Je li on djevojka ili muškarac? Zašto bi muškarcu bilo dopušteno ući u ženski toalet? Tko je smislio da se rod može mijenjati? Što to uopće znači? Od anonimnih komentara na društvenim mrežama do rasprava u institucijama koje kroje zakone, ovakva pitanja otkrivaju koliko je transrodnost u hrvatskom društvu još uvijek opterećena nerazumijevanjem, strahom, predrasudama i političkim borbama. A iza tih pitanja stoje stvarni životi i stvarne priče. Za društvo je, zato, dragocjeno kad se pojavi autor koji te predrasude ne prešućuje nego ih pretvara u umjetnički materijal.

Na toj liniji otpora i propitivanja nalazi se Espi Tomičić, jedno od najprepoznatljivijih transrodnih autorskih imena na domaćoj književnoj i kazališnoj sceni, nagrađivani književnik i dramatičar koji u svojim tekstovima istražuje intimne traume, klasne rane i procese identiteta, stvarajući djela koja su istodobno duboko osobna i društveno angažirana. Kad jedan takav glas dobije pozornicu središnje nacionalne kazališne kuće, to je događaj: njegova drama Budi uvijek kao zmaj upravo doživljava svoju praizvedbu u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u režiji Olje Lozica. Tim povodom s autorom smo popričali o životnom iskustvu koje stoji iza priče – o dugotrajnom i složenom procesu tranzicije, klasnoj pozadini i osjećaju nepripadanja, o sigurnim prostorima i digitalnom aktivizmu, ali i o tome kako sve te teme pronalaze svoje mjesto u kazalištu i oblikuju njegov spisateljski rad.

U svojim djelima, kao i u javnim istupima, nevjerojatno iskreno i ogoljeno govorite o klasnoj pozadini, obiteljskoj traumi i vlastitoj tranziciji. Smatrate li da je ta vrsta radikalne iskrenosti danas nužan preduvjet za stvaranje relevantne umjetnosti?

Ne mislim da postoji univerzalni preduvjet za relevantnu umjetnost – relevantnost umjetnosti uvijek nastaje u odnosu na onoga tko je doživljava. Svakome je nešto drugo relevantno. Ja osobno uvijek pišem o stvarima koje poznajem posredno ili neposredno ili o onima za koje sam iskreno zainteresiran. Ako je to doživljeno kao ogoljeno, vjerojatno je tako jer sam potpuno "unutra" kad pišem. Ono što mene zanima nije "ispovjednost" nego suočavanje s egzistencijalnim pitanjima koja svi dijelimo: prolaznost, strah, bliskost, gubitak, sloboda, ili ukratko ono što se naziva krajnjim brigama, a to se nekako dobro rastvara kroz tekst, pisanu riječ i iskustvo zamišljaja.

U društvu koje se još donedavno smatralo 'besklasnim', naglašavate da je klasna pozadina "najvažnija u životu, a onda i u pisanju". Kako se, po vama, sram povezan s klasnim porijeklom razlikuje od onoga vezanog uz identitet ili obiteljsku povijest? Postoji li trenutak u kojem se svi ti oblici srama stapaju u jedinstven osjećaj nepripadanja?

Klasna pozicija oblikuje gotovo sve, od jezika kojim se izražavamo, preko toga što si možemo priuštiti, do samog osjećaja vremena. Klasni sram za mene je najuporniji. Identitetski sram i obiteljski teret često su vezani uz društvenu stigmu, uz ono što nam poručuju izvana, ali klasni se sram osjeća iznutra, u mapiranju prostora koji su nam pripadali, u mogućnostima koje (ni)smo imali, u načinu govora. To je upisano u tijelo i stalno se vraća. Čak i kad dospijemo na egzistencijalno sigurno mjesto, teško je "prerasti" klasni deprivilegij u kojemu smo boravili. Mislim da se ti oblici srama na kraju stapaju u osjećaj nepripadanja, u "ja nisam odavde" ili "ovo mi ne pripada". Tek kad sam stekao neku egzistencijalnu sigurnost, mogao sam uopće razmišljati o rodnoj tranziciji. A terapija mi je jako pomogla da prigrlim svoju klasnu poziciju, da nepripadanje ne vidim isključivo kao gubitak, nego i kao prostor slobode, jer ako ne pripadaš unaprijed zadanim okvirima, možeš ih početi iznova graditi.

Često spominjete kako vas je egzistencijalna nesigurnost učinila beskompromisnim u umjetnosti. Da ste imali privilegij "dokoličarenja" i financijske sigurnosti od rane mladosti, mislite li da bi teme i sirova snaga vašeg pisanja bili drugačiji?

Egzistencijalna te nesigurnost nauči hitnosti. Kad nemaš sigurnost, onda ni u umjetnosti nemaš luksuz da okolišaš, odnosno, kad sve u životu činiš na jedan način, onda i pišeš na taj isti način. Ne znam bi li mi teme bile drukčije da sam imao privilegij dokolice, ali vjerujem da bi se izgubila neka želja da to iskustvo preoblikujem kroz umjetnost. No, i ljudi koji od rane mladosti imaju financijsku sigurnost i dokolicu imaju svoje probleme; kako bi se reklo "i bogati plaču".

Vaša drama Budi uvijek kao zmaj opisana je kao "terapijski proces" i "prostor susreta". Može li kazalište zaista biti prostor iscjeljenja, ne samo za autora i izvođače, već i za publiku koja se možda nikada nije susrela s temom transrodnosti ili siromaštva na tako intiman način?

Vjerujem da kazalište može otvoriti prostor u kojem ranjivost postaje moguća. Trauma se na sceni ne zatvara u pojedinca nego postaje prostor susreta. Budi uvijek kao zmaj nastajao je upravo iz tog promišljanja: kako stvoriti prostor u kojem trauma ne ostaje zatvorena u pojedincu, nego postaje zajednički proces.

Tranzicija vam je donijela slobodu življenja "izvan" identiteta, oslobođenu od panike i usmjerenu na "stvarni" život, ali vaša umjetnost i dalje uporno istražuje pitanje identiteta. Kako balansirate između osobne potrebe da živite izvan identiteta i umjetničke potrebe da ga stalno preispitujete? Vjerujete li u mogućnost postojanja izvan identitetskih okvira ili je riječ o stalnom izvođenju i pregovaranju s njima?

Zapravo želim da mi identitet nije jedina odrednica iz koje djelujem. Zanima me prostor unutar kojeg se mogu kretati, i kako ga širiti. Za mene je život izvan identiteta svjesno izvođenje, ali i pokušaj da ne budeš reduciran samo na to. Umjetnost je, s druge strane, prostor u kojem identitet postaje pitanje, stalno otvoreno, stalno u pregovaranju. Ne vjerujem u neutralno stanje "post-identiteta"; vjerujem u stalno izvođenje i pregovaranje. Umjetnost pokazuje da identitet nikad nije gotov, nego je proces koji se stalno iznova ispisuje.

U svojim ste tekstovima oživjeli iznimno kompleksne muške figure: oca, brata, ubojicu. Kako je proces tranzicije i življenja kao muškarac utjecao na vaše razumijevanje i prikazivanje maskuliniteta, posebno onog koji je, kao u vašoj obitelji, obilježen nasiljem i kriminalom?

Moje razumijevanje maskuliniteta formirano je i tranzicijom i drugim životnim iskustvima. Živjeti kao muškarac znači biti svjestan kako moć i nasilje funkcioniraju, pogotovo ako dolaziš iz okruženja u kojem se to jasno i opipljivo manifestira. Tranzicija mi je dala perspektivu iz koje maskulinitet mogu promatrati i izvana i iznutra, a otvorila mi je i prostor da ga ne uzimam zdravo za gotovo, nego da ga stalno propitujem. Kad sam počeo "prolaziti" kao muškarac u društvu, osjetio sam na vlastitoj koži koji i koliki privilegij muškarci imaju, te koliko su žene zapravo deprivilegirane. U tekstovima pokušavam otvoriti prostor i za ranjivost i za nježnost, ne samo za brutalnost.

Akademija vam je pružila siguran prostor za coming out, no izlazak iz tog sustava donio je krizu. Danas se mnogo govori o važnosti 'sigurnih prostora'. Mogu li oni, premda presudni za osobni razvoj, nenamjerno stvoriti generaciju umjetnika i aktivista slabije pripremljenu za kompromise i izazove izvan tih okvira? Postoji li opasnost da inzistiranje na sigurnosti postane prepreka suočavanju s grubom društvenom stvarnošću?

Sigurni su prostori nužni, ne smijemo ih ukidati iz straha da ćemo time možda jednog dana stvoriti "nepripremljenu generaciju". Tko zna, možda bismo trebali prije svega biti zahvalni toj generaciji što nam je donijela takve prostore, i učiti od nje. Mislim da nam je svima izazov kako iz sigurnosti izaći opremljen, a ne zaštićen zauvijek, odnosno, kako se snalaziti izvan sigurnih prostora a da to ne utječe na ono što stvaramo ili na naše mentalno zdravlje. Sigurni su prostori i nastali upravo zato jer su se prijašnje generacije suočavale s grubom stvarnošću i odlučile je kroz te prostore preoblikovati, bilo kroz fizičke prostore, bilo online.

U jednom ste razgovoru opisali promjenu svog političkog stava od ljevičara prema liberalu, kritički se osvrćući na nedosljednosti ljevice i zabrane skupova poput "Hoda za život". Možete li detaljnije objasniti tu ideološku evoluciju i kako mirite princip apsolutne slobode govora s činjenicom da neki govori direktno ugrožavaju prava i sigurnost manjinskih zajednica, uključujući i vašu?

Kad o tome razmišljam, važno mi je istaknuti da to nisam tako rekao, da nisam jednostavno "promijenio stranu". Prvenstveno mislim na pitanje resursa koje jedan grad ili država daje za određene skupove; ne smatram prihvatljivim da gradovi, država ili institucije financijski ili institucionalno podržavaju manifestacije i pokrete koji su suprotni zakonskim odredbama. Ako neko javno okupljanje, prosvjed ili kampanja zagovara ukidanje prava koja su zakonski zajamčena, kao što je pravo na pobačaj, onda državni aparat koji podržava takvo okupljanje postaje koautor tog kršenja zakona. U mojoj percepciji, prosvjedi "za" koji afirmiraju prava, jednakost, slobode, imaju jasniji moralni i politički legitimitet, jer ne zadiru u tuđa prava nego ih nastoje proširiti ili uspostaviti prostor za njih. Ali važno je da razumijemo razliku: nije sve što se naziva "za" uistinu borba za proširenje prava – ponekad iza "za" stoje ideje koje, u praksi, ograničavaju ili poništavaju prava drugih.

Konkretno za pobačaj, u Hrvatskoj je pravo na prekid trudnoće zakonski zajamčeno u određenim okvirima. Ako netko organizira skup koji želi promijeniti to pravo u suprotnom smjeru, bez demokratske procedure, bez poštovanja ustava, državni ili gradski autoriteti ne bi smjeli stati iza takvog skupa. To nije neutralnost, to je sudjelovanje u pokušaju narušavanja zakona. Pravna država mora štititi minimum prava i ne smije dopustiti da javne resurse koriste oni koji nastoje ukinuti ta prava. Istodobno, klasno sam apsolutno ljevičar: vjerujem u pravo na priuštivo stanovanje, u socijalnu sigurnost, u važnost javnih dobara i solidarnosti.

To su vrijednosti koje su mi bliske i koje smatram ključnima za pravedno društvo. Ali jednako tako, važno mi je da živimo u društvu koje nije jednoumno; volim raznolikost mišljenja, zanima me tuđe iskustvo i perspektive. Upravo u tom sudaru različitih pogleda vidim prostor slobode. Isto tako, ne mislim da su svi ljudi koji nešto ne razumiju ili negativno na nešto na prvu reagiraju loši ili protiv moje zajednice; mislim da svatko zaslužuje vrijeme i prostor za edukaciju i promjenu stava. Ponekad da bi nas netko prihvatio, time mora poljuljati svoj identitet koji je gradio godinama, a to nije lagano i ne događa se preko noći. I mi možemo imati razumijevanja, ako imamo kapaciteta za to, naravno.

Što za vas znači pravednost – koncept koji smatrate najvažnijim – u društvu koje je duboko polarizirano? Gdje povlačite granicu između liberalnog principa slobode izražavanja za sve i realne opasnosti da toleriranje mrzilačkih narativa stvori društvenu klimu u kojoj nasilje postaje normalizirano? Postoji li točka u kojoj principijelno protivljenje zabrani postaje pasivno sudjelovanje u eskalaciji mržnje?

To je paradoks liberalnog principa, koliko daleko pustiti slobodu govora a da ne postaneš suučesnik u širenju mržnje. Nemam konačan odgovor, ali vjerujem da je uloga države tu jasna, postoje zakoni koji se moraju poštovati. A kad se ne poštuju, srećom imamo nove generacije koje "uzimaju pravdu u svoje ruke" i to je ono na što sam mislio kad sam govorio o novim generacijama koje su nam pružile sigurne prostore uživo i online, i omogućile da se sve manje toga normalizira, a više toga preispituje.

S obzirom na vaše iskustvo odrastanja u kvartu koji ste doživljavali kao neprihvaćajući, a u koji ste se kasnije vratili, kako vidite ulogu pojedinca u transformaciji lokalne zajednice? Može li osobni primjer zaista mijenjati duboko ukorijenjene predrasude u neposrednom okruženju?

Zajednica me oblikovala jednako koliko i teorija. Kao neke svoje temelje vidim kvart, ulicu i prijatelje, ono što me oblikovalo. Tek su kasnije došle Akademija, teorija, umjetnost i književnost. Danas me zanima kako ta dva svijeta spojiti. Sve manje mi znači apstraktna rasprava, a sve više susret s konkretnim ljudima i rad u zajednici. Vjerujem da pojedinac može imati transformativan učinak na okolinu – možda ne preko noći, ali postojano. Ako u svom neposrednom okruženju živiš otvoreno i solidarno, to stvara promjenu. Nije riječ o velikim deklaracijama, nego o svakodnevnim gestama, i možda se baš u toj kombinaciji klasne svijesti i svakodnevnog života u zajednici nalazi prostor u kojem se društvo najviše može mijenjati.

U kulturi mladih, gdje aplikacije za upoznavanje, 'ghosting' i wellness prakse poput joge, meditacije ili manifestiranja nude brza rješenja za odnose i stres, vi naglašavate važnost dugotrajnih veza, zagovarate trčanje i suočavanje s vlastitim mislima. Je li vaša posvećenost "dugim" odnosima generacijski izuzetak?

Za mene su dugotrajni odnosi i procesi važniji od samog rezultata. Sve više shvaćam da vjerujem u proces, a ne u produkt. U kapitalizmu se stalno vrednuje ono što možeš odmah pokazati: mjerljiv uspjeh, gotov proizvod, rezultat koji se može prodati ili kapitalizirati. Mene zanima kako se gradi odnos, kako se ulaže u prijateljstvo, kako se njeguje povjerenje. Dugotrajne veze, bilo romantične ili prijateljske, funkcioniraju na isti način. Ne temelje se na instant zadovoljstvu, nego na spremnosti da se prođe i kroz krize i neslaganja. Proces je spor, zahtijeva strpljenje i ulaganje, ali donosi dubinu koju instant rješenja nikad ne mogu dati. Kvart me upravo tome naučio: lojalnosti; to da se ljudi drže jedni drugih čak i kad nije lako, da postoji kontinuitet koji nadilazi trenutačne sukobe ili nesporazume. Za mene je to ključ i u umjetnosti i u životu, ne usmjerenost na brzi rezultat, nego na procese koji ostaju, koji stvaraju vezu i zajednicu. A je li to izuzetak nisam siguran, jedno je živjeti i raditi u kapitalističkim uvjetima gdje moramo prigrliti neka pravila, a drugo je ono na što možemo utjecati i što i sam radim.

Mladi su danas često aktivni na društvenim mrežama, gdje dijele sadržaj i sudjeluju u online raspravama, što se ponekad naziva "kliktivizam". Kakav je vaš stav o toj vrsti digitalnog aktivizma? Vidite li u tome stvarnu snagu za društvenu promjenu ili se time ipak gubi direktan, ljudski kontakt i stvarni angažman "na terenu" koji ste vi prakticirali?

Nisam nikad čuo za izraz "kliktivizam" – super nova riječ! Digitalni aktivizam nije nešto što možemo tek tako odbaciti. Društvene mreže jesu prostor u kojem se formira javno mnijenje, gdje mladi prvi put nailaze na neke ideje i gdje se može brzo proširiti solidarnost i znanje. I stvarno ga ne treba podcijeniti jer mijenja svijet, prvo online, a onda i uživo. Naravno, online prostor ima i svoja ograničenja, nema onaj neposredni kontakt na koji smo navikli, ali pandemija nas je naučila u nužnostima prihvaćati "novo normalno" kao nešto što je također dio naše svakodnevice, pa zapravo mislim da moramo učiti i o tim novim stvarnostima koje živimo, umjesto da od njih bježimo. Nekako sve više učim prihvaćati stvari koje su mi strane ili mrske, gledati drugu perspektivu. Nekad bih uvijek rekao nešto poput "to nema smisla, izgubit ćemo ljudski kontakt", a danas ipak mislim da trebam prihvatiti da samo postoje drugi i drukčiji kontakti.

Kad sad pogledate unatrag na sve što se proživjeli i kamo ste stigli, biste li nešto učinili drukčije da ponovno prolazite taj put i što biste poručili mladim trans osobama i njihovim obiteljima o važnosti, ali i dugotrajnosti institucionalne tranzicije?

Previše godina idem na terapiju učeći da ne razmišljam o prošlosti ili budućnosti nego da pokušam biti u sada i ovdje, i to mi je i dalje teško, ali evo, ovo me pitanje potaknulo upravo na to – da ostanem u sadašnjem trenutku. Trans osobama i obiteljima mogu samo poručiti: budite strpljivi – prema sebi samima i ljudima oko sebe, pokušajte se stalno stavljati u tuđu poziciju i zadržati empatiju. Proces je dug i zahtjevan, ali podrška i prostor koji dolaze od najbližih čine ga podnošljivim. Kad bi sustav bio osmišljen tako da olakšava, a ne otežava, taj bi put bio lakši za sve. No ako nije – samo naprijed, polako i strpljivo. I ne odustajte od sebe.

Iako niste vjernik, intenzivno se bavite temom smrti i prolaznosti. Na kraju, gdje pronalazite smisao i utjehu u svijetu bez transcendentnog obećanja, i kako se ta potraga za smislom odražava u strukturama i porukama vaših drama?

Teško pitanje. I sam se stalno bavim tim pitanjem, kroz sve, privatno i u radu, ali siguran sam i znam da smisao nalazim u odnosima, u iskustvu dijeljenja i supostojanju s drugim ljudima. Ako to promatram kroz pisanje, drame često strukturiram poput udaha i izdaha, tako da između prvog i posljednjeg daha stane cijeli život. Znati da si nešto udahnuo zajedno s drugima valjda je smisao življenja.