Petnaest godina prošlo je otkad nam je u beskrajnom moru glazbenog sadržaja u slušalice uletjela glazba uvrnutog i darovitog Novozelanđanina Rubena Nielsona, koji je svoju prvu pjesmu, 'Ffunny Ffriends', objavio potpuno anonimno. Nedugo nakon toga projekt je dobio i ime – Unknown Mortal Orchestra – a ubrzo je sletio i istoimeni album, čiju je naslovnicu krasila fotografija brutalističkog remek-djela Vojina Bakića, Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna.

U to vrijeme takav koncept zvučao je preludo da bi bio stvaran: virtuozni gitarist maorsko-havajskog porijekla u gnjecavoj lo-fi produkciji stapa glazbene svemire Princea, Grateful Deada i Cana, krhkim i treperavim glasom pjevuši anksiozne i rubno depresivne ispovjedne tekstove te još ima obraza na omot staviti dobro nam poznat motiv s Petrove gore. Nakon eksplozije popularnosti stvari postaju još luđe: Ruben formira bend za turneje u kojemu mu se priključuje mlađi brat Kody, a on je pak Rubena prethodno izbacio iz svog, nešto poznatijeg benda The Mint Chicks, doslovno se izderavši na njega na pozornici da 'ode napraviti svoj j**eni bend'.

Takva šašava trupa, trenutno stacionirana u američkom Portlandu, do danas je nanizala pet redovnih i dva instrumentalna albuma te u svom hermetičnom, ali pitkom zvuku povukla jasnu distinkciju u odnosu na psihodelične velikane s južne polutke s kojima su ih u početku uspoređivali, poput Tame Impale ili King Gizzard & The Lizard Wizarda. Ali ne samo njih, već i ostatak glazbenog svijeta – čim čujete prvi ton neke njihove pjesme, dok Nielson još nije ni pustio glas, možete jasno prepoznati da je bend koji svira upravo Unknown Mortal Orchestra.

Psihodelična rezidencija

Dok su gore spomenuti Australci širili prostor popularnosti, posjetivši i ljetne pozornice u Puli, odnosno Šibeniku, Unknown Mortal Orchestra ostao je bend za kužere, one koji znaju cijeniti njegovu jedinstvenost i originalnost, no nikad nije došao u naše krajeve. Zato smo imali sreće prilikom posjeta Londonu, gradu iznimno bogate, no najčešće mjesecima unaprijed rasprodane koncertne ponude, u zadnji trenutak uloviti kartu za jedan od njihova četiri koncerta u sklopu rezidencije u teatru EartH.

Riječ je o prostoru smještenom na sjeveru grada, u gentrificiranom ozračju Hackneyja, zapuštenom viktorijanskom kazalištu ogoljenih zidova, sa sjedećim tribinama i malim prostorom pred pozornicom za one koji žele plesati. U teatru su postavljeni moderan razglas i rasvjeta kao stvorena za psihodelične koncerte, ukupni kapacitet mu je oko dvije tisuće ljudi, a sva četiri dvosatna nastupa bila su rasprodana, uz prosjek publike mlađe od 30 godina i permanentne duge redove pred šankovima – toliko o svim famoznim istraživanjima britanskih znanstvenika da mladi na Otoku danas manje piju.

Unknown Mortal Orchestra su za svaku večer osigurali i drugu lokalnu podršku, pa nas je tako u večer uveo engleski bend Wolf People, starinski psihodeličari ukorijenjeni u engleskom folku na tragu Fairport Conventiona. O njima nemamo puno toga reći osim da se mladi Britanci koji istražuju zvuk s farmi i ladanjskih imanja svojih baka i djedova teško mogu primaknuti bendu The Coral, koji je taj senzibilitet znao umočiti u pop i sve učiniti znatno prijemčivijim.

Ples uz depresivan funk

Taj problem – niti potrebu – nemaju Unknown Mortal Orchestra. Iako su prvoaprilski šaljivu setlistu prepunu iznenađenja otvorili nizom, kako ga Ruben zove, 'depresivnog funka' sa zadnjeg albuma ('That Life' i 'Layla'), već na 'Swim and Sleep (Like a Shark)', tom divnom komadu psihodeličnog popa u stilu Beach Boysa, prvi redovi su se popunili mladeži raspoloženom za ples. Obojen pozadinskom rasvjetom i ponesen dobrim prijemom publike, Ruben bi često zasjeo na pozornicu i izvodio akrobatske solaže, a pjesme su se produžavale u kontrolirane jam sessione.

I tako sve negdje do sredine koncerta, kad se bendu na drugoj gitari pridružuje Jack Sharp iz predgrupe Wolf People, pa krenu u briljantan triptih sastavljen od 'Necessary Evil', potom 'Vitamin C', obrade njemačkih očeva kraut rocka Can, i žilavog, zategnutog funka 'How Can You Love Me'. S ova tri komada otpustili su kočnice i rasplesali sve u dvorani, uključujući majstore za ton i rasvjetu koji su nemilice klimali glavom u ritmu radeći svoj posao, a posebno je briljirao razigrani Christian Li na klavijaturama, inače svjetski poznati violinist koji primarno izvodi klasičnu glazbu.

Nakon dva sata presjeka karijere slijedi finale, posvećeno hitovima s albuma 'Multi-Love', prvo 'Can't Keep Checking My Phone', skica anksioznosti koju nam stvaraju mobiteli u kombinaciji s međuljudskim odnosima, a zatim i naslovna pjesma tog albuma, nježna i potresna plesna himna poliamorije, ljubavnog odnosa koji je Ruben Nielson opjevao iz vlastitog iskustva.

Sve u svemu, Unknown Mortal Orchestra su, posebno u drugoj polovici koncerta, probili barijeru hermetičnosti vlastite glazbe, rasplesali euforičnu publiku i potvrdili status najpoznatijeg glazbenog izvoznog proizvoda Novog Zelanda ovog stoljeća, uz bok kantautorske majstorice Aldous Harding, komičarskog dvojca Jermaine Clement/Taika Waititi, aromatičnih craft piva ili bivše premijerke Jacinde Ardern. Vjerujemo da su i brojne Kiwije iz zemlje Hobita u publici učinili ponosnima.