Fenomen poznat kao "Sarajevo safari", koji je desetljećima balansirao na granici između jezive urbane legende i potisnute ratne traume, posljednjih je godina dospio u fokus javnosti zahvaljujući istragama talijanskog tužiteljstva. Nakon što je početkom ove godine u Milanu saslušan i prvi osumnjičenik, 80-godišnji talijanski državljanin, ono što se nekoć činilo nevjerojatnim – da su bogati stranci plaćali desetke tisuća dolara kako bi s položaja oko opkoljenog Sarajeva, uz logističku podršku Vojske Republike Srpske, pucali na civile i djecu kao na "trofeje" – dobilo je konkretne obrise kroz rekonstrukcije ruta iz Trsta i Beograda te izradu psiholoških profila počinitelja.

Upravo taj jezivi spoj rata, novca i estetski stilizirane okrutnosti poslužio je kao polazište za novi roman Andreja Nikolaidisa, najznačajnijeg suvremenog crnogorskog pisca, noir-triler Safari u Sarajevu, mračnu priču o gradu zarobljenom u "paralizi sna" i zlu koje ne završava s ratom, nego nastavlja putovati kroz vrijeme. Radnja prati bivšeg snajperista, danas ciničnog privatnog detektiva, kojeg angažira supruga moćnog tajkuna kako bi pronašao i likvidirao talijanskog aristokrata koji je tijekom opsade sudjelovao u "lovu na ljude" te joj u naručju ubio dijete. Potraga za ubojicom vodi od beogradskih obavještajnih kanala i rimskih stanova do Sudana, gdje se u pustinjskoj utvrdi, daleko od europskih sudova i sjećanja, pokušava uspostaviti privatna verzija poretka lišena zakona, ali ne i nasilja.

Knjiga upravo izlazi u izdanju nakladničke kuće Hena com, a tim povodom s Nikolaidisom smo popričali o anatomiji zla koja je u središtu njegova romana, ali i širem kontekstu koji njegova priča priziva: od nemoći Amerike i rata u Ukrajini, preko novih žarišta na Bliskom istoku i kapitulacije međunarodnog prava, do regionalnog mraka u kojem "srpski svet" figurira kao prepakirani projekt iz devedesetih, a Crna Gora, u njegovim očima, kao marionetska država i satelit Srbije.

Roman Safari u Sarajevu polazi od dokumentirane činjenice da su bogati Europljani plaćali da pucaju po sarajevskim civilima. Sada su napokon pokrenute istrage, a spominje se i ime Aleksandra Vučića. Što bi razjašnjavanje njegove tadašnje uloge značilo za političku odgovornost Srbije, moguće procese protiv europskih sudionika i službeni narativ o ratu u Bosni?

Paradoks današnje Srbije jest to što spominjanje Aleksandra Vučića u kontekstu lova na ljude u Sarajevu njemu ne nanosi nikakvu političku štetu – naprotiv. Ako Vučić povremeno nervozno reagira na vijesti koje ga dovode u vezu s igrom bogatih, psihopatskih sadista u Sarajevu, to čini zato što se boji pravosudnih posljedica. Političke ne postoje. Svi znaju da je bio na Židovskom groblju, lokaciji s koje su snajperom ubijani građani Sarajeva. Poznate su i njegove ratoborne izjave o Hrvatskoj, kao i ideje o sto ubijenih muslimana za jednog ubijenog Srbina.

Vučić Srbiju već dugo vodi ne unatoč tome, nego upravo zbog toga. To su znali i EU i SAD, pa im nije smetalo da ga prihvate i, više od toga, tetoše, dopuštajući mu da s vremena na vrijeme prijeti Hrvatskoj, što je komično, ali i da preko Dodika i srpskih stranaka destabilizira Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru – što već nije smiješno. Čak mu je Bidenova diplomacija jedno vrijeme aktivno stvarala takozvani Otvoreni Balkan, kao soft verziju Velike Srbije. Malo je što jeftinije od ljudske krvi – o tome, među ostalim, govori moj roman. Službeni narativ o ratu u Bosni neće biti izmijenjen. Taj je narativ lažan. Formiran je tako da entitet Republika Srpska i država Srbija ne snose političke i pravne posljedice za agresiju, genocid, elitocid, koncentracijske logore, etničko čišćenje, planska silovanja i tako dalje.

