TI VELIKI MALI LJUDI!

[VIDEO/FOTO] Čuvar zadarskih košarkaških uspomena pobijedio podmuklu bolest i poručio: Kada bismo sami sebe cijenili barem upola od onoga koliko to čine Čačak, Beograd i Sarajevo…

  • Autor: Branko Tabak
  • Zadnja izmjena 29.05.2022 14:02
  • Objavljeno 29.05.2022 u 14:02
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Arileo

Krešimir Butić je dite Jazina, Relje i Kalelarge. Zaljubljenik u zadarsku košarku, idejni začetnik Muzeja zadarske košarke koji godinama svu svoju energiju i slobodno vrijeme troši na budući muzej, uklanjanje prepreka koje mu stoje na putu i prikupljanje građe iz bogate povijesti hrvatskog Grada košarke. Posustao nije ni kada se suočio s podmuklom bolešću i pobijedio je

Ta ljubav prema zadarskoj košarci, ta infišacija, počela je davno…

'To je urođeno. Doslovno! Otac Petar je cijeli svoj život aktivno u sportu. Bio je skakač u vodu, igrao je i branio u velikom i malom nogometu, a strastveno pratio košarku kao navijač. Svoju ljubav prenio je prvo na brata Marka, a potom je inficirao i mene. I danas mi priča o svom vremenu navijanja, toj sportskoj kulturi, Zadru kao avangardi hrvatske košarke na parketu i tribinama. Uvijek se vraća na utakmice s Crvenom zvezdom, koje su redovito padale u vrijeme Božića, paljenje svijeća u dvorani u vremenima u kojima isticanje vjerskih opredjeljenja nije bilo poželjno… A ja slušam svaki put kao da nikada nisam čuo tu priču. I iznova sve proživljavam i iznova se zaljubljujem u košarku. Jednostavno, ta je ljubav urođena i do danas očuvana.'

Jazine - drugi dom

Krešimir Butić odrastao je u zadarskom kvartu Relja, a kultne Jazine bile su mu udaljene nekoliko minuta hoda od kućnog praga. Treniranje košarke se podrazumijevalo, ali nije se dugo zadržao.

'Iskreno, nisam bio talentiran i nisam imao mota za igru tako da sam je trenirao samo godinu dana. No to ni na koji način nije odredilo moj daljnji život s košarkom, uz košarku i za košarku. Relja je u to vrijeme bila izrazito sportski kvart, dala je mnoge zadarske velikane sporta, glazbe, kulture. Ta blizina dvorane Jazine nije mi ni ostavljala previše prostora za izbor. Košarka se brzo uselila u srce. Na Relji je živio moj djed, ovdje mi se rodio otac, pa ja, na kraju i moje dijete. Tu pripadnost, povezanost i lojalnost Zadrani razumiju, posebno žitelji Relje.'

Sjećanja na prvu utakmicu gledanu s tribina Jazina i prelazak s 'mirnog' Zapada na eruptivni Istok su svježa.

'Bila je to sezona 1986./87., tadašnji Kup prvaka i utakmica između Zadra i Žalgirisa. Imao sam 10 godina. Tko je u to vrijeme pratio košarku, razumjet će zašto tako kasno. Danas u dvorani možemo vidjeti i bebu od nekoliko mjeseci. Sjedio sam na Zapadu uz oca i majku, s čegrtaljkom koju mi je mama izradila u pogonu B tvornice šivaćih strojeva Bagat, u kojoj je radila. Bio sam dio te simfonije koja je stvarala buku i bio sam sebi toliko važan. Gledao sam tu utakmicu, malo parket, a malo više taj vulkan, taj zadarski Vezuv, tribinu Istok… Poželio sam biti dio te lave, ali s 10, pa i s 15 godina nisi mogao zakoračiti u njega. Bez obzira na moje već tada veliko plavo-bijelo srce, ipak sam još bio nejak dječak da bih mogao biti dio te priče', ispričao nam je Butić i prisjetio se detalja vezanog uz utakmicu Zadra i Žalgirisa.

