Pobjedu grupe Lelek na Dori Gotthardi Pavlovsky ne vidi izravno u vezi s hrvatskom retradicionalizacijom jer u njihovoj pjesmi i nastupu, osim samih tetovaža i sicanja, i nema elemenata folklorne baštine, barem ne prepoznatljivih, bliskih originalu, ali je taj val prisutan.

Lelekice nisu pobijedile na valu retradicionalizacije društva nego fantasyja

'Taj je val Hrvatsku zahvatio još odavno, 1990-ih, njezinim osamostaljenjem, što pokazuje i obnova pojedinih običaja iz tradicijske kulture i pokretanje pojedinih priredbi koje se naslanjaju na tradicijsku baštinu. Umjesto toga, u slučaju Leleka radije bismo mogli govoriti o globalnoj retradicionalizaciji, jer kostimografija, scenografija i koreografija ovdje više pokazuju neku keltsku ili pak skandinavsku mitologijsku furku. Eventualno, tj. na razini asocijacije, mogli bismo u ovom scenskom nastupu nazrijeti i suđenice, odnosno vile, kao element hrvatske, tj. slavenske, tj. indoeuropske baštine', smatra Gotthardi Pavlovski, iako se tom, kako kaže, keltsko-vikinško-slavenskom scenskom 'sinkretizmu' ne treba čuditi jer je upravo to područje već odavno kroz fantasy romane i fantasy filmove – 'Gospodar prstenova', 'Hobit', serijali o Vikinzima – ukorijenjeno u europskoj i globalnoj popularnoj kulturi.

'Da je tome tako, pokazuje i visok plasman grupe Lelek i kod žirija, a što je pogotovo znakovito – i kod publike. Drugim riječima, fantasy furka još uvijek itekako tržišno šljaka', dodaje.

Lelek jest etno sastav, objašnjava Gotthardi Pavlovsky, jer karakteristika pojma world music koji mi kolokvijalno zovemo etno jest da se uzimaju folklorni glazbeni elementi i instrumenti s raznih strana Europe ili svijeta i pomiješaju se u novi izričaj.

'Još od 70-ih traje furka na umiveno dinarsko pjevanje'

'To je napravila i skupina Lelek, dakle tipično za etno. No dinarskog pjevanja u pjesmi 'Andromeda' baš i ne čujem jer njega karakterizira netemperirana melodija u tijesnim intervalima, čega ovdje, osim možda samo u jednoj kratkoj naznaci, baš i nije bilo. Međutim ta folk furka na dinarsko pjevanje, ali na jako umiven, tj. temperiran način, u domaćoj popularnoj iliti zabavnoj glazbi postoji već odavno, još od 1970-ih, iz vremena Juge – npr. kod sastava Kamen na kamen, s tada vrlo mladom pjevačicom Nedom Ukraden – i otada se stalno provlačila kroz tu jugo popfolk scenu. Moguće je da je i ova pjesma na tom tragu – temperiranja netemperiranog dinarskog pjevanja – jer se to uvijek pokazivalo komercijalnim, a eto, možemo se u prilog takvoj uspješnosti opet pozvati i na ovaj visok plasman skupine Lelek', kaže Gotthardi Pavlovsky.

'Lelek su imale jednu od najboljih pjesama i najefektnije osmišljen imidž'

Ni Stajčić pobjedu Leleka ne povezuje s konzervativnim i tradicionalnim političkim programima u Hrvatskoj, već smatra da su, u čisto zanatskom glazbenom smislu, imale jednu od najboljih pjesama na natjecanju, a uz to i najefektnije osmišljen imidž.

'Tematika pjesme je bremenita, ispunjena pojmovima poput groblje, roblje, izdajice, strah, ožiljci... jer su i vremena takva – bremenita. Mislim da puno njih ima osjećaj da trenutačno proživljavamo posljednjih 'pet minuta' civilizacije kakvu poznajemo prije nego što je sruše sile daleko veće i jače od ovoga što gledamo u vlastitom dvorištu. Glazba je općenito dobar kanalizator stresa, pa to što je Lelek odabran prije govori o nekom zajedničkom kolektivnom osjećaju koji nema pretjerane veze ni s kakvim političkim programima', ističe Stajčić.