U slučaju Bosne vodilo se računa da "istina o ratu u Bosni" bude strogo metafizička, da ne ostavlja posljedice u fizičkom svijetu. To ide dotle da je i Srebrenica, u kojoj je počinjen genocid, i dalje dio Republike Srpske u kojem se provode politike koje su nastavak genocida drugim sredstvima. Bošnjačka je strana dobila status žrtve, dakle ništa, srpska političke ustupke i teritorij, dakle sve. Pritom je taj narativ takav da Srbija ima razloga skakati od sreće i udarati se nogama u stražnjicu, jer za ono što je učinila u Bosni nije kažnjena. Naprotiv, ostavljena joj je mogućnost da u miru nastavi ostvarivati ratne ciljeve. U tome joj je značajno, ako ne i presudno, pridonijela potkapacitiranost bošnjačke političke elite, što je druga priča o kojoj ćemo, ili nećemo, drugi put.

Fenomen "Sarajevskog safarija" opisujete kao vrhunac dekadencije gdje bogati stranci plaćaju za ubojstva civila. Možemo li tu povući paralelu s današnjim globalnim poretkom, u kojem superbogata elita – a u romanu spominjete i Epsteinov otok – tretira države i narode kao lovišta, a pravdu i zakone kao "paukovo tkanje za sirotinju"?

Da, da, svakako. U romanu to i činim. Nije to tek paralela: to su dva kraka iste priče. Glavni junak, Andrea Massimo, iznimno bogati fašist i psihopat, vrijeme prekraćuje obilazeći Epsteinov otok, rimske sotonističke orgije i ratišta na kojima može nekažnjeno ubijati, među ostalim i djecu. Jezgra njegove psihoze jest mizoginija, stoga ubija djecu jer će to nanijeti najveću zamislivu bol njihovim majkama. Njegov užitak, dakle, nije u patnji djece, nego u patnji žena, majki te djece. Safari u Sarajevu vrlo je antropološko-pesimističan roman. Ta je knjiga crna kao gavranovo krilo. No čak i takav, roman ne ide do kraja u tamu. A ne ide jer na tom putu postoji točka iza koje povratak nije moguć. A ja sam se htio vratiti. Dakle: možda neki drugi put.

Epsteinovi dosjei i čitav taj slučaj, usput rečeno, jasno pokazuju zašto je umjetnost i dalje itekako važna. Dosjei, uredno pohranjeni na serverima američke vlade i dostupni svima, priopćuju nam istinu koja je toliko bizarna i uznemirujuća da ne znamo što bismo s njom. Zato junaci te priče nisu u zatvoru, nego na najvišim funkcijama na svijetu. Slom simboličkog poretka – to je definicija psihoze. Tu nastupa umjetnost. Jedini način da se istina o Epsteinovim dosjeima simbolički uobliči jest umjetnost. Ja sam učinio upravo to. U dokumentima talijanskog tužiteljstva ljudi koji su iz te zemlje odlazili na safari u Sarajevu okarakterizirani su kao "sadistički psihopati". A što su protagonisti Epsteinovih dosjea nego to – sadistički psihopati?

Zbrojimo dva i dva: elita nije samo zla i obijesna. Elita je psihotična. Ovim svijetom vladaju psihotici koji kontroliraju novac, moć i utjecaj. Oni doista vjeruju da mogu i imaju pravo nekažnjeno silovati i ubijati, moguće i jesti djecu. Doista misle da su kraljevi ovoga svijeta. A znamo da kralj koji misli da je kralj nije manje lud od prosjaka koji misli da je kralj. To je, po mom sudu, mnogo mračniji narativ od standardne teorije zavjere, prema kojoj svijetom vladaju tajne skupine visokoracionalnih, superinteligentnih ljudi. Ideja da iza moći stoji - pa makar i zao - razum, čini mi se odveć optimističnom. A što ako je ovako: što ako je sama jezgra poretka i stvarnosti psihotična? Što ako ključ tumačenja poretka nije ništa zdravorazumsko, nego psihopatsko?

Lik Andree Massima je "aristokratski fašist" koji prezire modernost i demokraciju. Vidite li u današnjem usponu desnice u Europi i Americi povratak tog "uglađenog zla" koje više ne nosi čizme, nego luksuzna odijela, i koje umjesto barikada koristi institucije sustava?