Kako je Kurtinaitis zabio tricu mojom dječjom plastičnom loptom

'Svakodnevno sam pohodio dvoranu Jazine, naravno i tog jutra, na dan utakmice. Naslonjen na ogradu istočne tribine, gledao sam kako igrači Žalgirisa izlaze na parket odraditi trening. U tom trenutku nije bilo domara da im otključa kavez s loptama i do mene je došao trener Vladas Garastas. Pozdravio me i upitao bih li mu dao svoju plastičnu loptu. Bila je to ona smeđa dječja lopta, Derby 4 se zvala. Naravno!!! Sav sretan gledam kako ju uzima i dobacuje igraču na trici južnog koša, odmah do zadarske klupe. Bio je to Rimas Kurtinaitis te je mojom dječjom loptom pogodio tricu iz prvog pokušaja. Uto je došao domar, otvorio kavez i trening je mogao početi. Garastas je došao do mene, pogladio me po glavi, zahvalio mi. Dobio sam potpise svih igrača Žalgirisa i prepun doživljaja, koje nosim i dandanas u sebi, ponio ih kući.'

Rimas Kurtinaitis

Rimas Kurtinaitis

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Basketball.hr

Dočekao ga je i trenutak novačenja i priključivanja Istoku Jazina, a to je značilo i putovanja na gostovanja. Tu ga je dočekao stariji brat Marko.

'Ponekad je to bila sretna, a ponekad otegotna okolnost. Marko je jedan od značajnijih pripadnika navijačke grupe Tornado Zadar. Dugo godina uz Borisa Marina i vođa. Ponos, sreća, uzor… Ali ponekad mi nije dao da idem s njima na 'opasnija' gostovanja, pa je utjecao na moj broj navijačkih putovanja, no ni brojka od šezdesetak utakmica nije loša.'

Ideja o pokretanju Muzeja zadarske košarke

I onda se dogodio prelazak s tribina u klupe Znanstvene knjižnice. Bute mlađi - nadimak bez nastavka prirodno je pripao starijem Marku - započeo je s istraživanjem povijesti zadarske košarke, a iz dana u dan priča je postajala sve ozbiljnija. Kopalo se na sve strane, pa i po odbačenim crnim vrećama za smeće…

'Kako sam ušao u neke ozbiljnije godine, postao sam još zaluđeniji košarkom. Strašno me zanimala povijest zadarske košarke, svaki detalj, događaj, dokument… Bilo me je i u knjižnici i u katakombama i ropotarnicama povijesti zadarske košarke. Puno toga pronađeno je u vrećama za smeće u, nazovimo ih tako, skladišnim prostorima dvorane Jazine. I ideja o osnivanju muzeja nametnula se sama od sebe. Zadar je košarkaški grad koji mora imati reprezentativni prostor, muzej ili memorijalni centar, ako ništa stalni postav, a nema ga. Dvorana u kojoj igra KK Zadar nije ni Peka ni Višnjik. Ta dvorana ima svoje ime - Dvorana Krešimir Ćosić. Prelijepa je i služi nam na ponos, ali… Njeni prolazi, hodnici, zidovi… Praznina i sivilo, nigdje traga zadarske košarkaške povijesti, nigdje i ni po čemu ne možete znati da ovdje igra Zadar, da je to naš košarkaški dom', govori Butić i gorljivo nastavlja:

'Kada smo osnovani? Je li ono prije 1945. godine isto bio KK Zadar? Tko su ti ljudi koji su tada na svojim majicama nosili i pronosili ime grada? Djeca ne znaju tko su Veljko Petranović, Stojko Vranković, Zdenko Babić, a kamoli da su čuli za Željka Cicu Troskota, Miljenka Valčića, Tullia Rochlitzera i da ne idem dalje. Prijeti nam zaborav, a materijala koji sve to dokazuju i daju spoznaju zadarske košarkaške povijesne vrijednosti sve je manje. Dobar dio je i netragom nestao.'

I tako je Krešo, jedan od onih malih velikih ljudi silne energije, satkan od emocije i strasti, postao čuvarom zadarskih košarkaških uspomena.

'Od 2015. godine baš sam se aktivirao i dao cijelog sebe u ovaj projekt. Borba dugo traje, no sada imamo definiran i prostor. Bit će to u zgradi menze, odmah do spomenika Krešimiru Ćosiću s južne strane dvorane. Idejni nacrt je napravljen, izradila ga je tvrtka Pecotić arhitekti d.o.o. Sam prikaz projekta već je predstavljen javnosti putem medija. Rečeno je da bi radovi trebali krenuti u rujnu ove godine. Prostor muzeja, njegov izgled i postav odredit će struka uključena u cijeli ovaj projekt. To su eksperti iz Muzeja grada Zadra, na čemu im i ovim putem zahvaljujem jer su i dosad svojim radom i savjetima u mnogome pomogli. I dalje sakupljam apsolutno sve: klupsku dokumentaciju, klupske i igračke eksponate (dresove, trenirke, tenisice, zastavice, ulaznice, pehare, plakete...). Kako je zadarska košarka uvijek bila, a to je i njezina posebnost, velika sinergija parketa i tribina, što je nešto neodvojivo, tako sam sakupio i dosta navijačkih rekvizita iz starih vremena. Nema biranja, a struka će dati završnu riječ.'

