U malom uredu Delavske svetovalnice u Ljubljani, Srđan Kovačević zatiče – za jednu zemlju koja se u regionalnoj percepciji doživljava kao uređena, socijalno osjetljiva i institucionalno stabilna država – neočekivanu atmosferu: riječ je, naime o organizaciji za ljude koje je sustav iznevjerio. Godina je 2017., mjesto je četvrti kat zgrade Saveza samostalnih sindikata Slovenije, a troje junaka ove priče – Laura Orel, Goran Lukić i Goran Zrnić, socijalna radnica, sindikalni aktivist i bivši električar – posljednja linija obrane za obespravljene migrantske radnike u Sloveniji koji, u potrazi za boljim životom, pristaju na loše i nesigurne uvjete rada, neplaćene prekovremene sate, ucjene poslodavaca te život u nehumanim uvjetima.

Mahom su iz Bosne i Hercegovine; u Sloveniji rade u sektorima poput građevine, industrije, logistike i pratećih djelatnosti.

Kovačević, čiji se prvi dugometražni film, Tvornice radnicima (2021.), bavio događajima iz 2005. godine kada su radnici okupirali tvornicu ITAS u Ivancu i preuzeli upravljanje, u svojem se novom projektu Ono što treba činiti (2025.) ponovo vratio temi rada, ali iz drukčijeg kuta. Dok je u ranijem filmu pratio pokušaj kolektivnog preuzimanja proizvodnje i model radničkog samoupravljanja, ovdje fokus pomiče na individualne borbe radnika koji tek pokušavaju ostvariti osnovna prava – isplatu zarađene plaće, uplatu doprinosa ili zakonit raskid ugovora.

Taj prvi dan u Radničkom savjetovalištu, Kovačević se brzo snašao: izvadio je kameru i naprosto počeo snimati. Godine praćenja njihove borbe za neplaćene plaće i osnovno ljudsko dostojanstvo rezultirale su dugometražnim dokumentarcem koji iz akumulacije svakodnevnih situacija gradi širu sliku radne eksploatacije unutar europskog pravnog okvira. Film je svjetsku premijeru imao u listopadu 2025. na festivalu DOK Leipzig u Njemačkoj, gdje je u međunarodnoj konkurenciji osvojio Nagradu interreligijskog žirija. U Hrvatskoj je premijerno prikazan u prosincu prošle godine u sklopu 23. Human Rights Film Festivala, nakon čega, u četvrtak 26. veljače, kreće u redovitu kinodistribuciju.

Naslov filma, Ono što treba činiti, nosi težinu povijesnog i političkog imperativa. U razgovoru koji vodimo uoči porinuća filma, prvo što me zanima je zašto je odabrao baš taj naslov i kako on korelira s naporima Laure Orel, Gorana Lukića i Gorana Zrnića u kontekstu današnjeg europskog prostora? "Naslov Ono što treba činiti odabrao sam jer sam želio podcrtati ono što smatram da je važno, a to je predstaviti rad Delavske svetovalnice kao model koji bi trebalo replicirati i umnažati", odgovara Kovačević. Takva praksa, smatra, ne bi smjela ostati ograničena na Sloveniju. "Potrebno je, i na europskoj razini i šire, pronaći načine i političku volju da se zaštite najranjiviji, osobito radnici koji se ne mogu sindikalno organizirati. Delavska svetovalnica je sjajan primjer mogućnosti u tom polju."

Promatrajući rad ljubljanske trojke, uočio je da je riječ o organizaciji čiji se učinak vidi u konkretnim ishodima – isplaćenim plaćama, reguliranim statusima, dobivenim sporovima. U trenutku kada se europske ekonomije oslanjaju na migrantski rad, a radnici ostaju nevidljivi iza statistike, i u kontekstu općenito slabih institucionalnih okvira kad je riječ o regiji, Radničko savjetovalište preuzima dio odgovornosti koju bi trebali nositi država i sindikati. Upravo iz te vizije svijeta u kojem su institucije zakazale, a globalno tržište ima razorni utjecaj na svaki pokušaj otpora, prirodno se nametnulo pitanje: tko je danas uopće onaj subjekt koji ima moć i odgovornost nešto doista (u)činiti?

