No, baš taj španjolski grad, cilj valjda najpoznatije hodočasničke rute, slavnog Camina čiji počeci datiraju u 9. stoljeće i navodno mjesto ukopa svetog Jakova, pridružio se sve dužem popisu (posebno) europskih gradova koji grcaju pod vojskom posjetitelja. Čak i ako ih - tehnički - ne možemo zvati turistima.

Broj ljudi koji hodaju, bicikliraju ili su previše komotni pa se voze prema Santiagu eksplodirao je prvo nakon pojave filma 'Put' s Martinom Sheenom iz 2010., ali posebno nakon pandemije koronavirusa i širenja utjecaja društvenih mreža. Nakon toga mnogi su se odlučili na hodanje kao sve popularniju aktivnost na putovanjima, a nije ih malo ni koji su na taj način željeli naći neko smirenje ili utjehu. Naravno, cijela je vojska onih koji samo prate trendove.

Prošle godine se rekordnih pola milijuna ljudi prijavilo da su prehodali Camino (minimum koji se priznaje, uz skupljanje pečata, je 100 kilometara) nekom od staza iz Španjolske, Portugala ili Francuske. To je pet puta više od broja stanovnika Santiaga, i porast od nevjerojatnih 725 puta u odnosu na brojke od prije četiri desetljeća. Dodaju li se tome turisti koji nisu na taj način registrirani kao hodočasnici, jasni su razmjeri problema.

I onda su se građani i vlasti Santiaga de Compostele odlučili uhvatiti ukoštac s problemom. Zbog prirode razloga koji veći dio ljudi dovode u njihov grad nisu mogli ići tragom drugih gradova u sličnoj situaciji, recimo Barcelone u kojoj je postalo sasvim normalno prskati turiste iz vodenih pištolja. Odlučili su se za prijazniji pristup.

Izbacili su, naime, vodič u kojem objašnjavaju hodočasnicima i drugim posjetiteljima kako bi se trebali ponašati u njihovom gradu, preveli ga na nekoliko jezika i proširili po cijelom gradu i po sve brojnijim smještajnim kapacitetima, među kojima prednjače posebno popularni hosteli. Tu hodočasnici, naime, najčešće nalaze utočište dok borave u Santiagu.

Nažalost, mnogo ih je koji potpuno ignoriraju ono što u vodiču piše. A pravila nisu komplicirana, i najviše se vrte oko smanjenja buke, poštivanja prometnih pravila, sve do korištenja plastičnih čepova na hodačkim štapovima po kamenom popločanim ulicama. No, nije puno pomoglo, i lokalni mediji stalno pišu o velikim grupama koje po ulicama pjevaju vjerske napjeve, voze se biciklima u svim - pa i zabranjenim smjerovima, ili nerviraju mještane lupkanjem štapovima po površini na kojoj im ta pomagala ne pomažu previše.

Broj ljudi najveći je problem

No, ništa od toga nije toliki problem kao sami broj ljudi. Gradska jezgra, uske ulice i trgovi oko katedrale s grobom svetog Jakova danas su skoro sasvim ispražnjeni od lokalnog stanovništva i služe skoro isključivo posjetiteljima. Većina onih koji i dalje tamo žive su oni koji su imali sreće da su naslijedili stan za koji ne moraju plaćati najam. Od 2000. do 2020. povijesna jezgra je izgubila oko polovice stanovništva, danas ih je tamo samo oko tri tisuće. Nema se gdje kupiti kućanska pomagala, nema ni jednog kioska, i samo je jedna pekara. Rijetke trgovine hranom jedva opstaju uz kafiće, slastičarnice i suvenirnice.

Posljedice su iste kao u svim sličnim odredištima. Nabujali najam turističkih stanova u Santiagu je u posljednjih pet-šest godina podigao cijene dugotrajnog najma za pedesetak posto, kako pokazuje studija koju je gradska vlast naručila od sveučilišta u La Coruñi. Slijedom te studije, gradska jezgra je proglašena zonom visokog pritiska, što bi trebalo ograničiti rast najamnina. Prošle godine su nalik nekim drugim gradovima zabranili daljnje pretvaranje stanova u povijesnom centru u turistički smještaj. Tako i dalje glavni izvor smještaja ostaju mali hoteli ili hosteli, ponekad vrlo veliki, nastali u nekadašnjim sjemeništima i samostanima, jer se na njih zabrana ne odnosi. Naravno, i u sobama i apartmanima čiji vlasnici krše pravila.

Ukratko, ni duhovnost nije što je bila.