U HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle postavljaju predstavu "Magarčić i kit", ekološku, glazbenu i vizualno raskošnu "bajku za djecu i odrasle". Na tom čudesnom kazališnom putovanju spajaju se masline, kitovi, bunt i nježnost, a umjetnost dobiva novo, djetinje lice.
U svijetu u kojem kazalište za djecu prečesto završava u rubrici zabave, Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle odlučuju se za drugačiji put: ispripovijedati bajku koja pjeva Mediteran, zborno doziva masline i kitove, magarce i bunare, a sve to sa strašću ekološkog manifesta i nježnom duhovitošću koja odrasta zajedno s djecom. Njihova predstava "Magarčić i kit", koja premijerno izlazi 23. svibnja u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, kako otkrivaju u ovom razgovoru za tportal, nije tek još jedna glazbeno-scenska čarolija. To je ljubavno pismo djetinjstvu, prirodi i budućnosti koja još ima šansu.
Priča prati Magarčića Olija koji živi među maslinama, nosi vodu iz čarobnog bunara, sanja o plivanju s kitovima i u sebi nosi mudrost jednog drugačijeg svijeta, sporijeg i povezanijeg. Autorski tim okupljen oko redateljskog dvojca Lede Festini Jensen i Mrleta nije zanimala ni podjela na dječju i odraslu publiku, ni podilaženje estetici "simpatičnosti". Umjesto toga, oblikovali su predstavu koja uči sluh, pogled i srce na ono što bismo mogli izgubiti, a još nismo. No, kako su uopće došli na ideju da spoje mediteransku atmosferu i bajkovitu priču s ekološkim aktivizmom?
"Fasciniran sam magarcima, oduvijek", priznaje Mrle, vraćajući se mislima u djetinjstvo provedeno uz djeda i njegove masline. "Sjećam se jednog malog magarca kojem sam potajice nosio krumpire. Djed se ljutio, ali magarac me obožavao." Ta mediteranska slika, miris ulja i zemlje, stapaju se s prizorom kita koji je zalutao na Jadran. Mrle ga je vidio vlastitim očima, iz kamiona, i taj spoj nadrealnog i stvarnog postao je temelj za priču. "Ova priča je ustvari moja poruka da će mladi živjeti bolje od nas. Koristit će tehnologiju za ljubav, ne za moć."
'Moja je provokacija također nježna'
Njegova estetika često koketira s ekscesom i provokacijom, dok ova predstava donosi jednu nježnu, toplu priču za djecu. Je li mu bilo izazovno pomiriti te različite strane svoje umjetničke osobnosti? "Moja provokacija je također nježna, ona je važna i čisti društvo. Kakav je to svijet u kojem se ne možeš narugati, pa i na svoj račun?", govori Mrle. "Ja sam samo jedno veselo biće. Napisao sam slikovnicu kombinirajući svoje djetinjstvo i slike iz njega s porukom sreće", dodaje.
Ivanka u svojem autorskom izrazu također odbija robovati standardima i klišejima – uvijek je šarolika, glasna i autentična, i taj je njen specifičan izražaj prisutan i u ovoj predstavi. "Cijeli svoj odrasli život uživam raditi u svemu gdje su djeca. Ona su tako čista i u smijehu i u suzama. Ovdje, kao i u svemu, samo trebaš biti iskren i pun energije", govori. Njih se dvoje, kažu, u svojim projektima trude prilagoditi publici, ali svejedno "nekako ispadne da smo uvijek drugačiji i svoji".
Mrletova glazba, bilo ona koju stvara s Letom 3 ili u solo projektima, uvijek ima snažan vizualni aspekt, dok Ivankina uvijek nosi tragove mjesta iz kojih dolazi – malo mora, malo buke, malo industrije. Njihova zajednička suradnja već je odavno postala svojevrsni brend, prepoznatljiv po jedinstvenom zvuku i energiji. Dotaknuli smo se te njihove glazbene prepoznatljivosti i načina na koji ona ulazi u kazalište. Kao što je uobičajeno kad su njih dvoje u pitanju, glazba nije tek pratnja nego puls ovoga projekta.
