Da biste se sinoć zaletjeli do Močvare po onom kijametu, trebali ste ili biti posvećeni ljubitelj buke ili se poželjeti ponovo susresti sa zvukom Unsanea, jednog od prijelomnih njujorških bendova devedesetih u kategorijama noisea i hardcore punka. Ili se nadati da će vas iznenaditi Pogon, dvojac izvorno iz Osijeka i Našica koji se slijepio u Slavonskom Brodu, postoji jedva godinu dana, a već se o njima priča kao novoj senzaciji domaće noise/postpunk scene. Dogodilo se i jedno i drugo.

Mladost i iskustvo

Od Suicidea do Japandroidsa, dvojac je minimalna jedinica sirove i glasne glazbe, a Pogon su najnoviji živi dokaz da je za dobru buku sasvim dovoljno dvoje. Spoj mladosti (basist i vokal Ivan Đunđa) i iskustva (Damir Šimunović za bubnjevima) u sad već oko 45 minuta originalnog materijala donosi nervozan, lepršav, matematički utaboren, ali svjež i prljav pogled na postpunk koji izbjegava jednostavne definicije.

Čut ćete u njihovom zvuku poznate reference, od Šarla i Discipline do Battlesa i Trans Ama, ali taman kad mislite da ste se uhvatili za nešto, spretni i maštoviti bas će vas efektima i pedalama transportirati na neočekivani rave party, a dotad robusni bubanj odjahati u neočekivane metrike. Pogon ima zakazanu hrpu svirki u regiji, a vrijeme je tek pred njima, pa se potrudite uloviti ih kad vam se pruži prilika.

Iskustvo i mladost

Nakon polusatne pauze, u kojoj se buka izmjenjuje sa zvukom krhotina lima kako se razlijevaju po okolici savskog nasipa, u nemilosrdnu stvarnost aktivacijskim povikom 'Fuck Trump' vraća nas Chris Spencer, glasnogovornik buke i bijesa odjeven u klasični noise rock outfit iz 90-ih: crno od glave do pete i šilterica na glavi. Unsane, sad već u solidnim pedesetima, treći put su u Zagrebu, ovoga puta odajući počast gotovo trideset godina starom albumu 'Occupational Hazard', i ni milimetra ne odstupajući od poroznih rifova utaborenih u njujorškoj hardcore tradiciji, presvučenih masnom noiserskom ritam sekcijom.

Već na trećoj 'Over Me' neparni makedonski ritam izaziva divljanje u moshpitu, prepunom Gen Z mlađarije koja je otkrila Unsane neutvrđenim arheološkim kanalima – pretpostavljamo kroz revitalizirane sludge velikane poput Eyehategod ili Crowbar. Dok ritam sekcija betonira temelje, Spencer iz grla cijedi krikove kakvi ne bi trebali biti svojstveni njegovoj generaciji, nemilosrdno savijajući i iskrivljujući vrat gitare i ispaljujući rifove – ali i pljuvačku – kao iz vinčesterke. U međuvremenu spomenuta omladina ne posustaje do kraja sat i petnaest dugog nastupa, dokazujući da izvanvremenska buka uvijek nađe put kroz crvotočinu klonirane glazbe.

Ukratko, večer u kojoj je Zagreb treperio pod nemilosrdnim naletima olujnog vjetra vjerojatno je najpametnije bilo provesti ušuškan u nalete buke i znoj moshpita. Ma kojoj generaciji pripadali.