Dok su svjetla pozornice bila uperena u redovni repertoar, u zagrebačkom Gradskom kazalištu Žar ptici od 2023. godine tiho se odvija mala revolucija: kroz projekt "Moje kazalište je INkluzivno" ovo kazalište sustavno radi na tome da postane prva kulturna ustanova u Hrvatskoj u potpunosti prilagođena djeci sa svim vrstama teškoća u razvoju. Biti "inkluzivan" ovdje nije deklarativna krilatica, nego niz konkretnih, tehnoloških i prostornih zahvata: u dvorani su ugrađene induktivne petlje za nagluhe, osigurane su slušalice za audiodeskripciju za slijepu i slabovidnu djecu, a sjedala i orijentacijski planovi označeni su Brailleovim pismom.

Za djecu s intelektualnim teškoćama i poremećajem iz spektra autizma pripremljeni su ETR (lako razumljivi) tekstovi, komunikacijske ploče te posebna "mirna mjesta" u foajeu za predah od senzornih podražaja. Sama zgrada detaljno je mapirana u suradnji s osobama s invaliditetom kako bi se uklonile fizičke barijere i jasno definirale potrebne prilagodbe. Iza tog procesa stoji konkretan tim ljudi okupljen oko ideje da kazalište doista mora biti dostupno svima, na čelu s ravnateljem Dragom Utješanovićem i Milankom Čolović, voditeljicom programa inkluzivnog kazališta.

Uz njih, formiran je i stručni tim sastavljen od edukacijskih rehabilitatorica, audiorehabilitatorica, komunikacijskih posrednika, predstavnika udruga osoba s invaliditetom te tehničkog osoblja kazališta, a projekt se od početka razvija u suradnji s Gradom Zagrebom te uz podršku roditelja i stručnjaka. Prva inkluzivna premijera koja projekt simbolički zaokružuje i produbljuje bit će već ovoga petka, 20. veljače, predstava Bijeli klaun koju po romanu Damira Miloša postavlja Christian Jean-Michel Jalžečić, a koja i tematski slavi različitost, kroz priču o dječaku-klaunu koji ne vidi boje, ali snagu pronalazi u sebi.

Premijernoj izvedbi prethodi i pretpremijerna, u četvrtak 19. veljače, nakon koje se održava i tribina "Mogu s vama?", gdje će se o problemima integracije djece s teškoćama u društvo razgovarati iz perspektive roditelja, uz sudjelovanje stručnjaka i moderaciju sociologa Brune Šimleše. Tim povodom Milanka Čolović za tportal je objasnila kako se inkluzija provodi u praksi, što uopće znače pojmovi poput "audiodeskripcije" ili "induktivne petlje" i što sve to znači za zajedničku gradnju otvorenijeg i pravednijeg društva.

U sklopu projekta "Moje kazalište je INkluzivno" Žar ptica do kraja godine postaje prvo kazalište u Hrvatskoj prilagođeno djeci sa svim vrstama teškoća u razvoju. Kako je tekao proces "mapiranja" zgrade i uklanjanja barijera? Što konkretno znači biti inkluzivno kazalište – što ste već ostvarili, a što tek trebate riješiti?

Inkluzivno kazalište prije svega znači osigurati da nitko ne ostane pred vratima, dakle, usmjereno je prema minoriziranim, osjetljivim i ranjivim skupinama u zajednici, s ciljem da kroz kazališni rad razvijaju osjećaj pripadnosti i prihvaćanja. U praksi to znači da smo se zapitali: može li baš svako dijete ući u našu dvoranu, razumjeti predstavu i osjećati se dobrodošlo? Ako odgovor nije bio potvrdan, tražili smo način da to promijenimo. U GK Žar ptica inkluziju smo proveli kroz razumnu prilagodbu pristupačnosti kako bi naše predstave doista moglo gledati svako dijete – bez obzira na to ima li teškoće vida, sluha, intelektualne teškoće, poremećaj iz spektra autizma ili tjelesno oštećenje.

Primjerice, na našim jutarnjim inkluzivnim izvedbama jedno dijete na ulazu uzme prijemnik i slušalice za audiodeskripciju, drugo sjedne blizu prevoditelja koji sadržaj prenosi znakovnim jezikom. Netko prilagodi slušni aparat induktivnoj petlji. Nekome će odrasli u pratnji pročitati ETR – jednostavno prilagođen sadržaj predstave. Djeca u kolicima smjeste se u drugi red s mobilnim sjedalima. A većina neće koristiti nikakva pomagala – samo će sjesti pokraj ostalih i zajedno, s istim uzbuđenjem, čekati početak predstave. To je zapravo slika inkluzije kakvu želimo, kao što u našoj predstavi Bijeli klaun kaže mudri Starac: "to je ono najljepše kod ljudi – svi nalik, a nijedan isti".

Ideja je ozbiljnije zaživjela nakon pilot-izvedbe Male Fride 2023. godine. Ravnatelj Drago Utješanović, kolege Valentina Meštrić i Domagoj Vrdoljak te ja znali smo što želimo, ali ne i kako do toga doći. