Iako će se proglašenje Vizionara godine održati 13. svibnja, Deni Černi već danas ima razloga za veselje i slavlje.

Naime danas slavi 33. rođendan. A što će si poželjeti, pitali smo Černija...

'Što? Ništa. Sretan ću biti ako sve bude kao i dosad', odgovor je koji bi trebali čuti i mnogi drugi te se ugledati na njega.

Nego, vaše prezime zvuči češki. Imate li kakve veze s Česima?

Ne, iako prezime ima češke korijene, barem ja ne znam za neku češku prošlost.

S time što se Černi s tim poremećajem nije rodio.

Rodio sam se zdrav, ali sam u dobi od šest godina jedno jutro počeo šepati na lijevu nogu. Odradili smo određene preglede, potom shvatili da moram kod specijalista da vidimo što je i kako je i je li to posljedica kakvog udarca. Međutim dvije, tri godine niti liječnici nisu bili sigurni o čemu je riječ. Tek kasnije, uspoređujući iz literature sve moje simptome, shvatili su da se radi o distoniji.

Dakle krenuli ste u školu bez ikakvih poteškoća?

To se zapravo dogodilo pred moj polazak u prvi razred. Ali kako je to progresivna bolest, to se proširilo tijekom školovanja.

Jeste li se, prije je nego bolest uznapredovala, bavili kakvim sportom?

Ne. Što se sporta tiče, sasvim sam nenadano ušao u to. Kad sam bio peti, šesti razred, mama mi je nakon škole rekla da ju je zvao Darko Kralj (poznati hrvatski paraatletičar, op.a.) i da želi osnovati paraatletski klub u Grubišnom Polju pa bi volio da dođem na treninge i da vidimo hoće li mi se to dopasti i hoću li uopće imati volje za bavljenje sportom. Rekao sam – zašto ne, idem probati. Kažem, do tada nisam imao nikakvog doticaja sa sportom. Otišao sam na trening, pa još jedan... i svidjelo mi se. Vidio sam da to nije nešto bezveze, već da bi čak moglo postati i nešto profesionalno.

Postalo je do te mjere profesionalno da sport živite svaki dan i osvajate medalje na najvećim natjecanjima. Kako vam uopće izgleda dan dok ste u punom trenažnom procesu?

Ujutro krećem s istezanjem pa slijedi doručak. Onda na red dolazi vitaminizacija, a pijem proteinske shakeove. Slijede ručak i kratki odmor. Oko 16 sati idem na bacački trening, a on obično traje sat do sat i pol. Nakon toga sam u teretani sat i pol do dva. Slijede povratak kući, obavezna večera, pa prije spavanja još jednom istezanje i vitaminizacija.

Koliko natjecanja imate godišnje?

Imamo šest do osam natjecanje tijekom godine, a od toga ih je pet, šest u Hrvatskoj. Tu je onda i Hrvatska paraatletska liga. Natjecanja obično počnu u veljači ili ožujku u dvorani, a čim dođe ljepše vrijeme, budu na otvorenom. Uz to imamo veća natjecanja poput Grand prixa, europskih ili svjetskih prvenstava ili Paraolimpijskih igara.

Znači, i proputovali ste svijeta?

Jesam, od Indije do Japana, a bio sam i u UAE-u, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Češkoj, Švicarskoj... S time da se, kao i svim ostalim profesionalcima, uglavnom sve svodi na smještaj u hotelu, odlazak na trening ili natjecanje. Rijetko kada bude vremena za obilazak gradova, ali kada god mi se pruži prilika, volim vidjeti i kako se živi u drugim sredinama.

Iako u prijenosima Černija vidimo najviše u kolicima, kaže nam da je češće ipak na nogama. Doduše, služi se štakama.

Koristim kolica kada znam da neću moći hodati, odnosno da bih morao duže hodati ili kada mi nije nešto pristupačno. Zapravo sam ih češće počeo koristiti prije šest, sedam godina. Do tada sam praktički stalno bio na nogama.

Što kaže struka, odnosno medicina - može li se doći do kakvog pomaka na bolje?

Postoji nešto što se zove DBS, a to je napravica što se ugrađuje u mozak i u biti mu šalje signale koji preveniraju simptome vezane za moju bolest. A to su spazmi (mišićni grčevi, op.a.), neželjeni pokreti... Kažem, ja normalno funkcioniram, ali javljaju se ti spazmi, nemogućnost izvođenja određenih pokreta. Hodanje je time zahvaćeno, pa i sjedenje. Spavam, hvala Bogu, u redu. Meni je zbog te bolesti najviše oštećena motorika.

