. Kada talijanska tehnika prestane biti prepoznatljiv potpis gosta, a lošinjska namirnica prestane biti tek lokalna referenca te zajedno postanu novo, zajedničko jelo.

Pet sljedova, dva potpisa i jedan zajednički jezik

Detalji jelovnika zasad ostaju dio iščekivanja. Poznato je da će večera biti strukturirana kroz pet sljedova i osmišljena posebno za gostovanje Marca Galtarosse. U svijetu fine dininga takva diskrecija nije neobična. Degustacijski meni nije samo popis jela, nego dramaturgija večeri.

Sljedovi moraju imati vlastiti ritam, graditi intenzitet, ostavljati prostor za predah i na kraju djelovati kao zaokružena cjelina. U večeri s dva chefa taj je proces još zahtjevniji jer jelovnik ne bi trebao izgledati kao naizmjenično predstavljanje pojedinačnih autorskih točaka.

Najbolji four-hands meniji ne funkcioniraju prema logici „jedno jelo moje, jedno tvoje“. Oni stvaraju treći gastronomski rukopis – privremen i neponovljiv, moguć samo na određenom mjestu i u određeno vrijeme. Vrijednost takve večere zato ne proizlazi samo iz činjenice da će za istim stolom simbolično okupiti tri Michelinove zvjezdice. Važniji je proces koji im prethodi: razgovor o namirnicama, izbor tehnika, usklađivanje okusa i traženje prostora u kojem oba chefa mogu ostati prepoznatljiva, a ipak stvoriti nešto zajedničko.

Otok čiji se identitet može kušati

Lošinj pritom nije tek scenografija za dolazak poznatog chefa. Otok već godinama gradi identitet destinacije u kojoj se priroda, arhitektura, vrhunski smještaj i gastronomija promatraju kao dijelovi istog iskustva. Njegova mikroklima, aromatično bilje, blizina mora i dostupnost lokalnih proizvoda stvaraju kontekst koji se ne može jednostavno preseliti u neki drugi restoran.

Prema istraživanju European Travel Commissiona, gastronomija je važna pri izboru destinacije za čak 55 posto putnika, dok ju je 15 posto navelo kao glavni interes putovanja. Za Lošinj to znači da restoran s Michelinovom zvjezdicom i gostovanja međunarodno priznatih chefova nisu samo prestižan dodatak ponudi, nego mogu biti konkretan razlog za izbor destinacije i veću lokalnu potrošnju.

Zato večera Marca Galtarosse i Daniela Skokića ima dodatnu težinu. Međunarodno relevantan chef ne dolazi na Lošinj samo predstaviti vlastitu kuhinju. Dolazi je staviti u odnos s mjestom koje već ima snažan prirodni i gastronomski identitet. Otok tako prestaje biti pasivna kulisa događanja i postaje njegov aktivan sudionik. Njegovi mirisi, proizvodi i mediteranski ritam ulaze u jelovnik jednako kao tehnike i iskustvo dvojice chefova.

U tom se smislu Lošinj sve jasnije profilira kao destinacija za goste koji od putovanja očekuju više od lijepog pogleda i luksuznog smještaja. Riječ je o publici koja želi razumjeti podneblje kroz ono što jede, upoznati lokalne proizvode u suvremenim interpretacijama i restorane doživjeti kao važan dio putovanja, a ne kao usputnu stanicu između dvije aktivnosti.

Za takve goste večera nije samo završetak dana. Ona može biti središnji razlog dolaska.

Destinacije se više ne biraju samo prema plažama

Na suvremenoj turističkoj karti gastronomija više nije dodatna pogodnost koju se spominje nakon smještaja, prirode i plaža. Za sve veći broj putnika upravo je hrana jedan od važnih motiva za izbor destinacije. Rezervacija restorana katkad prethodi rezervaciji hotela, a cijelo se putovanje može planirati oko dostupnog termina za večeru, gostovanja određenog chefa ili menija koji traje samo jednu sezonu.

Takvi putnici ne traže luksuz isključivo u njegovu klasičnom obliku. Ne zanimaju ih samo veliki prostori, besprijekorna usluga i skupi sastojci. Traže pristup nečemu što nije moguće jednostavno ponoviti drugdje: lokalnom proizvodu, autorskom znanju, specifičnom ambijentu i priči koja pripada upravo toj destinaciji.

Upravo tu Lošinj može zauzeti vlastito mjesto. Njegova prednost nije u pokušaju kopiranja etabliranih gastronomskih središta. Ona se nalazi u mogućnosti da vlastitu otočnu izdvojenost, prirodu, mikroklimu, proizvode i sporiji ritam pretvori u razlog dolaska. Gostovanja poput ovoga zato nisu samo izolirani ljetni događaji. Ona su dio šire ambicije da otok postane mjesto na kojem se susreću vodeći chefovi, razmjenjuju znanja i nastaju gastronomske priče dovoljno snažne da same postanu motiv putovanja.

Gostujući chef nije samo ime na plakatu

Dolazak međunarodno priznatog chefa nije značajan samo za publiku koja će sjediti za stolovima. Takve su suradnje važne i zbog svega što se događa prije nego što restoran primi prve goste. Zajedničko oblikovanje menija podrazumijeva razmjenu tehnika, iskustava, ideja i radnih metoda. Timovi promatraju kako se ista namirnica može tretirati na drugi način, kako se gradi određeni umak, postiže tekstura ili razmišlja o ritmu cijelog jelovnika.

