Jurica Pavičić u izjavi za tportal ističe da se 'komedija nije vratila, zato što je uvijek bila tu, pogotovo u Hrvatskoj, a u Srbiji je bilo slučajeva da su i filmovi drugih žanrova bili hitovi, poput 'Južnog vetra''.

'Iskustvo pokazuje da je u Hrvatskoj jedini domaći film koji postane hit regionalna i/ili high concept komedija, još od Brešanovih filmova, preko 'Sonje i bika' i 'ZG80', do 'Što je muškarac bez brkova'. To je iskustvo koje hrvatski film ima s publikom još od devedesetih, tako da 'Svadba' nije iznenađenje', kaže Pavičić, istaknuvši da je 'iznenađenje jedino razmjer gledanosti'.

'Siguran sam bio da će biti hit, ali mislio sam da će u eri streaminga ostati negdje u gabaritima oko 150.000 gledatelja u samoj Hrvatskoj. Film je to četverostruko premašio', dodaje Pavičić.

Željko Luketić pak smatra da bi se za povratak komedije u velikom stilu trebalo dogoditi nešto slično s još više naslova i u dužem vremenu, što bi onda pokazalo rast zanimanja i gledanosti, iako brojke 'Svadbe' ukazuju na dobar trend.

'Narodnu se komediju ne priznaje, ali najteže ju je snimiti'

'Ovakav tip komedija u prošlosti se dokazivao i serijalnošću filmova, njihovim dobrim prihvaćanjem i u drugim distribucijama (primjerice televizije i specijalizirani kanali), kao i kada publika preuzme specifične situacije i dijaloge iz tih filmova. Replike i dosjetke iz brojnih nastavaka 'Žikine dinastije', 'Ludih godina' i sličnih filmova ušle su u vokabular publike, a uspješnost koncepta dokazivala se i nastavcima', ističe Luketić za tportal, podsjetivši da 'narodnu komediju kao specifičan podžanr neki teoretičari i ne priznaju jer je bliža kazališnoj tradiciji pučke komedije i televizijskog humora te, naravno, nije umjetnički potentna kao komedija apsurda, crna komedija ili autorska komedija'.

'S druge strane, narodna komedija svojim jasnim pravilima u razvoju likova i situacija osigurava brzu komunikaciju s publikom, a ona se s tipskim karakterima i ismijavanjem stereotipa vrlo brzo poistovjećuje. To djeluje kao formula koju je lako izvesti, no, upravo suprotno, komedija je u bilo kojim od svojih varijacija najteža forma za glumce, scenariste i redatelje. Želite da se ljudi smiju s filmom, a ne filmu samom', kaže Luketić.

Komentirajući bogatu filmsko-televizijsku produkciju u Srbiji i to za vrijeme političke krize koja se prelijeva i na kinematografiju, Pavičić napominje da je raznovrsnost ono što razlikuje hrvatsku i srpsku industriju.

'U Srbiji je popis filmova na vrhu domaće gledanosti obično žanrovski raznovrstan – od biografskih poput 'Tome' i 'Nedjelje', preko akcijskih trilera, do povijesnih filmova poput 'Čuvara formule' ili 'Bićemo prvaci sveta'. Ta raznovrsnost je ono što najviše razlikuje dvije industrije', dodaje Pavičić i podsjeća da su ove godine u Srbiji izostali domaći hitovi, što tamo nije uobičajeno jer su samo dva domaća pri dnu ljestvice 10 najgledanijih filmova.

Hrvatski film usmjeren na državne fondove, u Srbiji orijentiran i na nezavisno financiranje

'Pripisao bih to činjenici da se glavni novac usmjerio na TV serije i ideološki podobne parapovijesne filmove te da dio autora koji imaju povijest hitova za sobom (kao što su Srđan Dragojević ili Bjelogrlić) nije u milosti vlasti pa ne rade ili otežano rade. U komercijalnom smislu 2025. nije bila bajna godina za srbijanski film, a obično to tamo nije tako', dodaje Pavičić.

U Srbiji se, podsjeća Luketić, i u vrijeme sankcija devedesetih uz državno sufinancirane filmove snimalo i o trošku privatnih producenata, a tako je i danas te je industrija filma i televizije naprosto razvijenija.

