Satira se u današnjem vremenu sve češće svodi na površne šale i estetske geste, no Vedrana Klepica, redateljica, dramatičarka i ovogodišnja selektorica Dana satire Fadila Hadžića, vjeruje da njezina prava moć i dalje leži u sposobnosti da secira društvo i progovori o onome o čemu mnogi šute. Od 3. do 17. lipnja, publika u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh ima priliku vidjeti 11 predstava iz Hrvatske i regije koje otvaraju neuralgične točke društva, od obiteljskih dinamika, političkih apsurda i rodnih pitanja, do problema nasilja, licemjerja i usamljenosti.

U razgovoru za tportal, Klepica otkriva što je bilo presudno u selekciji ovogodišnjih predstava, zašto humor i ironija mogu biti snažnije oružje od ozbiljnog diskursa, te kako je vlastito iskustvo rada na rubu konvencija oblikovalo njezin izbor za festival koji u lipnju donosi smijeh, ali i itekako ozbiljna pitanja.

Kao selektorica ovogodišnjih Dana satire, suočeni ste s izazovom u kojem humor mora biti više od zabave, a satira se ne smije svesti na površinsku ironiju. Koje ste estetske i etičke kriterije postavili sebi prilikom odabira predstava i kako ste osigurali da festival ne podlegne pukoj zabavljačkoj formi?

Svaka dobra satira uvijek nadilazi puku zabavu. Da bismo uopće mogli govoriti o satiričnoj predstavi, moramo razumjeti da ona u svojoj srži nosi jasno prepoznatljivu društveno-političku problematiku. Satira se, na snažan autorski način, suprotstavlja općeprihvaćenim pogledima na zajednicu u kojoj živimo; njezin modus operandi uključuje humor, no njezina stvarna moć i vrijednost sežu mnogo dublje.

Zato mi je, birajući predstave za ovogodišnje Dane satire, bilo izuzetno važno uvrstiti autore koji svjesno i provokativno zadiru u teme koje možda polariziraju publiku ili o kojima nismo nužno uspostavili konsenzus. Ako iz kazališta izađemo samo s kimanjem glavom ili, još gore, bez ikakvog odnosa prema onome što smo vidjeli, tada satira – kao i svaka druga umjetnost – nije ispunila svoj cilj.

Vjerujem da predstave na ovogodišnjem festivalu imaju snažan autorski stav, da se bave konkretnim problemima, a ne općenitostima, i da tematski korespondiraju s neuralgijama koje su i dalje dio našeg svakodnevnog života – od nacionalizma, primitivizma i šovinizma, do fizičkog i psihičkog nasilja, usamljenosti i društvenog licemjerja.

Odabir predstave "Žene na vlasti" za otvaranje festivala nosi višeslojnu simboliku, pogotovo u današnjem kontekstu društvenih rasprava o spolu, moći i odgovornosti. Kako ova predstava rezonira s današnjim društvenim kontekstom i što je motiviralo njezin odabir za otvaranje festivala? Je li ovdje riječ i o namjernom povezivanju prošlih i sadašnjih borbi za emancipaciju?

Radi se o drami koja se zapravo izuzetno rijetko izvodi, ali njena vrijednost leži u tome što je bila provokativna, odnosno, skandalozna u trenutku kada pojavila, ali svoju oštricu ne gubi ni danas, što dokazuje i ova nova originalna adaptacija Maše Pelko i Juša Zidara. U njoj se zaista otvaraju mnoge teme – od današnjeg odnosa žena i muškaraca, preko odgovornosti i solidarnosti, ali meni je možda najzanimljiviji taj moment transgresije kada si žene odluče uzeti slobode koje muškarci svakodnevno žive.

Konačni rezultat toga je da bivaju na ovaj ili onaj način osuđene. Koliko god se politički prostor žena proširio, koliko god su izborena neka prava na ravnopravnost koja prije nisu postojala, mi i dalje nosimo neke duboko usađene predrasude o ženama - opsjednuti smo time kako izgledaju, kako se ponašaju u javnom prostoru, kako oblikuju društvene odnose. I teško im opraštamo kada izađu iz okvira koje im je društvo zadalo.