Svaki eksponat je emocija

Na pitanje o najdražem eksponatu dao je pomalo neočekivan odgovor, odgovor koji je otkrio svu ljubav što je ulaže u svoju misiju.

'Svaki sljedeći, posebno onaj za koji ste mislili da više ne postoji. Svaki eksponat je emocija, nešto što je čovjek godinama čuvao. Kada ti netko ustupi dres Zadra iz 1959. godine, ustupio ti je ljubav, emociju, povjerenje i to je ta vrijednost. To je ta satisfakcija i naravno velika odgovornost.'

Ispričao nam je i do kojih je eksponata bilo najteže doći.

'Eksponati Krešimira Ćosića iz njegovih američkih dana, osobne stvari i sportska oprema. Nije u pitanju bila dobra volja gospodina Vinka Fatovića koji nam je ustupio te vrijednosti. Dapače. Trebalo je doći do njega. Znate, ovo je u jednu ruku i detektivski posao. Trebalo je sve to prezentirati, na kraju i strepiti dok nije stiglo poštom… A baš tu su nastale komplikacije. Srećom, sve je dobro završilo. Živim za sve ovo. Ovo je ljubav koja nema radnog vremena. Ljubav koja umora ne poznaje. Potraga je to koja nema kraja.

Većina eksponata je u privatnim kolekcijama. Povezujem se, gradim povjerenje prema tim ljudima i većinom oni te eksponate i ustupe. Moram naglasiti da ustupljeni eksponati uvijek ostaju u vlasništvu onih koji su ih ustupili. Ako ljudi u svemu ovome prepoznaju nešto loše, neke anomalije, uvijek ih mogu povući. Za sada nisam imao takav slučaj.'

U ovom sveobuhvatnom projektu Butić je naišao na mnoge ispružene ruke pomoći i suradnje.

'Naravno, uvijek se za pomoć prvo obraćate ocu, majci, svojim najbližima. Bilo je logično da su ta obitelj ljudi iz Muzeja grada Zadra, čiji je doprinos nemjerljiv. Veliku podršku dobio sam i od Danire Nakić Bilić, odnosno Hrvatskog športskog muzeja. To mi je posebno značajno zbog legitimiteta i prepoznatljivosti koje time dobivamo. U sve se uključio i Hrvatski košarkaški savez. U samom startu, 2015. godine, ugodno me iznenadio i veliku mi je čast predstavljao poziv gospođe Biserke Petrović, koja me, saznavši za moj rad, pozvala da posjetim Muzejsko-memorijalni centar Dražen Petrović. Dobio sam pregršt savjeta, a ono najvažnije, gospođa Biserka me naoružala strpljenjem, koje je u svemu ovom najvažniji faktor, te se stavila na raspolaganje za bilo kakvu informaciju, vezu ili poveznicu. Tu je i obitelj pokojnog Krešimira Ćosića, posebice njegova kći Ana.'

  • +10
  • +7

Krešimir Butić - idejni začetnik Muzeja zadarske košarke

Izvor: tportal.hr / Autor: Arileo

Eksponate nisam tražio jedino po Africi

Odličnu suradnju ostvario je i izvan granica Hrvatske.

'Jedini kontinent na kojem, za sada, nije bilo potrebe za traženjem informacija bila je Afrika. Svi ostali kontinenti su uključeni u projekt, a posebno dobre vibracije osjete se u kontaktu s regijom. Samo ću ovo reći - kada bismo bar upola cijenili sebe koliko nas cijene u Čačku, Sarajevu ili Beogradu, bilo bi nam puno bolje. Kada se predstavite tim ljudima, kažete tko ste i odakle zovete, sljedećih 15 minuta samo slušate riječi hvale o zadarskoj košarci.'

Posjetitelji Dvorane Krešimir Ćosić od 26. studenoga 2021. godine imaju priliku vidjeti kako bi Muzej zadarske košarke mogao izgledati. U predvorju dvorane uz desni VIP ulaz nalazi se postav posvećen velikanu zadarske i hrvatske košarke po kojem nosi ime, ali i sam inicijator zadarskog košarkaškog muzeja.

