Nataša Janjić Medančić u svojem se najnovijem kazališnom projektu upustila u možda i najveći izazov dosad, monodramu 'Prima facie', predstavu u kojoj na sceni potpuno sama drži publiku prikovanu sat i pol i doslovno briljira.

Bio je to povod za razgovor za tportal u kojem je među ostalim govorila o ženskom timu koji stoji iza predstave, granicama savršenih junakinja, ali i o tome kako majčinstvo, brak i svakodnevica s djecom mijenjaju pogled na nepravdu, snagu te slabost na sceni i izvan nje.

Kako biste opisali osjećaj kada na premijeri imate potpuno rasprodanu dvoranu… a na kraju vas publika nagradi dugotrajnim ovacijama?

Nevjerojatan je to osjećaj. Premijera je uvijek neka vrsta osobnog maratona – mjeseci rada, sumnje, umora, strepnje prije izlaska pred publiku. I onda izađeš pred prepuno gledalište, vidiš ljude na dodatnim stolicama, znaš da su neki i ostali bez karte… i shvatiš iznova koliko je kazalište zapravo moćna stvar.

Ali taj trenutak na kraju, kad ljudi ustanu, a sam si na sceni, pa ne znam postoji li išta veće od toga. To je možda i najljepša nagrada za sav taj rad.

Mnogi već govore da je ovo kruna vaše karijere i uloga života – osjećate li se i vi tako?

Ne znam volim li tako velike riječi. Svaka uloga koja te malo pomakne, koja te natjera da ideš dalje nego što si mislila da možeš na neki način postane važna stanica u karijeri.

Ovo je sigurno jedna od najzahtjevnijih stvari koje sam radila, i po količini teksta i po emocionalnom putovanju koje lik prolazi, ali meni je možda važnije to što sam kroz ovaj proces osjetila koliko još uvijek imam radoznalosti i hrabrosti kao glumica. Ako je to neka kruna, onda je to kruna ovog trenutka, a ja se nadam da će ih biti još u životu.

rijedak komad koji ne možeš čitati ravnodušno

'Prima facie' proglašena je jednim od najznačajnijih kazališnih događaja Broadwaya i West Enda posljednjih godina. Što ste pomislili kad ste pročitali taj tekst i shvatili da ćete tu priču nositi sami na sceni?

Prvo sam pomislila: tko je lud ovo igrati sam? Tekst je ogroman, precizan kao sudski zapisnik, ritmičan, a istovremeno poetičan i ima neki svoj unutarnji ritam. Ali baš zato me privukao. To je onaj rijedak komad koji ne možeš čitati ravnodušno jer ima težinu i napetost. Malo me uplašio, ali me i strašno zaintrigirao. Kad te nešto tako uznemiri i uzbudi u isto vrijeme, obično znači da vrijedi.

Tessa je vrhunska kaznena braniteljica koju traumatičan događaj prisili da preispita sve u što je vjerovala o sustavu. Koliko vam je bilo teško ući u njezinu glavu – žene koja istovremeno vjeruje u zakon i osjeća da ju je isti taj sustav izdao?

Tessa je briljantna i beskompromisna, žena koja je sama sebi izborila mjesto u svijetu koji nije baš pisan za nju. I onda doživljava slom kad odjednom ista pravila, isti jezik, ista sudnica više ne znače isto. Najteže je bilo zadržati tu inteligenciju i snagu lika, a istovremeno pokazati koliko joj je sve iznutra poljuljano. Ona ne postaje slaba žena. Ona postaje žena koja vidi sustav iz druge perspektive.

Jeste li imali nekakav ritual ili poseban način pripreme za ovu ulogu, s obzirom na to koliko je psihički i emocionalno zahtjevna?

Iskreno, to je isključivo brutalan tehnički rad. Memoriranje. Beskrajno ponavljanje. Taj tekst mora sjediti u tijelu kao partitura, jer jedna izgubljena replika i teško nastaviš. Zatim pokušavam pronaći neki unutarnji fokus prije izlaska na scenu. Ostalo je prepuštanje i vjera da će me priča nositi i iznenađivati kao i publiku koja je prvi put čuje.

Predstava progovara o ograničenjima pravnog sustava u slučajevima seksualnog nasilja i o raskoraku između zakona i pravde. Što vam je u tom smislu bilo najvažnije naglasiti pred domaćom publikom?

Važno mi je da predstava ne optužuje, već otvara pitanja. Sustav je napravljen tako da bude racionalan, dokaziv, hladan, a iskustva nasilja često su suprotno od toga, nedosljedna, fragmentirana, teško dokaziva. Taj sudar između pravila i ljudske istine najviše me zanima. I mislim da publika to jako dobro razumije.

'Život nije sastavljen od savršenih junakinja'

Imate li osjećaj da će se publika u Hrvatskoj prepoznati u ovoj priči, možda čak više nego što bismo voljeli priznati?

Ovaj tekst trenutno se izvodi u 40-ak zemalja, što samo govori o tome da je ova tema nažalost itekako aktualna i nužna. A ako je tako u nekim modernijim dijelovima svijeta, nema sumnje da je i kod nas.

