Sjesti s njim - osjećaj je kao da ste se susreli sa starim prijateljem. Uvijek pozitivan, srdačan, pristupačan i iskren - samo su neki od dojmova na račun vječnog dječaka iz Plavog orkestra. S frontmenom i autorom jednog od najpopularnijih bendova na prostoru bivše Jugoslavije Sašom Lošićem moglo bi se razgovarati o bezbroj tema. Ovaj put smo se dotakli tek nekih. Najprije turneje i skorašnjeg koncerta u Zagrebu.

'Imali smo preko nekoliko stotina poziva za gostovanja u prime timeu televizija, mnoge televizijske kuće u regiji su htjele snimiti dokumentarni film o njima, zvali su nas u razne kuharske, reality show emisije. Morao sam odbiti primamljive financijske ponude da budem član žirija u ranim natjecateljskim showovima jer ne bih mogao srušiti nečije snove. Odbijali smo i pisane intervjue. U međuvremenu smo proteklih godina svirali po zemljama bivše Jugoslavije, ali funkcionirali smo preko usmene predaje. Ljudi su govorili da smo dobri uživo i iz takvog razmišljanja se rodila ideja da se snimi naš prvi live album 'Everblue' i svaki koncert od početka turneje koja je počela u Sarajevu 19. kolovoza snimat ćemo audio i video te najbolje trenutke zadržati na albumu i DVD-u', kaže Loša.

'Nisam multitasking osoba' 

Dosad je napravio brojne reklame, glazbu za preko 40-ak filmova, puno predstava, a radio je čak i složenije forme poput opere.

'Srce mi se cijepa jer sam radio razne stvari, ali jednostavno ne znam kako da napravim log out od Plavog orkestra. Odgovoran sam prema svemu što radim. Da ne spominjem ugledna filmska imena koja sam odbio za suradnju. Svima sam im rekao isto: 'Iz odgovornosti i poštovanja prema tebi mislim da neću moći izgurati taj projekt. Nisam multitasking osoba', ističe.

Za razliku od mnogih bendova koji su nekada žarili i palili pa odjednom odlučili zamrznuti karijeru i onda ponovo počeli svirati, Plavi orkestar će, uz pauze koje je imao proteklih godina, nastaviti raditi.

'To je jeftin marketinški trik. Mi ćemo ostati postojati jer ne ovisimo o tiražama, uspjehu, jednostavno nam je na neki način lijepo svirati. To zvuči nedovoljno kad vam kažem, malo možda, ali stvarno je divno. To je energija koju vidiš i koja je strahovito nesvakidašnja. Još uvijek imamo tremu, mi smo još uvijek isti onaj garažni bend kakav smo nekad bili. Nekad sam znao reći Ćerama i Saši - ajmo izaći jednom na stage kao Stonesi, kao Oasis, usporeno mahnuti publici, međutim mi smo kao da je 1985., kao da nas je netko iz topa izbacio. Bas gitarist Ćera potrči na binu samo da što prije počne koncert. I ako ne počne publika pjevati s nama, ako nisu kazaljke u crvenom, počnemo griješiti na sceni, izgubimo se. Prvi počne griješiti bas gitarist, onda ga slijedi brat, pa se izgubim ja, jer zaboravim tekst, a jedini stup stabilnosti je gitarist Saša Zalepugin. Nekad se toliko zbunim da čitam tekst iz prvih redova. Recimo na pjesmi 'Lovac i košuta' dogodi mi se nekad na drugoj strofi da me uhvati panika, kao da prebirem po kartoteci 'kako ide druga strofa'. Čuo sam da Steven Tayler ima prozirne panoe s tekstovima koji ga prate po bini gdje god se kreće', kaže.

Upravo ta energija početka koncerta, tvrdi, čini ih vječno mladim bendom. 'Zato imamo novu publiku jer se osjeti tenzija tog nekog amaterskog pristupa poslu. Kad imamo veliki stage, a stjecajem okolnosti sviramo baš u velikim prostorima, čim nas razdvoje na pozornici, čim je fancy pozornica, imamo malo neintenzivniji koncert. Skužili smo to zadnjih nekoliko godina i rekli smo - nemojte nas razdvajati pa se uvijek zbijemo. Čim se vidimo, čim smo si blizu, sve je u redu', rekao je.