Ovaj trumpoidni fašizam nema svoga Evolu, nema svoga Pounda. Danas nema ni Heideggera ni Carla Schmitta. Intelektualni korijeni tog fašizma zapisi su na zidu javnog WC-a, koji se katkad eufemistički naziva "društvenim mrežama". U njemu nema ničega elitističkog. Trump je lider ološa ovoga svijeta, koji je u njemu prepoznao priliku da ostvari svoje najprljavije fantazije. Ti ljudi u Trumpu vide šansu da postignu ono što žarko žele, a prije im je bilo nedostižno. Ja te ljude susrećem svaki dan. Što mislite, zašto je Trump toliko popularan u Srbiji i Crnoj Gori? Pa samo zato jer su ti ljudi povjerovali da će pod njim uspjeti ostvariti Veliku Srbiju.

No lako ćemo za ološ. Posebna su priča takozvani konzervativci i takozvani kršćani koji podržavaju Trumpa. Zamislite to: konzervativci koji nade polažu u čovjeka povezanog s pedofilskim krugovima. Nije dovoljno ne znati ništa o Kristu; potrebno je duboko prezirati kršćanstvo da bi se povjerovalo da bi Trump i tehnološki giganti koji stoje iza njega na bilo koji način mogli biti prihvatljivi Isusu. Taj tehnofašizam, koji nije ništa drugo nego uspostava novog feudalizma, zapravo je visokotehnološko barbarstvo. Andrea Massimo sve to prezire. On je fašist starog kova.

Imate kritičan odnos prema Americi, posebno u pogledu njezine nesposobnosti za istinsku transgresiju. Kako gledate na ulogu Washingtona u trenutnim svjetskim sukobima – je li Amerika i dalje "svjetski policajac" ili tek dezorijentirani div koji, poput Trumpa u vašem romanu, promašuje otvor u pokušaju demonstracije moći?

Nemoguće mi je nemati kritičan odnos prema Americi, budući da je ona Imperij. Da, imperij u zalasku. No imperiji umiru dugo, a često žive i nakon što su umrli. Po mom sudu, koji nipošto ne vrijedi više od bilo čijeg drugog, ono što se trenutno događa u Americi posljedica je najmanje dviju stvari. Prva je uspostava tog novog feudalizma, tehnofeudalizma, kojem više nisu potrebni ni iluzija demokracije ni međunarodni zakoni, jer i jedno i drugo taj feudalizam vidi kao prepreku. Druga je činjenica da Amerika gubi utakmicu koja se igra po pravilima uspostavljenima nakon Drugoga svjetskog rata kako bi njezina pobjeda bila sigurna – gubi, dakle, u unaprijed u vlastitu korist namještenom meču.

Amerika nije uspješno prekoračila augustovski prag, prijelaz iz faze ekspanzije u fazu dugog trajanja. Oktavijan, kojemu je 27. godine prije Krista Senat dodijelio ime Augustus ("uzvišeni"), kada je procijenio da je Carstvo napokon čvrsto na nogama, smanjio je broj legija sa 70 na 25 i otpustio 120.000 vojnika – golem broj za to vrijeme. Istinski konsolidirano i trajno carstvo čuvaju njegova ekonomija, politika i ideologija, a ne gola vojna sila. Amerika je prisiljena odustati od meke moći i posvetiti se banditizmu, goloj sili i ogoljenoj pljački. Nemam ništa protiv. Prezirao sam laž takozvanog liberalnog konsenzusa. Sve treba ogoliti, sa svega treba podići veo iza kojega se skriva. Istina je incidentna, osobito zato što se, kako je primijetio Kafka, poredak u svijetu gradi od laži. Kao što je rekao Atanazije Aleksandrijski: ako je svijet protiv Istine, ja sam protiv svijeta.

Sarajevo u romanu opisujete kao grad koji živi u "paralizi sna". Je li ta paraliza dijagnoza Bosne i Hercegovine, ali i regije, koja nijemo promatra svoje demone dok se međunarodna zajednica pretvara da provodi reforme?