Vrijednost suradnje zato ne nestaje kada posljednji gost napusti restoran. Dio znanja ostaje u kuhinji, u ljudima koji su sudjelovali u pripremi i u novim idejama koje se poslije mogu razvijati u drugim smjerovima. Alfred Keller kroz suradnje s međunarodno priznatim chefovima tako ne gradi samo program atraktivnih događanja. Stvara prostor za susret različitih gastronomskih filozofija i dodatno jača svoju povezanost s europskom restoranskom scenom.

Za destinaciju poput Lošinja to je važan korak. Međunarodna relevantnost ne nastaje samo time što restoran posjećuju strani gosti, nego i sposobnošću da na otok privuče ljude koji oblikuju suvremenu gastronomiju. Takav pristup nije novost. Još u objavi povodom prve Michelinove zvjezdice 2021. istaknuto je da je Lošinj bio mjesto susreta međunarodnih chefova, među kojima su bili Sebastian Zier i Stefan Heilemann. Aktualno gostovanje Marca Galtarosse zato se može promatrati kao nastavak smjera, a ne kao izolirana epizoda.

Od Baskije do Lošinja: kako gastronomija mijenja identitet destinacije

Primjer Baskije pokazuje što se može dogoditi kada gastronomija prestane biti tek dio turističke ponude i postane jedan od nositelja identiteta cijele destinacije. Regija je izgradila međunarodnu reputaciju povezujući snažnu lokalnu tradiciju, prepoznatljive proizvode, neformalnu kulturu pintxosa, vrhunske restorane i generacije chefova koji kontinuirano razmjenjuju znanje. Baskija je u izdanju Michelinova vodiča za 2025. imala 22 restorana sa zvjezdicama, no njezina važnost ne proizlazi samo iz broja priznanja, nego iz čitavog gastronomskog ekosustava koji je postao razlog za putovanje.

Lošinj se, naravno, ne može izravno uspoređivati s regijom koja je svoj gastronomski status gradila desetljećima. Ipak, poveznica postoji u načinu razmišljanja. Gostovanja chefova poput Marca Galtarosse, Michelinov kontinuitet Alfreda Kellera i oslanjanje na otočne proizvode mogu biti dijelovi šireg procesa u kojem gastronomija prestaje biti samo sadržaj luksuznog hotela i postaje dio međunarodnog identiteta destinacije. Baskijski primjer pokazuje da se taj položaj ne gradi jednom večerom, nego kontinuitetom, suradnjom i stvaranjem zajednice u kojoj chefovi, proizvođači i destinacija nastupaju kao dio iste priče.

Lošinj na europskoj gastronomskoj karti

Status ozbiljne gastronomske destinacije, naravno, ne gradi se jednom večerom. Potrebni su kontinuitet, kvalitetna restoranska infrastruktura, pouzdani dobavljači, vrhunski timovi i chefovi čiji rad ima vlastiti identitet. Potrebna je i publika spremna putovati zbog hrane.

No upravo događanja poput susreta Marca Galtarosse i Daniela Skokića pokazuju smjer u kojem se destinacija želi razvijati. Umjesto da se Lošinj predstavlja samo kao mjesto odmora, otok se pozicionira kao prostor u kojem se mogu dogoditi relevantni međunarodni gastronomski susreti. To je važna razlika.

Gastronomska destinacija nije samo mjesto na kojem se dobro jede. To je mjesto koje aktivno stvara razlog da se o njegovoj gastronomiji govori, da joj se gosti vraćaju i da je chefovi prepoznaju kao zanimljiv prostor za suradnju.

Alfred Keller pritom već raspolaže važnim međunarodnim referencama. Uz Michelinovu zvjezdicu i 17 bodova vodiča Gault&Millau, restoran je 2023. na World Culinary Awardsu proglašen najboljim europskim fine dining hotelskim restoranom. Iako različite nagrade imaju različite metodologije i težinu, zajedno doprinose vidljivosti Lošinja izvan hrvatskog tržišta. Kada restoran uspije spojiti međunarodno priznato ime, lokalnog chefa, otočne proizvode i jasan osjećaj mjesta, događaj prestaje biti samo najava večere. Postaje dio identiteta destinacije.

Ekskluzivnost bez suvišnog spektakla

U vremenu u kojem se riječ „ekskluzivno“ koristi i ondje gdje ne označava mnogo, ova je večera ekskluzivna u doslovnom značenju. Održava se samo jednom, jelovnik nastaje posebno za tu priliku, a broj mjesta je ograničen.

No njezina prava vrijednost nije u nedostupnosti radi nedostupnosti, nego u činjenici da predstavlja rijedak trenutak kulinarske razmjene. Gosti neće kušati samo kuhinju jednog ili drugog chefa, nego rezultat njihova zajedničkog rada – ideje, tehnike i odluke koje možda neće biti ponovljene ni u Bergamu ni na Lošinju. Večer će za istim stolom simbolično povezati tri Michelinove zvjezdice, no one su ovdje prije svega potvrda razine i relevantnosti sudionika, a ne završna poruka.

Ono što će odrediti večeru bit će nešto mnogo neposrednije: okus, ritam menija i odgovor na pitanje mogu li se dvije snažne gastronomske filozofije susresti bez toga da jedna nadvlada drugu?

Možda se upravo tako prepoznaje destinacija koja gastronomiju doista shvaća ozbiljno. Ne prema broju velikih riječi kojima opisuje svoje restorane, nego prema ljudima koje uspijeva okupiti, znanju koje pritom ostaje na otoku i razlozima zbog kojih će netko, planirajući sljedeće putovanje, na karti označiti upravo Lošinj.