"Svi smo mi politički subjekt, svi imamo odgovornost, ali i moć ako se udružimo", kaže redatelj, nudeći temelj za razumijevanje svoje filozofije: da unatoč atomizaciji radništva i globalnom kapitalu koji proždire alternative, solidarnost koja se rađa na prvoj liniji obrane ostaje jedini put prema pravednijem društvu.

To je naš razgovor prirodno okrenulo prema njegovu umjetničkom opusu koji tu moć dokumentira u dva različita, ali duboko povezana konteksta: dok je njegov prethodni film tematizirao radničko samoupravljanje kao trag jedne prošle epohe, novi film bavi se migrantskim radnicima kao naličjem suvremene Europe. Kako se ove dvije priče nadopunjuju u njegovu dokumentiranju transformacije radničke klase?

"Oba filma bave se pitanjem što radnici danas uopće mogu učiniti kako bi se oduprli pritiscima kapitalističkog sustava", kaže Kovačević. "Tvornice radnicima prati pokušaj radničkog dioničarstva, gdje su zaposlenici, suočeni s golom egzistencijom, preuzeli tvornicu kako bi zadržali radna mjesta i osigurali osnovnu ekonomsku sigurnost, pritom pokušavajući pravednije raspodijeliti vlasništvo, kako su znali i umjeli u tom trenutku." U Ono što treba činiti fokus je drukčiji: "Ovdje radnici ne preuzimaju proizvodnju, nego grade malu organizaciju koja osnažuje i pomaže drugim radnicima, da bi stavili kruh na stol."

Europsko blagostanje danas izravno ovisi o eksploataciji jeftinog rada – to je stvarnost koju njegov film nedvosmisleno dokumentira. Može li se unutar postojećeg kapitalističkog okvira uopće riješiti problem njihove eksploatacije? "Odgovor je, nažalost, vrlo kratak: ne može", odgovara Kovačević. "Kapitalizam je tako postavljen da je osnovna vrijednost profit, a da bi se do njega došlo, nekome mora biti otet dio koji mu pripada. Da li je to u legalnom okviru ili nelegalnom, više-manje je nebitno. U različitim zemljama, na dnu su različiti 'drugi'; u Hrvatskoj su to trenutno radnici iz Nepala ili Filipina, u Sloveniji Bosanci, negdje drugdje neki treći koji se bore za svoju egzistenciju."

Pomak s radničkog (samo)upravljanja tvornicama na borbu za puko preživljavanje i isplatu zarađenog potencijalno sugerira jedan mračan trend: ukazuje li, međutim, i na dublji povijesni poraz radničke klase? Kako promijeniti smjer ako je globalni kapital uspio atomizirati radništvo do te mjere da je iz faze izgradnje alternative skliznulo u fazu preživljavanja katastrofe?

"To je jako dobro dobro pitanje na koje nemam jednoznačan odgovor. Ljevica u globalu pokazuje da je poražena i da se ne snalazi, i da i dalje nema jasnu strategiju izlaska iz dugotrajnog političkog poraza, iako parcijalne pobjede postoje", odgovara Kovačević. Ono što se ipak pokazuje kao održivo, napominje, jest fokus na temeljne potrebe: stanovanje, sigurno zaposlenje, skraćivanje radnog tjedna, dostupno obrazovanje i javno zdravstvo. "Ondje gdje se takve politike konkretno provode i gdje donose opipljive promjene u svakodnevici, pojavljuju se i politički rezultati. "Pogledajmo samo uspjeh komunista na lokalnim izborima u Grazu ili uspjeh Zohrana Mamdanija u New Yorku. Iz tih primjera treba učiti."

