Nakon što je prošla Hrvatsku uzduž i poprijeko, makadamom, zrakom, cestama, magistralom, planinama, morem, Andrea Buča uskočila je na vlak i na putu kroz Slavoniju napravila novi dokumentarni serijal 'Brže ne može'.

Autorica i redateljica i njezina ekipa u stvarnom vremenu u vagonu koji su uredili u slavonskom stilu, upoznali su sve slojeve željezničkog ali i slavonskog života: strojovođe, prometnike, skretničarke, putnike, tamburaše, snaše. Kroz četiri zanimljive epizode, uz spontane razgovore, evocira uspomene i gledatelje vraća u zlatno doba željeznice kad se brinulo za točnost, udobnost i kad su ljudi više marili jedni za druge.

Vaši dokumentarni i putopisni serijali osvježavaju domaću produkciju. Koji je proces iza osmišljavanja i realizacije takvih projekata?

Hvala vam na komentaru, svježinu projekata mogu pripisati osobnosti, onako kako dišeš i rezoniraš to se točno vidi u radu, osobito se vidi koliko barataš materijom, koliko si iskren u namjeri, zanima li te zaista tema kojom se baviš, koliko zapravo znaš svoj posao i rasteš li u svom radu i kreativnosti. Sa svakim projektom odem korak naprijed, naprosto mi je dosadno biti u istoj formi. Imali smo sredstva za produkciju jednog dokumentarnog filma pa sam osmislila način kako ćemo za malo novca snimiti sate materijala potrebnih za serijal od 4 epizode. Tako je i bilo, sjeli smo u vlak, upalili kameru i nismo je ugasili do kraja puta.

'Treba stati i usporiti i doći sebi'

Kako birate teme koje ćete istraživati, na kojima ćete raditi? Postoji li neka posebna priča ili ljudi zbog kojih volite raditi ove serijale?

Uvijek ljudi. A onda i moji afiniteti i emocije koje me odvedu do nekih ideja. Kad se nečeg uhvatim, to i realiziram, nađem način da dovedem projekt do gledatelja jer nakon svakog, bilo Lika, Zagorje, Stani na otoku ili Magistrala, toliko je oduševljenih gledatelja kojima moj način pripovijedanja, redateljski pristup i odnos koji imam s protagonistima, radi nešto na onom ljudskom nivou, kako samo čovjek čovjeka može dotaknuti. I nitko ne kaže: 'Bravo'! Svi do zadnjeg kažu: 'Hvala vam' i zato snimam jer u ovom hipersuludom svijetu treba stati i usporiti i doći sebi.

Ovoga ljeta snimili ste novi serijal 'Brže ne može' koji evocira zlatno doba željeznice. Što vam je bilo najzanimljivije ili najizazovnije u realizaciji?

Najzanimljivije ujedno i najizazovnije je bilo realizirati takvu snimajuću avanturu - u vlaku koji putuje na redovnoj liniji od Zagreba u Slavoniju, u kojem nemaš mogućnost repeticije, ne možeš reći rez ili ponavljamo kadar, što si snimio si snimio, što si odrazgovarao si odrazgovarao, ulaze novi sugovornici, prethodni izlaze iz vagona i kao na traci.

U jednom trenutku nas je u vagonu bilo 50!

Budući da je riječ o dokumentarcu koji počiva na interakciji, koliko je zahtjevno bilo pripremiti teren za žive/autentične ljude, izjave i pronaći adekvatne sugovornike?

Bilo je zahtjevno i to je ozbiljno istraživanje, ali za to služi pregled terena na kojem upoznaš ljude, koji te dovedu do nekih drugih zanimljivih ljudi, upoznaš željeznicu, kolodvore jer mi se nismo maknuli dalje od kolodvora. Puno mi je pomogla Darija Walter, lijepa i pametna Slavonka koja me zaista uputila u materiju, onda i kolega Silvio Stilinović kojem su djedovi željezničari, odrastao je na kolodvoru, uz vlakove, zna mnogo o temi i zna mnogo zanimljivih ljudi od kojih su neki završili u serijalu.

Politika je okrenula glavu od željeznice

Vjerujem da se tijekom snimanja suočavate i s nepredviđenim situacijama. Koja vam je tijekom snimanja najviše 'zadajala glavobolju' i kako ste je uspjeli riješiti?