'Osnovna misao bila je da se tom izložbom obilježi jedan veliki dan, oda počast našem Kreši, kojeg se, treba priznati, na nacionalnoj razini sve manje spominje i nameću se pogrešne vrijednosti naspram njega. Stavljaju ga u drugi plan u odnosu na njemu nedorasle. Krešo bi se vjerojatno nasmijao na sve to i odmahnuo rukom, ali ovaj Krešo s kojim razgovarate ipak je malo slabiji. Ne mogu to progutati jer ako ne budemo mi čuvali sjećanje na Krešu i odavali mu počast, tko će? Istovremeno sam izložbom htio isprovocirati brže donošenje odluka gradskih struktura oko budućeg Muzeja.'

Ljubav i ponos, dvije lijepe osobine koje su u Zadru uvijek u sukobu

Butić je osobito razočaran zbog statusa koji u javnosti ima Enzo Sovitti, trener koji je Zadru donio prvi naslov prvaka Jugoslavije. I baš kada je jedna njegova inicijativa vezana uz Sovittija trebala biti realizirana, saznao je da zbog podmukle bolesti hitno mora na operaciju. To ga nije nimalo omelo da uz nekoliko poziva okupi ljude koji će provesti tu akciju.

'Bila je to inicijativa kojom smo 9. veljače 2019. željeli odati počast Sovittiju povodom 50. obljetnice smrti. Riječ je o velikanu, apsolutno zaslužnom za košarkaški Zadar. Dragi ljudi su uskočili i zahvaljujući njima ta je obljetnica dobila medijsku pozornost. No tu ne smijemo stati. Sovitti zaslužuje ulicu ili spomen-ploču ili da se neko igralište nazove po njemu. Za ono kratko vrijeme koje je proveo u Splitu, Splićani su mu zahvalili baš jednom spomen-pločom u dvorani na Malim Gripama. Prateći povijest kluba, ne znam kako to nazvati, možda smo previše ponosni, surovi, teški, jer mnogi velikani napustili su klub s bolnom grimasom. Ljubav je velika, a ponos još veći. Te dvije lijepe osobine u košarkaškom Zadru uvijek su nekako razdvojene i u sukobu. Je li to razlog zbog kojeg nikad nismo napravili i korak više, stvarno ne znam.'

Posljednje počivalište legendarnog Enza Sovittija

Posljednje počivalište legendarnog Enza Sovittija

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Šime Zelić/Basketball.hr

Pjesma 'Zadar je najbolji, Zadar je slavan' ne smije otići u zaborav: Snimamo spot s Modrićem, Fantelom, Primorcem, Giergiom, Rudićem...

'Zadar je najbolji, Zadar je slavan', krilatica je koja se sve rjeđe čuje s tribina. Krešo je i tu prvi potegnuo u nastojanjima da navijačka pjesma ne ode u zaborav.

'Inicirao sam snimanje spota, odužilo se to već godinu dana, ali upravo zbog kvalitete i vjerodostojnosti svega taj proces toliko traje. Puno je toga kočila i nesretna pandemija. Pjesmu izvodi preko 100 zadarskih izvođača, tu su brojne klape i bendovi, a u spotu sudjeluje četrdesetak zadarskih sportaša, krema zadarskog sporta: Luka Modrić, Ratko Rudić, Giuseppe Pino Giergia, Zoran Primorac, Šime Fantela… To će biti oda zadarskom sportu i Zadru kao gradu. Završni dio, zborsko pjevanje, snimat će se na istočnoj tribini Jazina pod dirigentskom rukom Tomislava Pehara te snimatelja i redatelja Igora Goića. Pjesma je baština, također eksponat kojem prijeti nestajanje. Moramo je spasiti od zaborava. Pratiti trendove novih generacija je nužno, ali se držati i onih naših zadarskih fundamenata po kojima smo nadaleko poznati, upravo onih o kojima govore Beograd ili Čačak, Sarajevo ili Ljubljana. Zadar je vic, žar, pjesma, pa i poneka psovka. Sve je to Zadar.'

Nekada smo zbog poraza napuštali dvoranu u suzama, sada nema nikakve emocije

I baš zbog svega Butića prazne tribine Dvorane Krešimir Ćosić čine tužnim.

'Nije ugodno doći, a da nema nikoga. Ne volim ni odvesti svoje dijete na igralište, a da nema bar još nekog na ljuljački. Na košarku, posebno u Zadru, moraš doći s nekim, popiti piće, komunicirati, komentirati, nadopunjavati se u bodrenju i kritiziranju… Ovako dođem sam, sjedim kao cijepljen. Nikakve emocije, ljudi malo gledaju parket, puno više u mobitele. Izađem iz dvorane prazan, tužan... Nespecifičan osjećaj za Zadar. Nije jednostavno odgovoriti zašto su se Zadrani distancirali od košarke. Puno je razloga. Hrvatski košarkaški bazen jako je malen, kvaliteta klubova i njihova financijska situacija su jako loše, košarka nije sport kao nogomet da je primamljiv privatnim ulagačima, a Zadar ne trpi prosječnost. Prije, kad bismo imali lošije rezultate, značilo bi to bar igranje europskog Kupa Radivoja Koraća, sada je teško doći u dvoranu kada unaprijed znaš da ćeš izgubiti od Crvene zvezde koliko ona hoće ili dobiti Puntamiku s 30 razlike. S druge strane nova vremena nose mnogo ponuda na TV kanalima, ljudi jednostavno ostanu doma i iz prikrajka prate Zadar. Dosta je tu i negativizma, objektivnog i manje objektivnog. Puno je tih društvenih mreža i svatko sebi daje pravo da kroji javno mišljenje. Baca se crnilo kao po guštu. Ovako u Zadru nikad nije bilo, a bilo je puno gorih situacija. Ovdje je uvijek glavni lik na terenu bio KK Zadar i protiv svakog se išlo na pobjedu. Nikad se nije dolazilo gledati Sabonisa, Galisa, Dalipagića, Kukoča ili Petrovića. Molilo se Boga da Stipe Šarlija ne zaradi brzo tri osobne pa da budemo do kraja u igri i, naravno, dobijemo utakmicu. Tada smo iz dvorane u slučaju poraza doma išli plačući, a sad je poraz nekako normalan.'

Prazne tribine Dvorane Krešimir Ćosić

Prazne tribine Dvorane Krešimir Ćosić

Izvor: Pixsell / Autor: Sime Zelic/PIXSELL

Zadarska košarka nisu rezultati, nego ljudi, njih ne možeš staviti u vitrine

Za kraj je poslao snažnu poruku svima onima kojima zadarska košarka nešto znači ili je značila, onima koji je vode i prate.

'Zadar je uvijek bio jedinstven, prepoznatljiv, uzor… Uvijek original, nikad ničija kopija. Upravo zbog ljudi, a ne rezultata. Sjetite se 1998. godine. Čuvena utakmica pod motom 'kupi ulaznicu, ne idi na utakmicu'. Zadar je kažnjen igranjem bez publike. Ispred Jazina bilo je između 15 i 20 tisuća ljudi, priča je otišla do CNN-a. Nitko tamo nije spominjao prvaka Cibonu, nego zadarsko košarkaško čudo. Ljudi su nešto što ne možeš staviti u police vitrina i s vremena na vrijeme obrisati prašinu. To je razlika između Zadra i, primjerice, Cedevite.'

Butić nastavlja svoju misiju i nema namjeru odustati. Čuvati zadarske košarkaške uspomene od zaborava njegova je životna nit vodilja. U tome će rado primiti vaše savjete, dokumente, informacije, eksponate.

'Svaka pomoć je dobrodošla, financijski sam se poprilično opteretio, ali to me neće omesti. Uvijek sam dostupan na stranici Muzej zadarske košarke na Facebooku i unaprijed zahvalan svima koji će na bilo koji način biti dio ove svevremenske priče.'

Butić je samo jedan od velikih malih ljudi koji teško pronalaze put do medijskog prostora, a lako osvajaju naša srca. I čine nam život bogatijim.

VIDEO: Dio budućeg postava Muzeja zadarske košarke uz stručno vođenje Krešimira Butića

U nastavku pogledajte postav Muzeja zadarske košarke koji je pripremio samo za posjetitelje tportala. Saznat ćete kako su Zadrani jednu sezonu igrali u crno-bijelim dresovima, vidjeti pehar iz 1946. godine, projektnu dokumentaciju Jazina, darove koje su Zadrani dobivali gostujući u Kupu prvaka, jedinstven jelovnik zadarskog restorana s potpisima svih igrača Zadra i Reala...

Izvor: tportal.hr / Autor: Arileo

Sažeci Hrvatske nogometne lige

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!