Ali da bi mu život bio jednostavniji, ima veliku podršku obitelji, prije svih majke. Ali i trenera Borisa Kljaića, koji mu je desna ruka pri bavljenju sportom. No imao je i svog uzora.

Pomažu mi svi u obitelji, što se tiče 'civilnog života'. U sportu je uz mene, od prvog dana trener Boris Kljaić, kojem sam neizmjerno zahvalan za dugogodišnju suradnju. Također, imam pomoć asistenta preko udruge invalida u Grubišnom Polju i vrlo dobro funkcioniram. Uzor? Jedan jedini – Darko Kralj. Njegov put i sportski uspjeh bili su mi nadahnjujući te sam želio postići barem nešto što je on ostvario. Bio mi je, ali i ostao uzor. Surađivali smo sve dok je trenirao, tamo negdje do 2015. ili 2016., ali i dandanas smo u kontaktu. Njegovo iskustvo mi itekako pomaže.

Iako je maksimalno posvećen sportu te je zbog njega i prolongirao studiranje, još jedna ljubav mu je...

Informatika. Završio sam srednju školu za tehničko računalstvo i u njoj sam baš jako zavolio informatiku. A volio sam i kemiju. Nažalost, imao sam taman kada sam završavao školu određenih dodatnih zdravstvenih problema, pa nisam ništa upisivao. I kako je vrijeme prolazilo, tako sam sve dublje ulazio u sport u profesionalnom smislu. Vjerojatno je i to razlog zbog kojeg nisam išao na faks, ali nikad nije kasno. Vidjet ćemo. U svakom slučaju, imam još i tu želju.

Vidimo, motiva i želje imate. Ne žalite se ni na uvjete za treniranje?

Paraolimpijski sport kod nas je takav da mu se uvijek može pomoći, kao i svakom sportu. Ali da ne filozofiram, meni za bavljenje bacanjem kugle trebaju samo livada ili travnjak, prostor u kojem mogu fiksirati stolicu s koje bacam i teretana. Sve ostalo su nijanse. Ovdje smo napravili tako da sve imamo pokriveno, da nam je ugodno. Ukratko, radimo s onim što imamo i ne žalimo se jer zasad sve funkcionira.

Vidimo to jako dobro jer medalje stižu sa svakog natjecanja. Kakvi su vam planovi i želje?

Prošle godine postao sam svjetski prvak u Indiji. Imam već dvije paraolimpijske medalje, srebro iz Pariza i broncu iz Tokija. Naravno, želja mi je izboriti nastup na Paraolimpijskim igrama u Los Angelesu i, ako bude moguće, osvojiti treću medalju. To su mi želje i planovi. A nakon toga ćemo vidjeti.

Zvučite vrlo optimistično, tako da bi se svi trebali ugledati na vas i shvatiti da neke sitnice koje nas uzrujavaju zapravo i nisu životni problemi. Što vas motivira jer već 20-ak godina iz dana u dan trenirate, trenirate, trenirate...

Svakog dana želim biti bolji nego što sam bio jučer. Motivira me to da mi je dan kvalitetno ispunjen, a i kroz sport sam se naučio disciplini, odnosno da ako nešto nije onako kako bi trebalo biti, onda to nije dobro za mene. Disciplina u mom smislu znači odlazak na vrijeme na spavanje, odrađivanje svega prema programu, prehrana... Jedino tako se može do uspjeha i rezultata. Naravno, i ja se često susrećem s raznim izazovima, ali ako se posložim u glavi, pronađem način da iz svakog problema izađem sa što manje posljedica. Sve je to iskustvo koje mi pomaže ne samo u sportu, već i u svakodnevici.

Jednostavnim rječnikom, trebaju nas veseliti male stvari, a ne da od muhe pravimo slona?

Ne gledam na prepreke kao na nešto nepremostivo. Volim se osjećati ugodno i da je sve oko mene posloženo.

Kako vam izgleda slobodno vrijeme?

Svoje slobodno vrijeme provodim u prirodi, a barem nje oko Grubišnog Polja ima puno. Imam i psa, pa se bavim njime, ali i ostalim kućnim ljubimcima. Volim čitati, pogledati dobar film i seriju, otići s prijateljima na druženje. Iako, uz ovaj ritam treninga, slobodnog vremena ni nemam puno. Sport i bacanje kugle zapravo su mi centar života. Sve je podređeno tome.

A što je s curom ili barem simpatijom?

Ha, ha... Trenutačno je nemam. Ali jasno je da sam se i ja zaljubio i da su mi se znali pojaviti leptirići u trbuhu. I to ne jednom. Ali eto, sada sam ipak više posvećen sportu.