Vlak koji je putnicima prespor jer u prosjeku vozi 50, nama je na trenutke bio prebrz jer je bilo toliko toga što smo imali snimiti, razgovora, scena, pjesme, jela, ukrcaja, iskrcaja, bilo je nemoguće na trenutke, potpuno nekontrolirano, ali tome se onda prepustiš, ne gasiš kameru i dobiješ sjajan materijal. Sjećam se da sam najčešće pitala: 'Gdje su mi snimatelji?' jer kad su u vlak ušli slavonski svatovi, nisam više nikog vidjela, samo sam vikala 'ne gasite kamere!'

Budući da idete iz forme 'ja svjedočenja' koliko je to teško u smislu pokazivati dobru volju, duhovitost, spontanost?

Zato i dokumentiram teme i ljude koji me zanimaju, ne osjećam prisustvo kamere, ne postavljam pitanja - ja vodim dijaloge, kažem što mislim, zagrlim kad mi dođe. U tome i je sva čarolija, biti pred kamerama ono što zaista jesi, ljudsko biće.

Kako je uopće HŽ reagirao na vašu ideju i samu emisiju?

Ovisi koji sektor. (smijeh) Putnički je oduševljen, infrastruktura je manje zadovoljna, jer zbog infrastrukture 'Brže ne može'. Treba biti realan, politika je okrenula glavu od željeznice, nije se ulagalo, infrastruktura je dotrajala i potrebna joj je hitna renovacija i modernizacija da bi vlakovi, ne samo u Slavoniju, nego po cijeloj zemlji vozili normalnim brzinama, bili točni i pouzdani. Putnički svijet zaslužuje da im se omogući kvalitetan prijevoz željeznicom, na kraju krajeva to je najekološkiji i najudobniji transport.

Gledajući superbrze vlakove u Japanu kao simbol moderne tehnologije i napretka, pa super uređenu željeznicu u Italiji i drugim europskim zemljama, što mislite o budućnosti željeznice u Hrvatskoj? Je li realno očekivati revitalizaciju i modernizaciju željezničke infrastrukture u našoj zemlji?

Mnogo toga je najavljeno, ja se nadam da će ovaj serijal još malo pogurati stvari u pozitivnom smjeru pa ćemo se svi voziti brzim i točnim vlakovima. Uz to željeznica je ogledalo države pa bi bilo dobro da se željeznici vrati barem srebrni, ako ne i zlatni sjaj.

Slavonija na jedan drukčiji način

Čini se da je dokumentarna produkcija na HTV-u nikad bogatija, a vi ste ste istaknuli kao autor koji je stilski pomaknuo inscenaciju na koju smo navikli prema onome što primjerice radi i Ben Fogle.

Ben Fogle je putopisac avanturist svoje kategorije, usporedba s njim je kompliment. Međutim, ne pratim mnogo što rade televizijski autori, gotovo i ne gledam televizijiu– znam, to ne bi smjela napisati, ali tako jest, živim u svom svijetu, ovaj doziram koliko treba, a u radu gradim svoj pravac i stil, drago mi je da vam se sviđa i da ste me usporedili s jednim od najboljih.

Što se publici, po vašem mišljenju, najviše sviđa u ovakvim dokumentarcima?

Mislim da će 'Brže ne može' voljeti jer je serijal zanimljiv, vedran i emotivan, govori o zlatnom dobu željeznice, o vremenu kada si po vlaku mogao namjestiti sat, o službi koja je bila i ostala fantastična, unatoč svim manjkavostima sustava i prikazuje Slavoniju na jedan drukčiji način od onog na koji smo navikli, onako kakva bi Slavonija trebala biti – vesela, bogata i puna života!

Kako kao majka organizirate logistiku i obiteljske obaveze dok ste na snimanju? Koji vam je dio te situacije najteži i kako uspijevate održati ravnotežu između posla i privatnog života?

Jedva… to je vječno balansiranje između mogućnosti i obaveza kojih u ovakvom poslu imate bezbroj, ne znam kad sam se zadnji put naspavala.

Osim promocije serijala, radite li na još kojem projektu? Što možete otkriti o tome?

Već za 10 dana idem na novo snimanje kojem se neizmjerno veselim, snimat ćemo dokumentarac nasred Jadrana.