Od djece možemo samo učiti
Zvuk Mediterana za dječju su publiku zamislili, kažu, "jako veselo", želeći da se ta energija osjeti i u kazalištu. "Nekako sam kroz dramaturšku igru redateljskog dvojca, dolazila do trenutaka koji su se sami svojom pričom nametali duhovitošću", kaže Ivanka, koja je oduševljena kako se u kolektivu riječkog nacionalnog teatra sve "čarobno posložilo", dok Mrle dodaje da je "tema bogata i mora biti puna boja" i hvali "fenomenalno bogate" kostime i scenografiju Saše Hessa i genijalne videe Ivana Marušića Klifa, napravljene uz pomoć Branimira Štivića.
Ekološka poruka priče nije samo motiv, već i pogonsko gorivo cijelog projekta. Ivanka o ekološkoj poruci predstave kaže: "Sve se dogodilo iz te Mrletove slike iz djetinjstva. Priroda se dogodila prirodno. Važno je znati da je ovo djeci sve jasno. Odrasli su ti koji se igraju s prirodom. Kad se to dogodilo da su prestali paziti jedni na druge i na prirodu, nisam sigurna, no znam da postoji šansa da se priča okrene." Mrle dodaje kako "djeca nisu ništa kriva, a mnoga imaju ispravno urođeno ponašanje".
Starije treba upozoravati jer su oni ti koji oblikuju svijet kroz odluke, a često ga ugrožavaju – svojim tvornicama, nebrigom, navikom da misle kako sve mora služiti njima. Djeca zapravo mnogo bolje razumiju prirodu i instinktivno znaju kako joj pristupiti s poštovanjem i radošću. "Od djece možemo samo učiti", kaže Mrle.
Očekujem čudo!
Kombinacija njihove energije uvijek rezultira nekim neočekivanim umjetničkim spojem. Je li za djecu važno ne samo ponuditi im zabavu već ih i estetski izazvati, proširiti njihove granice percepcije i kreativnosti? Može li kazalište za djecu biti jednako avangardno kao i ono za odrasle? "Naravno da sve može proći ako si spreman riskirati", govori Ivanka. "Bitno je imati ljude, ovakvo kazalište, ljude koji nam pomažu. A ako nismo ovdje ili u bilo čemu uspjeli malo pomaknuti granicu, onda nismo ništa napravili."
Mrletova umjetnost često crpi energiju iz grada – njegove buke, industrijskih krajolika i specifičnog socijalnog tkiva. Rijeka je poznata po svojoj glazbenoj sceni, buntovničkom duhu i specifičnom humoru; pitam ga koliko je taj jedinstveni duh Rijeke pokušao utkati u "Magarčića i kita" i kako očekuje da će lokalna publika reagirati na ovu priču? "Očekujem čudo!", odgovara u sebi svojstvenom stilu, no odmah dodaje, ozbiljnijim tonom: "Ne razmišljam na taj način…"
Najvažnije je da sebe ne uzimamo kao najvažnije
Umjetnički par pomaknutog, šarenog i nekonvencionalnog autorskog potpisa, Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle grade vlastitu estetiku izvan trendova, bez kalkulacije i bez straha od previše boje, buke ili emocije. Njihov rad oscilira između provokacije i nježnosti, između aktivizma i apsurda, između dječje razigranosti i ozbiljne poruke – i upravo zato nikada nije jednodimenzionalan. Na kraju, što znači ostati zaigran i autentičan?
"Baviti se i biti okruženi umjetnicima jedino je što mi ima smisla", govori Ivanka. "Imam jako veliko povjerenje u djecu, gledam ove demonstracije u Srbiji i čini mi se da ima smisla vjerovati da nismo sve uništili. Rad s djecom ljekovit je. Okružiti se stvarateljima ljekovito je, onda je jednostavno prirodno biti ili pokušavati biti svjež i zanimljiv čak i ako se ponoviš tu i tamo. Sve je važno, no čini mi se najvažnije da sebe ne uzimamo kao važne i najvažnije."
I dok je Magarčić Oli simbol sporog, osjećajnog svijeta, pitamo Mrleta o simbolici bunara i vilinskih suza koje se spominju u priči. "Pjesnik ne smije objašnjavati, a ako i jesam, malo moram ostaviti vama da imate svoje odgovore. Priča puno govori o vilama, koje ne plaču od sreće, nego od ganuća. To je moja poruka. Ako vidite život kroz oči Magarčića i maslina, vjerujte u ljubav i sreću", kaže.
I premda je ova predstava prepuna smijeha, glazbe i vizualnih iznenađenja, njezina tiha poruka ostaje: čak i ako ste samo jedan magarac, možete početi mijenjati svijet.