Odrastajući u Carmelu u Kaliforniji, Kyle Eastwood provodio je duge vožnje školskim autobusom uz pop hitove 70-ih koji su u njemu probudili prvu ljubav prema rock and rollu, dok je kod kuće odrastao uz jazz, blues i R&B koje su mu roditelji Clint Eastwood i Maggie Johnson puštali na gramofonu. Već kao devetogodišnjak na Monterey Jazz Festivalu slušao je Count Basie Big Band, a kasnije i uživo gledao te upoznavao svoje idole poput Stana Getza, Elle Fitzgerald i Sarah Vaughan.

Sin filmske legende, čija je strast prema jazzu jednako poznata kao i njegov rad na filmu, tako je prirodno razvio cjeloživotnu ljubav prema glazbi i sedmoj umjetnosti, što ga je dovelo do statusa svjetski priznatog glazbenika, filmskog skladatelja, dobitnika nagrade ASCAP i nominiranog za Zlatni globus.

Uoči zagrebačkog koncerta koji će se održati 6. svibnja u Kinu SC-a, s Kyleom Eastwoodom razgovarali smo za tportal o tome kakvu atmosferu očekuje u Kinu SC, kako je od filmskog seta stigao do jazza, što za njega čini dobru (i lošu) filmsku glazbu te kako je od 'sina slavnog redatelja' postao autor čije se partiture danas uvrštavaju u povijest filma i jazza.

Što vas najviše veseli uoči dolaska u Zagreb i kakvu atmosferu očekujete od ovdašnje publike?

Jako se veselim povratku u Hrvatsku, a posebno u Zagreb. Tamo sam svirao samo jednom, u BP Clubu, ali prije 26 godina! Uživao sam svirati u Hrvatskoj i publiku sam doživio kao vrlo toplu i zahvalnu na glazbi.

Kad slažete set-listu za koncert u novom gradu, pratite li energiju prostora i publike ili se držite unaprijed zacrtanog koncepta?

Ponekad mijenjam set-listu ovisno o gradu u kojem nastupamo, ali za ovaj koncert već imamo unaprijed zadan program jer ćemo svirati dosta glazbe iz filmova moga oca.

Svira od svojih najranijih dana

Što biste voljeli da publika ponese kući nakon koncerta – emociju, groove, priču ili možda kombinaciju svega toga?

Nadam se da će ponijeti kući sve troje! Uvijek nastojimo ispričati priču svakom skladbom, dati joj emocionalni kontekst, a usput se nadamo da sve i lijepo groova.

Rekli ste da loš soundtrack može upropastiti dobar film. Što za vas čini neku filmsku glazbu 'lošom' – to što je previše nametljiva, preopćenita, emocionalno promašena ili loše tempirana uz sliku?

Mislim da je prije svega najvažnije da filmska glazba podupire sliku, priču i emocije na ekranu. Ponekad se to može postići vrlo suptilno, što izvrsno funkcionira, a neke su partiture vrlo odvažne i riskantne, no ako rade u službi priče i doprinose ugođaju filma, onda su dobre.

Studirali ste film na USC‑u i neko ste vrijeme razmišljali o režiji, a zatim ste se ipak potpuno okrenuli glazbi. Što je tada presudilo – neki koncert, ploča, iskustvo, osjećaj?

Moje dvije velike strasti oduvijek su bile glazba i film. Odmalena sam svirao iz zabave, ali s 18 godina počeo sam se baviti njome mnogo ozbiljnije i intenzivno vježbati. Nakon godinu dana fakulteta i filmske škole odlučio sam da glazba bude moj životni poziv.

Improvizacija je iznimno važna

Živjeli ste i radili u Los Angelesu, New Yorku, Londonu i dugo u Parizu. Kako se razlikuju publike u tim gradovima – gdje se jazz više sluša 'glavom', a gdje više 'srcem'?

Svi ti gradovi imaju izvrsnu glazbenu scenu, no čini mi se da je Los Angeles ipak više orijentiran na glazbenu industriju, a nema više ni toliko jazz klubova kao kad sam ondje živio 80‑ih. London, Pariz i, naravno, New York imaju vrlo zanimljivu i kreativnu jazz scenu.

Koliko vam je važna improvizacija, a koliko kontrola i preciznost u izvedbi?

Improvizacija je iznimno važna i mislim da je upravo to prava ljepota jazza: stvarati glazbu u trenutku s drugim glazbenicima i svake večeri odsvirati nešto drukčije ono je čemu težimo svaki put kad izađemo na pozornicu. Naravno, preciznost je također ključna da bi se ideje iz glave mogle prenijeti na instrument. Zato služe sve one godine vježbanja – da stekneš tehničku spremnost i možeš odsvirati ono što čuješ u sebi. A kad se popneš na binu, pokušavaš na sve to zaboraviti i samo pustiti da teče.

Imate li neki svoj mali ritual prije izlaska na pozornicu?

Nemam neki strogo zadani ritual prije nastupa. Pokušavam se opustiti i 'isprazniti' glavu. Ponekad u garderobi s bendom poslušamo malo glazbe da se dodatno nabrijemo i inspiriramo.

Što najviše cijenite kod glazbenika s kojima svirate: pouzdanost, sklonost riziku, muzikalnost ili karakter?

Idealno, sve su to osobine koje želiš kod glazbenika s kojima sviraš. Uvijek sam se trudio okružiti istomišljenicima, ljudima sličnog ukusa u glazbi i glazbenicima. Uvijek sam birao one koji žele aktivno doprinositi i biti dio benda. Kad imaš bend, s tim ljudima provodiš jako puno vremena na putu i na pozornici, pa je važno i da se privatno dobro slažete.

Kako se nosite s tim da vas mnogi prvo doživljavaju kao 'sina Clinta Eastwooda', a tek onda kao glazbenika?

Naviknuo sam se na to da sam sin nekoga tko je prilično poznat. Nadam se da će, ako prezime privuče pažnju, ipak dati priliku glazbi i procijeniti je po vlastitoj vrijednosti.

Veliko nadahnuće

Postoji li savjet koji ste dobili u obitelji, a koji vam se pokazao ključnim za karijeru (ne nužno vezan uz umjetnost)?

Otac mi je uvijek govorio: ako pronađeš nešto što voliš, posveti se i shvati to ozbiljno. I usput se zabavljaj!

Kada ste zadnji put čuli nešto novo što vas je istinski protreslo i natjeralo da drukčije razmišljate o glazbi?

Prije nekog vremena jako me nadahnula glazba s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike, pa sam poželio skladati u tom zvuku i duhu. Putovanja u nove zemlje i upoznavanje drugih kultura i njihove glazbe uvijek su mi veliko nadahnuće.

Koja vas pjesma uvijek, bez iznimke, dovede u dobro raspoloženje?

'It’s Alright' Curtisa Mayfielda i The Impressions uvijek me podigne, bez greške!