Ovaj projekt nosi snažan ženski tim – od autorice teksta preko producentice do redateljice i autorskog tima. Koliko vam je važno to što ovu priču upravo žene zajednički oblikuju?

Važno mi je jer postoji neko iskustvo koje dijelimo. Ne u smislu toga da muškarci to ne mogu razumjeti, nego u smislu da neke nijanse lakše prepoznajemo i podcrtavamo, ali ono što mi je zapravo najvažnije je povjerenje. Kad imaš tim koji diše istu ideju predstave, onda je lakše ući i plivati u ovako zahtjevnom projektu.

U jednom ste intervjuu rekli da vam se s godinama mijenja odnos prema 'savršenim' junakinjama. Je li vam Tessa pomaknula neke granice?

Apsolutno. Život nije sastavljen od savršenih junakinja nego od ljudi koji ponekad pogriješe, ponekad progledaju, ponekad se moraju ponovo sastaviti. I upravo takvi junaci su najuzbudljiviji.

'Kad si mlad, imaš razna očekivanja'

Kako danas privatno gledate na pojam pravde?

Voljela bih vjerovati da sustavi savršeno funkcioniraju, ali život to često demantira. Možda je najpoštenije reći da pravda ponekad dolazi iz institucija, a ponekad iz naše borbe za istinu.

Kakvu ulogu danas ima kazalište u svijetu brzog digitalnog sadržaja?

Baš zato što je sve tako brzo i kratko kazalište postaje još važnije. To je jedno od rijetkih mjesta u kojima ljudi sat i pol zajedno sjede u tišini i gledaju živu ljudsku priču. U tom prostoru još se uvijek može dogoditi nešto stvarno.

Nakon ovako intenzivnog projekta, čemu se kao glumica najviše veselite?

Kad si mlad, imaš razna očekivanja, ali sad razmišljam samo o tome da se posvetim sebi. Volim velike dramske uloge, ali obožavam komediju. Film mi nedostaje. Ali iskreno, trenutno samo želim zadržati fokus i kondiciju za izvedbe koje mi slijede, jer zaista su iscrpljujuće.

Lišena ega i iluzije

Naučili ste ne čitati komentare. Bi li to bilo moguće bez godina iskustva?

Ne znam. Svi imamo različite želudce i obraze. Davno su me pogađali komentari koji diraju u moju osobnost i privatnost, jer te ovi koji komentiraju ne poznaju, ali vrlo brzo sam stvari nazvala pravim imenom. Ne nalazim ništa važno u tome da razmišljam što netko meni nepoznat misli o meni. Lišena sam tog ega i iluzije. Komentari na moj rad koji je javan i služi prosudbi mi pak nikad nisu bili bolni. To mi je uvijek bilo zanimljivo i inspirativno, čak i kad se ne poklapa s mojim osjećajem. Stvar je u tome da tuđe mišljenje jednostavno nije uvijek tvoja istina. I to je velika sloboda.

Kako danas balansirate između snage i dopuštanja slabosti?

Snaga ti služi da nosiš i da se boriš, ne i da ne pokazuješ da je teško i bolno. Najveća snaga je priznati da si ranjiva i umorna.

Nikad to nisam drugačije interpretirala.

Koliko je majčinstvo promijenilo vašu percepciju pravde?

Djeca te učine osjetljivijom na svaku nepravdu. Kad postaneš roditelj, svijet odjednom vidiš i kroz njihove oči i sve takve teme postanu osobnije i puno, puno bolnije.

Kako izgleda vaš savršeno običan dan kod kuće?

Jako volim vikende, naravno. Kava u miru, ako imam sreće. Malo kuhanja, malo kaosa s djecom, pokoje minute mira dok se igraju, pas koji se mota oko nogu, suprug i ja gledamo seriju, radimo neke planove…

Je li danas lakše pustiti ljude koji ne pripadaju vašem životu?

Lakše nego prije. I to bez grižnje savjesti. Ostanu nekako oni koji tu i pripadaju. I to je u redu, to da se putevi ponekad raziđu.

Što vam je danas najveći luksuz?

Vrijeme. Bez žurbe. Bez telefona.

Odnos je stalni proces

Kako djeca doživljavaju vaš posao?

Njima sam još uvijek uglavnom mama koja ide u kazalište i nemaju nikakvu fascinaciju time.

Što ste o sebi naučili u ovom braku?

Da za mene brak znači obitelj, a za obitelj se trudiš. I moja je i kad nije savršena. Odnos je stalni proces, a ne prepuštanje. Naučila sam se podstaviti, suspregnuti ego, razumjeti prije nego osuđivati ili očekivati. Nema osobne pobjede jer niste jedno protiv drugoga i tko god izgubi, izgubio je i ovaj drugi.

Kako najradije punite baterije?

More, more, more, putovanja s obitelji, priroda, dobra knjiga, razgovor s prijateljicama…

Imate li neki mali ritual koji vas drži na zemlji?

Možda je to baš ta svakodnevica. Djeca, kuhinja, pas, veš mašina i ostale mašine. To je najsnažniji reality check.