'Kad izađem na stage, uđem u nadrealni vrtlog'

Kad izlazi na veliki stage, ima, kaže, odgovornost jer se brine da ljudi ne budu razočarani. 'Mislim si da bih trebao potrčati, da bi bio red da prošećem po stageu kao Jagger, a onda odjednom se depersonaliziram, odvojim od sebe i počnem razmišljati: 'Kakve to smiješne pokrete radiš, nisi to ti, stani na mjestu.' Zavidim nekada Balaševiću koji je od početka do danas isti, stavi ruku u jedan džep i ljudi ga slušaju radi novih pjesama, tekstova, a ne zbog toga hoće li praviti neke pokrete. Drugi problem koji imam, a to sad može sličiti na neko kvaziestradno filozofiranje je - otkud taj egzibicionizam, otkud potreba da budeš netko i onda ne racionaliziraš, nosi te taj zanos. Kad izađem na stage, uđem u neko psihološko stanje koje bi se moglo nazvati nadrealnim vrtlogom. Ne gledam u oči publike, uvijek gledam u udaljenu točku u daljini, zamišljam scene iz filmova, ugodne momente s mora, pjesme. Recimo kad zamisliš nešto o čemu pjevaš, onda se to nekim čudom na podsvjesnom nivou prenese na publiku. Kad pjevaš rutinski, onda je to kao da samo tovariš... Međutim kad zamisliš to o čemu pjevaš, kad zamisliš slike, onda se to prenese na njih', kaže Loša.

Prije dvije i pol godine nakon dugogodišnjeg boravka u susjednoj Sloveniji vratio se u Sarajevo.

'Moja djevojka - žena radi u diplomaciji i dobila je premještaj iz Bruxellesa u Sarajevo tako da je došlo do neobične situacije da me Slovenka vrati u moj grad. Bio sam dosta zbunjen, no ljudi su me prekrasno prihvatili, od konobara do slastičara, sa svima se fino ispričam', kaže.

Život u Sarajevu 

Nikad nije živio u centru, ali je sada shvatio da je najljepše živjeti na Barščaršiji. Ispričao je kako danas izgleda njegov tipičan dan.

'Tamo su ljudi pristojni, divni. Svi te pozdravljaju, šušur je. Živim na padinskom dijelu i kako silazim u grad, imam osjećaj kao da sam u divnoj, orijentalnoj pripovijesti. Odem s Bojanom, Danisom i drugim frendovima na kavicu, svaki dan je neko tematsko jutro, svaki dan je nešto drugo na tapetu od razgovora i uvijek ima nekog smijeha. Onda odem u aščinicu, kupim ručak za starog i odnesem mu, odvedem ga na kavicu, uplatim mu loto. U 13 sati odgovaram na mejlove, napravim možda kakav demo snimak. Oko 15 sati odem kod Ćera u Havanu, u 16 sati vidim se s novim krugom prijatelja, u 17 sati odem po djevojku - ženu. U 18 sati napravimo večeru, u 20 pogledamo neki film ili seriju i u 21 sat zaspim', otkrio je.

Oduvijek je obožavao filmsku umjetnost, a danas od redatelja koji su ga u zadnje vrijeme fascinirali ističe Rubensa Olafsona. Pored svog kreveta Loša uvijek ima otvorenih deset knjiga.

'Paralelno čitam i moram imati više opcija jer mi je fokus vrlo nemiran. Zato ako mi nešto postane dosadno, mogu odmah mijenjati. Ja sam čovjek atmosfere. Ako mi je taj dan kišovit, onda ću čitati dokumentarnu prozu, ako je sunčan, čitat ću neke kratke priče', pojasnio je. 

Na pitanje prođe li dan kad nešto ne stvori, kaže da nije ta vrsta autora da decidirano mora sjesti i raditi. 'Meni uvijek treba inspiracija jer sam staromodan.'

'Provincijalizam nije mjesto rođenja nego stanje duha'

A na temu prošlih vremena i pitanje žali li za nečime iz prošlosti reći će da ima osjećaj da nije uspio napraviti sve što je želio.

'Možda mi je žao što će me pamtiti samo kao člana grupe Plavi orkestar. Imam preko 30 sati neobjavljenog materijala teatarskih predstava, filmova, opera. Nisam sistematičan tip, nemam svoju arhivu. Sve je to razbacano po nekim kutijama, ali pripremam se za dan kad ću sve sistematizirati. Međutim trebaš imati ambiciju u sebi, a ja je već odavno nemam. Točno znam trenutak kad sam je izgubio - za vrijeme naših ratnih tragedija, početkom devedesetih godina, kad su se u meni reprogramirali prioriteti u životu. Odjednom su mi slava i uspjeh postali relativna kategorija. Počeo sam se brinuti za ljude. Nije toliko važna karijera, ne treba širiti miris važnosti oko sebe i mislim da sam od tog trenutka počeo ljude doživljavati ravnopravnima, ma kakvo zanimanje imali i ma gdje živjeli. Duboko smatram da provincijalizam nije mjesto rođenja nego stanje duha. Ima svjetskih ljudi u nekim malim, zabitim selima, a imaš opet puno urbanih, načitanih ljudi te vidiš da imaju napuhan ogroman balon ega i da osim praznih floskula ništa od njih ne možeš naučiti. Danas imam snažan filtar da razlučim što je važno i što nevažno u životu', ističe. 