U programu ovogodišnjih Dana satire zastupljene su predstave koje tematiziraju smrt, obiteljske dinamike i političke apsurde, čime se zadire u granice humora i tragedije. Kako ste kao selektorica interpretirali i uravnotežili tu napetost između smijeha i egzistencijalne nelagode? Koliko vam je bilo bitno osigurati da festival zadrži satirični ton, a istovremeno se bavi ozbiljnim temama?

Nisam imala to opterećenje, jer su autori predstava to već sami odradili. Moja je uloga – i veliko zadovoljstvo – bila samo odabrati ih i omogućiti publici ovogodišnjih Dana satire isti užitak gledanja kakav sam imala ja kad sam ih prvi put gledala. Pisci, redatelji, glumci i svi ostali umjetnici koji su kreirali ove predstave su, čini mi se, jako svjesni da i najgorča pilula lakše pada uz malo duhovitosti, pameti i virtuoznosti.

Da li svi činimo teške i ponekad nepopularne odabire da bi održali na okupu obitelj koju volimo? Proganjaju li nas i dalje stari duhovi nacionalizma? Okrećemo li glavu na nasilje koje nam se događa pred očima? Lažemo li sami sebi da smo bolje osobe no što jesmo? I što vidimo na televiziji, u novinama, filmovima ili na sceni – je li to samo djelić priče, dok je stvarnost puno kompleksnija i drugačija? To su teme koji čine naš svakodnevni život, i nije slučajno da su se autori pozabavili upravo njima. S tim se pitanjima nije lako suočiti, ali malo je lakše uz dobar humoristični format.

Vaša karijera dramatičarke i redateljice, obilježena istraživanjem identiteta, marginaliziranih glasova i suvremenih dramaturgija, neizbježno boji i vaš selektorski pogled. U kojoj mjeri ste svjesno u selekciji festivala tragali za predstavama koje odražavaju vaše autorske preokupacije? Možemo li u ovogodišnjem programu prepoznati i vaše tematske 'potpise'?

Teško da sam mogla pobjeći od sebe. A na kraju krajeva, to i nije poanta pozicije izbornice. Nadam se da svojim znanjem, profesionalnošću i iskustvom mogu procijeniti što je relevantno i kvalitetno. Ali što bi uopće bila 'subjektivna' ili 'objektivna' selekcija? Za mene je bilo bitno da na festivalu budu prisutni autori kojima je preispitivanje društvenog trenutka nužno. U izabranim sam predstavama osjetila snažnu potrebu autora da stvore to što su stvorili. Osjetila sam njihovu svjesnost o društvu u kojem žive i načinu na koji komuniciraju s publikom. I naravno, da progovaraju iz pozicije margine ili subverzije. Inače te predstave ne bi bile relevantne. Bile bi samo pomalo smiješne, lijepe i šminkerske. A mene to ne zanima. I nikad me to neće zanimati. Da me zanima šminka, radila bih u parfumeriji.

Satira se, osobito u kazalištu, često promatra kao sredstvo društvene kritike, no u vremenu kada je humor kooptiran ili banaliziran, postavlja se pitanje njezine istinske subverzivne moći. Kako vi doživljavate potencijal satire danas – može li ona još uvijek prodrijeti kroz slojeve kolektivne anestezije i potaknuti promjene, ili se sve više svodi na estetsku gestu koja gubi na političkoj oštrini?

Satira, umjetnost i društvena kritika itekako imaju moć. Naravno, u ovom šizofrenom virtualnom svijetu lako je postati kooptiran. No ako vas koopitiraju, to znači da vaša oštrica nikad i nije bila dovoljno oštra. Pokušajmo otvoriti ozbiljne političke teme, satirično ili na bilo koji drugi način. Hoćemo li govoriti o korupciji? O pravu žena na dostupan i siguran pobačaj? O Palestini i odnosu hrvatske politike prema tom pitanju? O slobodi govora? Hajde, dotaknimo se neke prave teme i vidjet ćemo koliko će proći ispod radara. Odgovor je: neće. Problem je u tome što smo, čini se, svi pomalo ustrašeni. Ili, još gore, možda nam jednostavno nije dovoljno stalo.