'Sve to generira dodatnu slobodu za autore i filmove koji svjesno igraju na uspjeh u kinima. Stopiranje fondovskog financiranja u Srbiji proizvest će filmašima velike probleme, no oni su spremniji riskirati i siguran sam da će se snaći. Publika će slobodu i kritičnost filmaša svakako nagraditi, a prorežimski filmovi rijetko uspijevaju. Privatno i nezavisno financiranje filmova u Hrvatskoj nije nikad zaživjelo, što se može povezati i s veličinom tržišta. 'Svadba' je ovdje naprosto morala proći fondovska pravila i zato je taj put do filma sporiji', kaže Luketić.

Pavičić ističe da je kod nas već dugo realitet to da je jedini žanr koji stvara hitove regionalna/dijalektalna ili high concept komedija.

'Čudno je to što ne snimamo više komedija, no problem je i odsutnost krimića'

'Zato je možda zaista čudno što ih se ne radi više, s time da treba imati na umu da su posljednjih godina neke i propale (Šalša). Hrvatska je kinematografija, frustrirana lokalnom negledanošću, odustala od lokalne publike te se i previše usmjerila na samo jednu vrstu filmova: art drame za mainstream festivale kao što su Berlin, Rotterdam ili Locarno. To treba raditi, ali nije dobro da se radi samo to. Mene manje brine odsutnost komedija, jer se one ipak tu i tamo pojave, a više me brine potpuna odsutnost krimića, trilera i sličnih žanrova, jer će za generaciju ili dvije posve iščeznuti know-how kako se oni uopće rade. Akumulirano znanje koje su 50-ih stvorili ljudi kao što su Bauer, Belan ili Tanhofer moglo bi opet nestati', dodaje Pavičić.

Autorske komedije Vinka Brešana bile su gledane u kinima, podsjeća Luketić, no sa 'Svadbom', koja je pametno odigrala na kartu društvenih stereotipa, došlo se do novih rekordnih brojeva.

'Ranije, osim 'Tko pjeva, zlo ne misli' Kreše Golika i pojedinih radova Rajka Grlića, komedija i inače u hrvatskom filmu nije bila nešto u čemu su se redatelji lako nalazili jer zahtijeva vrsnu preciznost teksta i izvedbe, a lakše je s visokih dramskih bastiona gledati je kao nešto manje vrijedno, 'narodsko' ili manje umjetničko. Hrvatska kinematografija uvijek je preferirala ideju autora, a filmovi se i danas ne odmiču od fondovskog financiranja, što donosi dodatna pravila', dodaje Luketić.

Stare slobode koje je komedija nekad imala danas su nezamislive

U svijetu, kaže Pavičić, stalno ima dobrih komedija, ali je problem s njima to što ostaju, kako navodi, zakucano lokalne.

'U filmskom biznisu postoji uzrečica comedies don't travel (komedije teško putuju) jer je humor često u jeziku, a ono što je jednoj kulturi smiješno nije nužno i drugoj. Ove godine najveći poljski hit i dobitnik najveće nagrade je odlična komedija 'Ministranti' Piotra Domalewskog, a mi je planiramo prikazati na Cinehillu. U Francuskoj ili Njemačkoj često su na vrhu gledanosti domaće komedije, ali one, osim anglosaksonskih, teško prelaze granice i kad se pojave drugdje (recimo kod nas), to bude u arthouse ili festivalskoj niši', smatra Pavičić.

Luketić ističe da su 'varijacije crnih, urbanih i autorskih komedija, poput televizijskih serija kakva je 'Bijeli lotus', uspješne i gledane te potvrđuju da se na streaming platformama i Pay TV kanalima granice u sadržajima i dalje pomiču, a repertoar kina nažalost je najčešće zatrpan igranjem na sigurno: franšizama strip-junaka velikih produkcijskih kuća, ozbiljnim dramama koje maštaju o Oscarima i usko shvaćenom političkom korektnošću koja odmaže komičnim sadržajima'.

'Neke slobode koje su imale starije komedije danas su nezamislive i društveno neprihvatljive, no društvo se neće promijeniti i filmaši moraju smisliti kako da i u novim pravilima funkcioniraju zabavno, satirično pametno, a da ih publika pritom prihvati', tvrdi Luketić.

'Zvijezde komedije zakoračile u stvarni svijet'

Iako vremena nisu komična, već kaotična i opasna, ovaj društveno-politički kaos u kojem živimo već je dugo tema kinematografije.

