Danas uz njih više ne vezujemo kriminalce, zatvorenike, prostitutke i ubojice. Cjenovno su dostupne najširim društvenim slojevima i nema motiva koji možete zamisliti, a da ga netko ne nosi, te su ih početkom milenija popularizirali manekenke, sportaši i glazbenici. I ovo je prvi put da se kultura tetoviranja i tetovaže obrađuju u jednom od hrvatskih muzeja. Etnografski muzej otvorio je veliku izložbu 'Moja koža', posvećenu kulturi tetoviranja, a ona otkriva nepoznate detalje iz vrlo burne povijesti tetovaža, ali istodobno svjedoči o dugoj i snažnoj ljudskoj potrebi da ukrašava svoje tijelo. Autorica izložbe Tea Rittig u razgovoru za tportal ističe da tetoviranje ima tisućljetnu povijest te da ne postoji kultura ni civilizacija koja ne poznaje tu praksu.

'Iz raznih razloga i na razne načine ljudi obilježavaju tijela kroz povijest. To je dinamičan, autentičan i pokretljiv fenomen koji se neprestano mijenja, utječe sam na sebe i uvijek živi na rubovima, na granicama', kaže Rittig, napominjući da vrlo malo znamo o najstarijim tehnikama, pigmentima, motivima i značenjima. 'Arheologija se suočava s izazovima jer su tumačenja nesigurna, a tragovi rijetki.' Najizravniji su dokazi, međutim, mumificirana tijela sa sačuvanom kožom – bilo da su namjerno balzamirana, bilo očuvana u posebnim prirodnim uvjetima.

Tinta starija od piramida: Od leda do Egipta

'Najpoznatije su egipatske ženske mumije iz oko 2000. godine prije Krista, tetovirane oko trbuha, bedara i dojki, što se zbog rasporeda i položaja tetovaža povezuje sa ženskim praksama zaštite od bolesti i tijekom trudnoće. Ali i Europa ima svoj dokaz – tijelo ledenog čovjeka Ötzija, pronađeno 1991. godine u Tirolskim Alpama, mumificirano prirodnim zamrzavanjem prije gotovo 5300 godina', pojašnjava Rittig. Tetovaže, dodaje, imaju dramatičnu i burnu povijest: bile su zaštitne, identitetske, statusne, estetske, duhovne, iscjeliteljske ili čak kaznene, a stoljećima su označavale mjesta na tijelu vezana uz liječenje i rituale.

'Europski ledeni čovjek imao je 61 tetovažu – riječ o točkama i crtama ukrižanim na mjestima zglobova i kralježnice. Naknadno je otkriveno da je ustvari bolovao od artritisa, pa se te oznake tumače kao dokaz njihova terapeutskog djelovanja. Mjesta na kojima su te tetovaže poznata su i u akupunkturi', kaže Rittig te podsjeća da 'tragove' tetoviranja pronalazimo i u vučedolskoj kulturi – na njihovim keramičkim idolima.

Tetovaža je bila simbol sna o raju

'Teško je pronaći kulturu i civilizaciju nesklonu tetoviranju. Na našim su se prostorima tetovirali Iliri, Japodi, Tračani; cijela je Europa u 'pigmentu'. Tetovirali su se i stari Grci, a rimska civilizacija njima je označavala robove. Kasnije su uslijedile različite crkvene zabrane. Zanimljivo je da su na prostoru Bosne tetovaže kod Hrvatica katolkinja opstale jer nikada nisu bile izravno zabranjene', govori Rittig. Gotovo dva stoljeća, nastavlja, od 17. do. 19. stoljeća, na području Europe i Amerike smatrale su se znakovima divljaštva, no mornari, putnici i različiti istraživači omogućili su njihov 'dolazak' te su to nekoć egzotično obilježje postupno ugradili u zapadnu kulturu.

'Mornari su postali posrednici, promovirajući tetovažu kao simbol slobodnog duha i avanture. Istodobno su kršćanske misije, uz poligamiju i druge 'necivilizirane' običaje, zabranjivale tetoviranje, što je dovelo do nestanka ili preoblikovanja mnogih lokalnih tradicija', kaže kustosica. Gotovo svi motivi dolazili su iz Polinezije i drugih pacifičkih otoka, prostorima o kojima se od 15. do 20. stoljeća govorilo kao o egzotičnim krajevima, svojevrsnom raju. 'Taj je prostor bio projekcija tzv. europskog sna o južnim morima.'

Neiskvareno divljaštvo u pohodu na carske dvore i cirkuske šatre

Ključnu ulogu u oblikovanju europske percepcije tetovaža odigrali su putopisi Jamesa Cooka (1768.-1780.) i admirala Adama Johanna von Krusensterna (1803.-1806.), a oni su ih opisivali s divljenjem. Upravo su takvi zapisi, potom i radovi stručnjaka, prenijeli tetovaže u europski imaginarij, prikazujući ih – u skladu s tadašnjom klasicističkom estetikom – kao obilježje 'neiskvarenih divljaka u rajskim krajolicima'. Uslijedilo je razdoblje u kojem se stanovnike Pacifika, često i prisilno, predstavljalo kao egzotične atrakcije: tetovirani 'domoroci' izlagani su po salonima i izložbama, što je snažno utjecalo na širenje i popularizaciju tetoviranja u Europi i Americi.