Iz takvih razmišljanja rodila se i definitivna odluka da živi jednog dana na otoku.

'Mislim da je život jednako atraktivan u tako malom, mikrokozmosu u kojem se pričaju 'male' ljudske priče i gdje čovjek ne mora biti rob vibracije grada, gdje je sve fancy, gdje vlada teror brzine te gdje je sve glamurozno i pompozno. U naizgled malim, nevažnim životima događa se divni, veliki životni put. Bio je jedan šjor Miko, poštar, 94 godine je doživio i do zadnjeg trenutka je hodao po rivi malog ribarskog mjesta u kojem ću živjeti. S njim sam znao nekad piti kavu. Pitao sam ga kako je doživio tolike godine, a da je ostao vitalan i sa sjajem u očima. Pokazao je prema nebu i rekao da je slušao svoje srce. Nikad nije živio život iz glave. Jer mi svi živimo život iz glave, razuma, a tako se stvara privid stvarnosti. Fejkamo ovaj život. To naročito vidiš po društvenim mrežama', kaže i dodaje da je u jednom trenutku bio ovisnik o njima.

Nekadašnji internetski ovisnik

'Bio sam jedan od prvih korisnika interneta. Tada na svijetu nije bilo više od deset tisuća korisnika, nije postojao ni Google. Od tada do danas ja sam potpuni informatički freak. U nekom trenutku sam doživio vrstu ovisnosti. Primjerice, jeo sam neprestano buljeći u ekran. Onda sam odlučio da se moram 'skinuti' s toga kao netko s alkohola. Kad sam tog ljeta stigao na Hvar, napisao sam na komadiću papira najkompliciraniji password ikad. Odlogirao sam se i bacio taj papir pa godinu dana nisam bio prisutan na internetu. Sad sam dozirano ondje', govori kroz smijeh. 

Danas, kaže, svi živimo pod parolom everything is amazing but nobody is happy (sve je veličanstveno, ali nitko nije sretan). 'Današnja deviza je coolness, kako biti kul. Ja volim biti uncoool, roba s greškom. Svi izgledaju fantastično na društvenim mrežama, sve se svodi na to - 'bio sam u hotelu s pet zvjezdica, a ti si to ne možeš omogućiti i kako je to simpatično', tvrdi.

Dotakli smo se i tema new primitivesa (novi primitivizam), pokreta koji je nastao krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, a začetnici su mu osim Plavog orkestra bili Zabranjeno pušenje, Elvis J. Kurtović, Bombaj štampa i Crvena jabuka. Loša kaže da se taj pokret sam ukinuo. 'Kratko vrijeme bili smo tu, formirali smo kasnije svoj osobni žanr, neki urbani melankolični pop, a Pušenje i Elvis su ostali u tom pokretu i oni su napravili kongres novih primitivaca u Sarajevu krajem osamdesetih te ukinuli pokret da ga netko drugi ne bi ukinuo. Siguran sam, da ga nisu ukinuli, da bi to danas bio najmasovniji pokret, s preko 400 milijuna ljudi. Danas su primitivci najbrojnija masa. Sada se to zove true primitives', objasnio je Loša.

Koketiranje s narodnjacima na početku karijere

Plavi orkestar je bio i prvi bend koji je koketirao s narodnjakom u pjesmi 'Što će nama šoferima kuća' kada su u pjesmi ugostili pjevačicu Nadu Obrić. Tada je to bio presedan, a danas to čine mnogi bendovi.

'Sjećam se kako sam jednom bio ispred diskoteke na Hvaru i kad mi je prišao neki momak iz Splita i pitao me jesam li Loša te može li mi nešto reći, a kad sam mu rekao da jesam, kazao je: 'Ti si uništio rock'n'roll.' Mene je to strašno pogodilo. Bio sam student produkt dizajna, pohađao umjetničku školu i nikad nisam slušao narodnjake. Oni su bili samo incident u našem ranom pop punk repertoaru. Svi su željeli vjerovati da smo mi vrsta mladih papaka. Taj kritičarski establišment bio je vrlo ugledan i imao velik dignitet, naročito kritičari iz Zagreba. Nitko nije mogao podnijeti uspjeh Plavog orkestra, a na kraju smo i mi sami postali žrtve tog uspjeha. U privatnom druženju išli smo na večere, tulume, međutim kad su pisali o nama, pljuvali su. Bio je to odnos: 'Volim te, ali drukčije nije moglo.' Možda bih tako i ja reagirao da sam bio na njihovom mjestu. Mi smo ipak bili alternativci koji su se zatekli u mainstream vodama', ističe Loša.