'Dolazak Trumpa i karizmatskih populista tema je kinematografija barem već 10 godina, a televizije još više. Sjetimo se serija poput 'Years and Years' ili prvog 'Jokera', a on je upravo film o usponu te ideologije. Ove zime gledali smo proročansko-distopijski 'Civil War' Alexa Garlanda, a sad baš gledam mini seriju po 'Gospodaru muha', koja je jako up-to-date jer se bavi temom urušavanja društvenog ugovora. Film je po svojoj prirodi notorno spor. Neki film koji bi direktno reagirao na sadašnju politiku mogao bi biti pred publikom najprije negdje 2028. ili 2029., realnije 2030. godine. Već 15 godina distopija je – što je zanimljivo – prevladavajući komercijalni žanr. Tu su pokatkad naravno i distopijske komedije kao što je 'Don't Look Up', ističe Pavičić.

Volodimir Zelenski je bio glumac u jednoj od najuspješnijih ukrajinskih komedija, a Donald Trump bio je zvijezda korporativnog reality show programa 'Pripravnik', napominje Luketić, pa su zvijezde komedija kročile u stvarni svijet i svi vidimo kako su se snašle u realnosti koja je pomaknutija i od najluđih mogućih scenarija.

'U idealnoj situaciji bila bi to izvrsna prilika za komediju, no vidjeli smo kako su završili neki komičari u okršaju s Trumpom. Susan Sarandon jedna je od rijetkih glumica koja je progovorila o tome da zbog svojih političkih komentara više ne može dobiti uloge. I nije jedina. Humor, ironija i satira su, kazao je Karel Čapek, najmoćnije oružje razotkrivanja svih bolesti i deformacija našeg vremena, što bi značilo budući procvat komedije, no mislim da smo danas više u Orwellovoj, a manje u Čapekovoj utopiji', kaže Luketić.

'Dijaspora je čišća verzija balkanskog sebe'

Komentirajući uspjeh 'Svadbe' u inozemstvu, među dijasporom, Luketić ističe da je 'njen koncept kao narodne komedije tipskih situacija i likova u klinču s društvenim stereotipima složen tako da bude najbrže moguće shvaćen kod najšireg kruga publike'.

'Dijaspora nije izuzetak u tome, jer iako živi izvan Hrvatske ili bilo koje druge zemlje regije, njih ti stereotipi ujedinjuju u inozemstvu koje uopće ne shvaća naše regionalne osobitosti. Netko će to nazvati balkanski moment, ali to je traženje najbližeg mogućeg u izoliranoj situaciji: Austrijanac, Nijemac ili Irac neće ni najmanje razumjeti nijanse komunikacije ljudi koji govore slične jezike, živjeli su nekoć u istoj državi, zbog istih razloga se strasno ljubili, a potom jednako strasno napadali i ubijali, da bi danas na socijalnim mrežama, iako žive drugdje, opsesivno komentirali situaciju u domovini iz koje su se odselili. Dijaspora je čišća verzija balkanskog sebe, jer s dobre udaljenosti lakše je prepoznati ono čemu se smijemo. Važno je napomenuti da 'Svadba', upravo zbog lokalnih karaktera, ima iscjeljujući moment za sve naše razlike: dok se ljudi smiju, ne ratuju i ne svađaju se', napominje Luketić.

Kumulativan efekt triju dijaspora

Pavičić napominje kako je logično da u zemljama u kojima je puno Srba, Hrvata i Bosanaca ljudi žele vidjeti nešto o čemu se priča doma, u postojbini, pa već dugo indijski i poljski filmovi čine standardni dio repertoara u, primjerice, Britaniji.

'Ono što se ovdje dogodilo novi je kumulativni efekt dviju ili triju dijaspora. Dakle to se zapravo dogodilo i u ex-Yu jer je 'Svadba' bila hit u tri zemlje. Taj je kumulativni efekt doista novost, pogotovo za hrvatski film. Zadnji put kad smo to doživjeli u bar donekle ovim razmjerima bilo je s Dragojevićevom 'Paradom'. Ta dva filma imaju i nešto zajedničko: od ambijenta do castinga bili su u startu mišljeni tako da povežu štokavske prikazivačke teritorije. To se isplatilo u oba slučaja', zaključuje Pavičić.