Već koncem 19. stoljeća, ističe Rittig, tetoviranje postaje svojevrsna moda među europskim plemstvom. Od carice Sisi, za koju se govorilo da je imala tetovirano sidro na ramenu, preko danskog kralja Frederika IX., koji je ponosno nosio zmaja na prsima, do ruskog cara Nikole II., tetovaža se privremeno seli s margine u visoko društvo. Ipak, sve do šezdesetih godina 20. stoljeća ponovo se zadržavala na društvenim rubovima te su je najčešće nosili mornari, vojnici, zatvorenici i radnici, a stigma se osobito snažno vezala uz žensko tijelo.

Buntovnice s razlogom: Emancipacija na koži

'Tetovirane žene često su nastupale kao cirkuske atrakcije. I doista se tetovaža povezivala s kriminalom, prostitucijom i društvenim dnom. Žene su tetovirale tijelo, ali su lice, vrat i dlanove ostavljale 'čistima' da bi mogle voditi takozvani drugi život. No i u tom se kontekstu dogodila emancipacija – tetovaže su se počele pokazivati', objašnjava dalje Rittig. 'U Bosni je pak tetovaža na rukama Hrvatica bila jasna, vidljiva i dostupna: služila je, uvjetno rečeno, kao granica', dodaje. Seksualna revolucija i feministički pokret donijeli su, kaže, novi preokret: tetovaža postaje znak slobode, otpora, osobnog izraza i društvene subverzije, a njezina se prihvaćenost postupno širi.

'Tetovaža je danas mainstream, dio popularne kulture, a započela je u kontrakulturi – kroz glazbene, sportske i filmske zvijezde koje su je isticale. Ipak, presudnu je ulogu odigrala modna industrija: onog trenutka u kojem su se u kampanjama pojavili tetovirani modeli tetovaža je postala globalni simbol popularne kulture', napominje Rittig.

Tetovaža nije bila za 'fine ljude iz grada'

Mladen Donadini, odnosno Donadini ink, profesor likovne kulture i grafički dizajner, danas je jedan od najaktivnijih aktera zagrebačke tattoo scene, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2025. godine predavao je tetovažu na doktorskom studiju povijesti umjetnosti. Odrastao je, međutim, uz oca čija je koža – osim lica – bila gotovo u potpunosti prekrivana tetovažama, što šezdesetih godina u Splitu nipošto nije bilo uobičajeno.

'To je tada bila rijetkost i često povod skandalima. Doživljavali su ga, po splitski, kao redikula. Tetovirao se u vojsci motivima životinja, koji su bili vrlo detaljni, pa sam doslovno odrastao uz tetovaže. Još je čudnije bilo što moj otac nije bio osoba s društvene margine, nego fini gospodin iz grada', kaže Donadini za tportal. U to su se vrijeme, kaže, tetovirali uglavnom pomorci i kriminalci u zatvorima, a povremeno i mladi buntovni ljudi, pa je tetovaža svakog tko nije pripadao tom krugu automatski činila ekscentričnim.

Zbogom JNA, dobrodošao TikTok, stigla je nova era tetoviranja

'Tih su godina svi tetovirali JNA – datume ulaska i izlaska iz vojske – pa mi danas dolaze u studio da im to uklonim. Kad se kod nas razbila stigma oko tetoviranja, počele su dolaziti upravo one generacije koje su svojoj djeci nekad branile tetovaže, a sada dolaze s unucima: skidaju te oznake JNA i stavljaju neke nove motive, kao da napokon ostvaruju potisnute želje', kaže. Tetovaža je u Hrvatskoj, dodaje, na velika vrata ušla i kroz sport. Dovoljno je, ističe, pogledati plakat hrvatske nogometne reprezentacije.

'Postoje i danas konzervativni roditelji, ali mladi se masovno tetoviraju. I nema motiva koji se ne radi – od malih inicijala, horoskopskih znakova i točkica, preko portreta svojih bližnjih, kućnih ljubimaca, pa sve do datuma rođenja djeteta. Devedesetih su bile popularne mačo tetovaže, poput tribala; takve se i danas najviše rade, ali u međuvremenu su došle boje te hiperrealizam. Tada je to malo tko radio, malo tko je znao; nije baš ni bilo lako nabaviti materijale. Žene su tih godina često imale škorpione na stražnjici – trebalo je izgledati malo edgy, poslati poruku da ste buntovni', dodaje. Danas, kaže, gotovo da nema razlike između onoga što traže mladi ljudi u Hrvatskoj i turisti.

'Trendovske tetovaže svi vide na Pinterestu i TikToku, pa su motivi slični. Ima turista koji žele tetovažu kao suvenir, neki tradicijski hrvatski simbol, ali u principu u ovom globalnom svijetu motivi su manje-više isti', ističe. Napominje i da su sve donedavno postojale institucionalne restrikcije vezane uz tetoviranje, zbog kojih se nije moglo pristupiti Policijskoj akademiji ili Oružanim snagama RH. No uvođenjem vojnog roka i to se promijenilo, pa su tetovaže sada prihvaćene jer ih osamnaestogodišnjaci ionako imaju.