Radničko savjetovalište u Ljubljani u filmu, ali i u stvarnosti, djeluje kao "posljednja linija obrane" za radnike koji nemaju drugog izbora. Na pitanje gdje je sustav najdublje zakazao kada su ovakve male, samoinicijativne organizacije postale jedino mjesto koje sluša priče obespravljenih, Kovačević odgovara kako on na to gleda kroz prizmu paralelnih svjetova koji koegzistiraju u suvremenom društvu. "S jedne strane postoji formalni, javni sustav – onaj nominalno postojeći, koji vidimo i koji je deklarativno tu da nas štiti, obrazuje, pruža različite usluge, itd., dok u pozadini politika vuče konce da taj javni sustav oslabi i komercijalizira, prepusti privatnom sektoru", pojašnjava.

U takvom raskoraku između deklarirane funkcije i stvarne prakse nastaje prostor u kojem inicijative odozdo preuzimaju ulogu zaštite i podrške. "I dok ne bude promjene na tom sistemskom nivou, do tada će se takve organizacije nastaviti javljati." Mogu li takvi izolirani radnički kolektivi, bez obzira na njihovu razinu organiziranosti i solidarnosti, dugoročno opstati na marginama tržišnog sustava ako ne dođe do potpune promjene ekonomskih pravila igre? Njegov je odgovor nedvosmislen: Ne mogu. Bez šire povezanosti i umrežavanja, otpor ostaje krhak i dugoročno neizvjestan.

"To je vrlo jasno. Pokazuje to i film Tvornice radnicima; subjekti otpora moraju biti povezani, u suprotnom, na duge staze, njihova je egzistencija upitna. Ali uspjeh je već i zauzeti tvornicu ili organizirati se u kolektiv jer time i druge osnažuješ, time pokazuješ da se nešto može učiniti." Slično je, kaže, doživio i tijekom snimanja rada Delavske svetovalnice: "Moram to ovdje spomenuti, ali meni je bilo divno vidjeti, samoinicijativno su dolazili mladi volontirati, bez očekivanja naknade, samo jer su čuli za njih i jer žele pomoći."

Tema mladih otvorila je i šire pitanje koje, kako tvrdi, obilježava posljednja tri desetljeća – sustavno potiskivanje progresivnih ideja iz javnog prostora. Kovačević smatra da se društvo postupno lišava političkog jezika i praksi koje su nekoć artikulirale radnička prava i socijalnu sigurnost. Na pitanje koji su mehanizmi doveli do kolektivne amnezije o radničkim pravima i postoji li mogućnost da se taj proces preokrene, odgovara da je riječ o dugotrajnom i slojevitom procesu.

"Različiti mehanizmi proizveli su današnje stanje u kojem se možda čini da nema alternative. Ali možda je bitno ovdje spomenuti medije i obrazovanje, koji su, bar kad govorimo o Hrvatskoj, jednostavno prešućivali dosege i načela socijalizma", govori. Upravo u tom selektivnom odnosu prema nedavnoj prošlosti vidi jedan od razloga današnje društvene situacije. U tom kontekstu, uloga medija, a posebno javnih servisa, pokazuje se presudnom. Tijekom rada na filmu, Kovačević se, kaže, susreo s praksom u kojoj se teme od elementarnog socijalnog značaja marginaliziraju ili premještaju u rubne termine, što doživljava kao oblik neformalne cenzure.

Na pitanje je li medijska tišina danas učinkovitije sredstvo od otvorene političke represije, odgovara potvrdno: ignoriranje, smatra, često ima snažniji učinak od izravnog sukoba. "Ali osim ignoriranja mislim da je bitno istaknuti i osiromašenje, loše uvjete rada, besperspektivnost. Toliko je mojih prijatelja i kolega otišlo iz Zagreba ili Hrvatske i, što više razmišljam o razlozima, imam dojam da su ljudi zapravo sustavno potjerani. Rijetko tko je iz moje generacije uspio naći siguran posao i dobru plaću u Hrvatskoj", govori. Taj kontinuirani odljev ljudi doživljava kao posljedicu dugotrajnog političkog i ekonomskog okvira koji ne nudi perspektivu.

