Ivana Dragičević i Dinko Cepak 23. studenog prošle godine pošli su na put. Odredište im je bilo Lampedusa, najjužniji talijanski otok na koji često pristaju (ili pokušavaju pristati) brodovi s imigrantima iz Afrike i s Bliskog istoka. Svoje su putovanje do Lampeduse i obilazak prihvatnih centara za imigrante u Hrvatskoj nekoliko mjeseci bilježili na blogu, Facebooku i Twitteru, a sada, nakon nekoliko mjeseci plasiranja materijala na tim 'drugim ekranima', u program HRT-a večeras stiže dokumentarac 'Hotel Europa', svojevrsna umjetnička kruna projekta.

'Hotel Europa' nije tipični 'faktografski' dokumentarac. Mnogo ćete više podataka o životu imigranata u prihvatnim centrima na Lampedusi, ali i u Hrvatskoj pronaći na web resursima projekta ANIMA 'Hotel Europa'. Taj je dokumentarac, kao što rekoh u prethodnom odlomku, umjetnička nadopuna projektu. Vrlo vizualan, atmosferičan i sjetan, on svoju priču izlaže kroz prizore snimljene pri obilasku svih tih, prečesto tužnih mjesta uz europsku granicu na koja stižu ljudi iz zemalja zahvaćenih ratovima, glađu i siromaštvom. Izlaže je i kroz zvukove, pjesme i dojmove ljudi koji žive u tim graničnim mjestima - neki kao starosjedioci, neki kao imigranti, a neki kao radnici na poslovima koji ne bi postojali da nije riječ upravo o mjestima na kojima se Europa susreće sa svojim izbjeglim susjedima (humanitarci, psiholozi, piloti zrakoplova granične patrole itd.).

Kada bi se tražile ključne riječi pod koje bi se ovaj film svrstao u neki imaginaran arhiv ili filmoteku, tada bi to definitivno bile riječi koje u jednom dijelu filma izgovara psiholog iz prihvatnog centra za imigrante na Lampedusi - psihologija granice. Jer iako su imigranti oni koji u ovoj priči proživljavaju najteže drame, ovaj dokumentarni film svojim sumornim prizorima i tužnom atmosferom ne prikazuje samo njihovu bijedu, nego i siromaštvo te svojevrsnu zapuštenost rubnih europskih područja u koja ti imigranti stižu. Lampedusa je siromašan ribarski otok čiji se žitelji nerijetko osjećaju kao zaboravljeni dio bogatijeg talijanskog kopna koje im malo u čemu pomaže. Hrvatska, kao najnovija i granična članica Europske unije, siromašna je zemlja čiji stanovnici nerijetko imaju dojam da toj uniji pripadaju samo na papiru i da joj bogatija europska braća malo u čemu pomažu. A na obale i granice jedne i druge stižu još nesretniji ljudi, imigranti. U susretu te dvije bijede katkad se rađa solidarnost i ljudskost, a katkad netrpeljivost i strašni uvjeti života. Psihologija granice ili, s obzirom na to da je ovdje ipak riječ o filmu, a ne o znanstvenom radu - atmosfera granice skup je svih tih iskustava, svih tih tuga, nevolja, ali i poneke sreće, prijateljstva koji se rađaju na takvim prostorima.

Pogledajte zato večeras ovaj neobičan dokumentarac. Zbog svojeg će vam turobnog putovanja pod crnim oblacima na rubovima Europe zacijelo ostaviti knedlu u grlu i sigurno ćete uroniti u meditativnu atmosferu koja se - bez previše riječi, ali s mnogo slika, zvukova i osjećaja - pita je li odlazak u novi svijet doista odlazak u bolji svijet ili je današnji svijet tako tužno mjesto da ljudi iz jedne nevolje uglavnom samo odlaze u novu.