Dabro bi mogao naslijediti Thompsona?

Međutim u drugom slučaju veza glazbe, politike i ideologije gotovo je neraskidiva u Hrvatskoj, a to je Thompson. Da je ta veza velika, smatra i Stajčić, navodeći da je to bilo bjelodano 4. srpnja 2025. godine, kada je premijer Plenković došao Thompsonu u posjet na Hipodrom.

'Sve što je poslije slijedilo bio je niz primjera o tome kolika je velika sprega vladajuće koalicije i kontroverznog pjevača koji, sudeći po kaznenim prijavama za širenje međunacionalne mržnje, više neće moći ni u susjednu Bosnu i Hercegovinu. Zbog te sprege kršio se i Ustav i privremeno dokidala samostalnost lokalne samouprave, konkretno u Zagrebu prilikom dočeka rukometaša, kada je Thompson imao glavnu ulogu, onu trojanskog konja u cijeloj toj priči', ističe Stajčić.

Iako je ikona desnice, i to ne samo na glazbenom, nego i na političkom planu, njega bi, čini se, Josip Dabro, koji u glazbene vode ulazi u 43. godini života, mogao skinuti s tog trona. Međutim, kako kaže naziv beogradskog TV showa u kojem se vremešnija gospoda natječu u svojim vokalnim sposobnostima, nikad nije kasno.

'Dabrino pjevanje ukazuje na cijeli njegov edukacijski put'

Stajčić smatra da Dabrino pjevanje svjedoči svemu onom što piše u školskim udžbenicima iz povijesti, ali i cijeli njegov edukacijski put ukazuje na slom školskog sustava.

'A vidim da se u Ministarstvu obrazovanja nitko ne osjeća prozvanim, čak se nitko ne češe od srama. Sve je to rezultat nekoliko stvari. Prva je zidanje povijesnih mitova utemeljenih na neistinama. Povijest je pokazala da je svako društvo zasnovano na mitologiji utemeljenoj u laži propalo. I koliko se vidi, mi kao društvo nemamo problem s činjeničnim stanjem o Drugom svjetskom ratu jer je on samo poligon, dimna zavjesa, nego imamo problem s Domovinskim ratom, za koji nije utvrđeno tko je i što je u njemu poraženo, odnosno tko je pobijedio', dodaje Stajčić, napominjući da se iz poteza zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića da 'iščitati da je on uvjeren da je pobijedilo neko društvo slobode i demokracije i da antifašizam nije ideologija, nego sam temelj civiliziranog ponašanja koje se podrazumijeva ako ne želimo da neka mladost opet svoje najbolje godine provodi u blatnjavim rovovima'.

No ako gledamo Dabru ili Thompsona, smatra Stajčić, po njima je NDH pobijedio komuniste 1995. godine u nekom mitskom drugom poluvremenu, pa zato osobe poput Tomaševića doživljavaju kao neku poraženu jugoslavensku vojsku koja nema što dizati glas u Hrvatskoj kakvom je oni vide.

'Kad se vratimo na školski sustav, koji povijest tumači po onoj poznatoj Tuđmanovoj doktrini 'kostiju u mikseru', tj. da učenicima nije jasno tko je u Drugom svjetskom ratu bio good guy, a tko bad guy, već je sve benigno složeno na razini izvora crnih i bijelih figura u partiji šaha, onda se ni to Dabrino slavljenje Pavelića ne može uzeti kao njegovu jasnu ideološku odrednicu, već vidimo lika za kojeg ne vjerujemo da je u stanju kognitivno shvatiti što znači ideologija. Vidimo nekog tko se po onoj Njegoševoj ponaša u skladu misli da je poturica gori od Turčina, pa će vječno na individualnoj razini patiti od kompleksa manje vrijednosti jer je rođen u Beogradu. Onda ispada da Hrebakova paušalna uvreda i nije daleko od činjeničnog stanja', navodi Stajčić.