"Pa pogledajte cijene stanova danas. I ljudi odlaze, kvalitetni ljudi odlaze kontinuirano, i imam dojam da je to i cilj ove politike. Hrvatska samo u zadnjih deset godina bilježi desetpostotni pad stanovništva." Kao kontrast navodi iskustvo Slovenije: "U Sloveniji, situacija je obrnuta; Slovenija bilježi blagi rast stanovništva i dok sam snimao Delavsku svetovalnicu mladi ljudi s kojima sam razgovarao nisu željeli ići iz Slovenije. Bili su uglavnom zadovoljni i vidjeli su svoju budućnost u svojoj zemlji."

Kao praktični odgovor na sustavnu nesigurnost i tržišnu logiku koju kritizira, on nije želio da njegov film ostane samo na razini promatranja, već je samu produkciju postavio kao polje solidarnosti. U suradnji s produkcijskom kućom Fade In, predvođenom producenticom Sabinom Krešić, te koproducentima iz kuća URGH! i Teorija na Delu, stvoren je okvir koji prakticira ono o čemu film govori: primijenjen je model Solidarnog filmskog ugovora, koji počiva na egalitarnoj podjeli dobiti među svim sudionicima procesa. A u procesu su ključne uloge imali montažeri Klara Šovagović i Damir Čučić, kolektiv Zvuk 001 (Julij Zornik, Klemen Berus, Matic Berus i Samo Jurca) te dizajn koji potpisuje Škart.

Na pitanje može li takav mehanizam, koji svjesno odstupa od klasičnih postavki autorskih prava i tržišne logike, poslužiti kao primjenjiv predložak za širu ekonomsku transformaciju, Kovačević pojašnjava da je riječ o pokušaju drukčije raspodjele odgovornosti i dobiti unutar samog procesa proizvodnje. "U našem Solidarnom ugovoru, iz pozicije nositelja prava – dakle, produkcije i autora – dobit dijelimo međusobno, ali i s drugim filmskim radnicima i protagonistima. To u suštini nije ništa posebno složeno ni revolucionarno te načelno može poslužiti kao predložak i za druge gospodarske subjekte. Naravno, svaki takav model potrebno je prilagoditi konkretnim okolnostima i važećem zakonodavstvu."

Taj prijelaz s teorijske pozicije na konkretne oblike djelovanja otvara i osobnije pitanje: kako se tijekom osam godina rada na filmu mijenjao njegov vlastiti odnos prema ulozi autora. U ovaj je projekt, kaže, ušao s uvjerenjem da kamera može biti alat političke intervencije i da film ima snagu mobilizirati generaciju kojoj pripada – u međuvremenu su se mnoge organizacije u kojima je sudjelovao raspale, a interes mlađih generacija za angažirani film dodatno je sužen marginalizacijom takvih tema u javnom prostoru.

No, na pitanje kako danas u sebi usklađuje identitet filmskog autora, koji po definiciji promatra i bilježi, s potrebom da aktivno sudjeluje u društvenoj promjeni, Kovačević sugerira da tu zapravo ne vidi proturječje: za njega je svaka profesionalna i osobna odluka već politička pozicija. "Svaki čin je politički čin. Osim filmom, participiram u različitim aktivnostima i borbama, zavisno od mogućnosti, kapaciteta i svog znanja. Ono što vidim u nekoj perspektivi jest potreba za sudjelovanjem u edukaciji mlađih kolega i kolegica. To mislim da je bitno."

Unatoč dijagnozi općeg pesimizma zbog devastiranih institucija i kolektivne amnezije, ipak ostavlja prostor za ustrajnost. U društvu koje djeluje iscrpljeno i bez jasne vizije, potencijal za novi smisao i snagu za "ono što treba činiti" u godinama koje dolaze Srđan Kovačević nalazi u najjednostavnijem i najsnažnijem motivu: "Želim ostaviti bolji svijet za moju djevojčicu. I za drugu djecu također."