Dopustite da najprije definiram "regiju". Po mom sudu, za tu je definiciju geografija nebitna. Hrvatsku, recimo, ne vidim kao dio te regije – što ne znači da to u budućnosti ne može postati. A Hrvatska nije dio regije ne zbog svoje mitteleuropske kulture, katoličkih korijena i ćudoređa, blablablabla… Nego zato što je hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu bila apsolutna i zato što je Hrvatska članica EU-a. Zbog dovršenih procesa. "Regija" je, dakle, u mom viđenju, prostor oblikovan neprosvijećenošću, retrogradnim identitetskim politikama, miniimperijalističkim snovima i fantazijama o prošlosti kojima se delegira da definiraju budućnost – među ostalim zato što se budućnost doživljava kao prostor za namirivanje računa iz prošlosti, za ispravak "povijesnih nepravdi".

To je prostor entiteta u stalnoj potrazi za gospodarom, nekad domaćim, uvijek stranim, koji će sve riješiti. Prostor nezavršenih poslova u kojem se svaka struktura u svakom trenutku može raspasti, prostor nestabilnih granica u svakom, ne samo teritorijalnom smislu. Prostor "narativa" toliko traljavih, šupljih, zbrkanih i kontradiktornih da ne mogu biti uvezani i dovršeni bez intervencije deus ex machina, dakle intervencije Gospodara koji se čeka i priziva. Dopustite da na kraju zabilježim paradoks koji mi se čini očitim. Kada Thompson pjeva o Herceg-Bosni, dakle o nezavršenom poslu koji bi se, nada se, jednom mogao dovršiti, u budućnosti koja će ispraviti "nepravdu" iz prošlosti, to je hrvatska verzija srpskog "dogodine u Prizrenu". Ili obratno, svejedno. U svakom slučaju, riječ je o čistoj popkulturnoj artikulaciji politike regije.

Često kritizirate zapadnu politiku prema Balkanu, nazivajući je "retardiranom". Kako tumačite paradoks u kojem SAD i EU, u ime stabilnosti, podupiru projekte poput "Otvorenog Balkana" koji, kako ste upozorili, izravno hrane velikosrpske ambicije? Koje su, po vama, najopasnije konkretne posljedice ideje "srpskog sveta" za države u susjedstvu?

Da je bilo kome tko je odlučivao o ovim državicama bilo stalo do stabilnosti, početak svega morala je biti jednostavna i nužna stvar: zabrana velikosrpske ideologije, koja trajno destabilizira regiju. To je politički razlog zabrane. Ne manje očit je onaj etički: ideologija koja genocid i etničko čišćenje vidi kao legitimna, čak nužna sredstva za ostvarenje svojih ciljeva mora biti zabranjena. Riječ je o ideologiji koja je dvaput u dvadesetom stoljeću počinila genocid na prostoru uz Drinu. Budući da nije zabranjena, nego je, naprotiv, prožela svaki segment društva i politike u Srbiji, kao i u Republici Srpskoj i dobrim dijelom Crne Gore, genocid će biti ponovljen. Međutim, zašto bi Imperij želio stabilnost kada se kroz nestabilnost lakše eksploatira?

Crna Gora je 2020. ušla u razdoblje tzv. "postđukanovićevske tranzicije", iako strukture formirane tijekom tri desetljeća njegove vlasti i dalje snažno oblikuju institucije, ekonomiju i medije. Je li riječ o stvarnom prekidu ili samo prepakiranom kontinuitetu? Što se u tih pet godina doista promijenilo?

Nećete mi zamjeriti, ali vaša je ocjena djelomično točna. Što znači da djelomično i nije. Što se ekonomije tiče, tu ste u pravu – s tim da su se tajkuni jednostavno prešaltali i svrstali uz nove vlasti. Oni koji nisu, u zatvoru su ili će tamo završiti. Nove su se vlasti upustile u bjesomučno, dosad u Crnoj Gori neviđeno stranačko zapošljavanje, uz istodobno otpuštanje nekadašnjih Đukanovićevih kadrova. Stoga Đukanović ne samo da više ne kontrolira institucije, nego one punom parom rade za stranačke interese onih koji su ih ispunili svojim, u pravilu nekompetentnim članstvom.

U državnoj upravi i poduzećima danas nisu zaposleni samo kućni ljubimci pristaša novih vlasti. Što se medija tiče, sve televizije, osim jedne, Vučićeve su; Beograd ima apsolutnu prevlast. Najpopularniji portali su, doduše, oporbeni. Razlog je jednostavan: na portalu morate nešto napisati, a kad se piše, do izražaja dolazi intelektualna insuficijencija pristaša novih vlasti, koji doslovce nisu uspjeli proizvesti nijednog relevantnog novinskog autora. To znači da su promjene tektonske: Đukanović više ne kontrolira ni institucije ni procese.