Umjetnici vode bitke na estetskom polju

U umjetnosti se, pa i u glazbi, dodaje Stajčić, traže univerzalne vrijednosti s kojima se mogu poistovjetiti mase gdje god se nalaze, i u tom je smislu, smatra, svaka umjetnost koja se održala i priznata je ona u kojoj je vladao 'ljevičarski duh'.

'Takav je nauk, takav je ljudski duh koji teži za pravdom i srećom, tj. harmonijom. Na koncu, tako podučavaju i religije. U umjetnosti će uvijek pobijediti ljevica jer ima pravedniju estetiku. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je sva umjetnička ljepota ovog svijeta ljevičarska. Umjetnici se prvo moraju na osobnom planu potvrditi kao umjetnici, i to pred publikom koja se okuplja i sudjeluje individualno. Umjetnici svoju bitku vode na polju estetike. Oni koji se ideološki pozicioniraju uglavnom su u većem ili manjem dijelu dio neke pogodbe ili trgovine jer njihova primarna uloga nije estetika. Takvi umjetnici ne vode bitke na estetskom terenu, već svoje estetske domete koriste za druge stvari', dodaje Stajčić.

'Tržište uvijek nagradi ili kazni prenošenje političkih poruka u glazbi'

Gotthardi Pavlinski podsjeća da je glazba kao društvena pojava multifunkcionalna: od aktivne rekreacije, preko pjevanja, plesa, do meditacije, kontemplacije, ali i prenošenja poruka, pa i političkih i aktivističkih.

'Tako je oduvijek i u nas i u svijetu – poput, recimo, Joan Baez i Boba Dylana u vrijeme hipi pokreta u SAD-u od 1960-ih, kao i Thompsona od 1990-ih, na sasvim drugom polu aktivističkog, tj. političkog spektra. Dakle, naravno da glazba može govoriti jezikom politike i obrnuto, ako se to želi. A na tržištu je da to nagradi ili kazni', dodaje.

U Hrvatskoj je, smatra Stajčić, otkad je demokracije, ljevica u defanzivi, pa je upravo zbog toga bilo moguće da se dogodi fenomen Thompson.

'Kada govorimo o njemu, možemo samo nagađati u kojoj je mjeri on dio neke političko-ideološke trgovine, jer po svemu što se događalo i događa se nekako ne možemo izbaciti iz računice to da politika aktivno sudjeluje u izgradnji njega kao ikone desnice', ističe, a u slučaju, primjerice, Severine, koju neki nazivaju 'ikonom ljevice', više je to stav koji proizlazi iz osobnosti.

Severina kao hrabra žena u društvu alfa desničarskih mužjaka

'Dapače, u ozračju dirigirane mitologije oko Thompsona, njen potez čak se čini ishitrenim, pomalo i opasnim, time i hrabrim, posebno jer je žena u društvu u kojem su one u lošijem položaju spram alfa desničarskih mužjaka. Sumnjam da tu postoji neka unaprijed dogovorena sprega i to u Hrvatskoj u kojoj je ljevica u defanzivi otkad je demokracije', dodaje Stajčić.

Utješno je, rekli bi cinici, to da je u svijetu i Europi potpuno suprotno. Zato Stajčić ističe da se tamo slave 'Springsteen, Kneecap i Bad Bunny'.

'Zato što je njihova estetika dominantna po estetskim kanonima, oni su ljudi okrenuti ljudima. Ne moramo ih nužno nazvati ljevičarima, no zasigurno svi znamo da nisu oličenje desnice. Uz desnicu je daleko slabija estetika. Eno, pogledajte Kid Rocka. Njegova estetika je toliko slaba da mora otvoreno biti Trumpov klaun. I ta karijera je po svemu sudeći gotova', zaključuje Stajčić.