Smjena DPS-a nije donijela klasičnu promjenu režima nego fragmentaciju moći: umjesto jedne vertikale nastao je nestabilan pluralizam građanskih, prosrpskih i nominalno reformskih aktera. Je li ta fragmentacija otvorila prostor demokratizaciji ili je Crnu Goru učinila ranjivijom na utjecaje Beograda i Moskve?

I jedno i drugo. Političku dinamiku u Crnoj Gori u biti određuju Bruxelles i Beograd. Ovaj potonji mogućnost ulaska Crne Gore u EU, koju u ovom trenutku forsira Bruxelles, vidi kao egzistencijalnu prijetnju velikosrpskom projektu. Stoga Beograd pokušava zaustaviti europske integracije Crne Gore. Dokle će u tome ići, ovisi i o Bruxellesu, koji ima mehanizme da kaže "dosta". U ovom trenutku Bruxelles je jedino što Crnu Goru čuva od potonuća u "srpski svet". Oporba ni približno nema snagu potrebnu da se suprotstavi Beogradu, koji u velikoj mjeri kontrolira Crnu Goru. Bruxelles je, naime, pronašao način da, ako ne potpuno kontrolira, onda barem pacificira dio stranaka koje su na vlast došle na velikosrpskom valu 2020. U svakom slučaju, Crna Gora ne odlučuje o vlastitoj sudbini: za to nema ni pameti, ni vitalnosti, ni hrabrosti. Čeka se sretan kraj koji, kao što sam već govorio opisujući "regiju", može donijeti samo deus ex machina intervencija Bruxellesa.

Temeljni problem nije samo smjena elita nego kontinuitet "duboke države" – pravosuđa, sigurnosnog aparata i ekonomskih monopola, uz snažan utjecaj organiziranog kriminala. Može li se u takvim okolnostima uopće govoriti o suverenoj politici i kakav prostor preostaje za interese običnih građana?

Ovo što ste naveli je baš ono što dodatno komplicira situaciju. Naime, jedan od crnogorskih narko-klanova nedvojbeno je pod kontrolom Beograda, a postoje snažne indicije da je pod istu kontrolu u međuvremenu stavljen i drugi. Na taj način crnogorski kriminal postaje još jedna, iznimno snažna i opasna poluga beogradske kontrole nad Crnom Gorom. No ja mislim da je to dobro, jer se ideja o "državotvornom kriminalu", koja je cvjetala tijekom Đukanovićeve vladavine, morala Crnoj Gori razbiti o glavu – bolje sada nego poslije. Za kriminal vrijedi isto ono što sam rekao za velikosrpski nacionalizam: da je postojala volja Zapada, taj bi kriminal bio zgažen. Međutim, svatko iole ozbiljan zna da je trgovina kokainom važan segment svjetske ekonomije i politike, kao i da je praktično konstitutivna za brojne operacije najmoćnijih tajnih službi.

Identitetski prijepor između građanskog crnogorskog i srpskog etno-nacionalnog koncepta ostao je glavno političko gorivo, a litije su pokazale snagu Srpske pravoslavne crkve kao političkog aktera. Tko od održavanja tog sukoba ima najviše koristi i zašto se upravo na toj liniji lome gotovo sve teme u Crnoj Gori? Kako tumačite činjenicu da religijske institucije na Balkanu, poput SPC-a, danas igraju ulogu ideološkog armiranog betona za nacionalističke projekte, dok se istovremeno pozivaju na Isusov nauk?

Znate kako: jedan te isti čovjek, građanin Crne Gore, 1983. bio je Crnogorac. Godine 1989., nakon velikosrpskog prevrata, odlučio je da mu je bolje biti Srbin. Potom je 1997., kada je definitivno pobijedio Đukanović, ponovno postao Crnogorac. Ako ne tada, onda 2006., kada je Crna Gora postala neovisna. Da bi nakon druge velikosrpske kontrarevolucije 2020. opet postao Srbin. U identitetska previranja tog čovjeka i politike koje se bave tim očito fluidnim identitetom mogu uložiti samo prezir, a radije ne bih ni to. Reći ću, međutim, ono što je očito: u ovom trenutku Crnogorci su jedna od najugroženijih, ako ne i najugroženija etnička skupina u Europi. No asimilacija nije ilegalna i nitko je izvana neće zaustaviti. Što se Srpske pravoslavne crkve tiče, ona vapi za kristijanizacijom. No to se neće dogoditi. Danas je ta Crkva ono što je JNA bila 1991. – temeljno sredstvo prekograničnog utjecaja velikosrpskog nacionalizma.

Od 2020. do danas promijenjeno je više vlada nego u prethodna dva desetljeća, parlament je često blokiran, a kriza izgleda kao trajno stanje. Kako iznutra izgleda život u toj permanentnoj izvanrednosti? Tko politički profitira od stalne krize?

Znate što: ja u stabilnost ni ne vjerujem. Jer je ne vidim. Što vidim: entropiju, kontingenciju i kaos. Entropija je, znamo, pojam iz termodinamike. U društvenoj teoriji označava stanje nereda, nasumičnosti i nesigurnosti. Entropija je drugo ime za potonuće u kaos. Tu sam riječ prvi put susreo čitajući Pynchona – Smrt i milost u Beču. Njegova Entropija moj je najdraži tekst tog autora, no to nas ovdje ne zanima. Teorija kaže da u sustavu prepuštenom samome sebi entropija nužno raste – sustav, dakle, neprekidno klizi u stanje sve veće neuređenosti. Toga smo se barem nagledali. Taj je proces očit u totalitarnim sustavima. Tito, koji je držao sustav na okupu, umro je. Partija je slabila, entropija je odradila svoje. Tako je i Đukanovićev sustav pojela entropija, jer je oslabila snaga koja ga je održavala uređenim. Isto vrijedi i za Crnu Goru. Možemo govoriti samo o iluziji stabilnosti. Ta iluzija ima visoku cijenu, koju više nisam spreman plaćati. Što hoću reći: izvanredno stanje koje je postalo permanentno više nije izvanredno.

"Metak uvijek pronađe metu" i nastavlja putovati kroz vrijeme, od 1914. preko 1992., do danas. Gledajući trenutna žarišta u Ukrajini i rat u Gazi – tko u tim sukobima ima ulogu agresora, tko posrednika, a tko cinika, i kakav rasplet smatrate najvjerojatnijim u sljedećih nekoliko godina? Hoće li Ukrajina završiti zamrznutim konfliktom, a Gaza novim ciklusom okupacije, ili postoji realna šansa za politička rješenja koja ne bi bila samo primirja do idućeg rata?

Ako pažljivo čitate Novi zavjet, razvidno je da u tom tekstu Apokalipsa nije smještena u daleku budućnost. Neki su rani kršćani odbijali sudjelovati u životu, računajući da to nema smisla jer je kraj ionako tu. Pa ih je obilazio sveti Pavao i u svojim ih poslanicama korio zbog toga. Otkad je svijeta i vijeka, ljudi misle da nikada nije bilo tako groznog doba kao njihovo. Mnogo su puta vjerovali da je njihovo vrijeme posljednje, kraj svih dana. I sve bi se uvijek samo nastavilo. Pa ipak, ima nešto apokaliptično u našem vremenu. Neće ono biti posljednje – ne radi se o tome. No neke su skrivene stvari razotkrivene.

Riječ apokalipsa ima grčki korijen i znači raskrivanje, podizanje vela. Teko je, recimo, podignut veo sa zablude da će žrtve, zbog onoga što vide kao svoju etičku superiornost, dobiti političke i druge ustupke od dželata – da je dovoljno da svijet vidi da smo žrtve i svijet će nam onda pomoći. Neće. Naprotiv. Je li napokon jasno: kada moć ovoga svijeta ugleda siročad, ona neće reći: "Ah, moramo se pobrinuti za dobru budućnost ovih siročića." Reći će: "Divno, evo djece koju bez straha od posljedica možemo silovati." Očekivati od takvih ljudi da vam, u ime vašeg stradanja, osiguraju pravdu, čini se kao osobito spektakularan oblik naivnosti.

Kritičari kažu da u svakom romanu pišete istu knjigu – kroniku propasti. Ako je propast neizbježna konstanta povijesti, koja je svrha angažiranog intelektualca? Ako riječi doista ne vrijede više od "cvrkuta vrapca na ledu", zašto i dalje pišete?

Da se ne bih ubio.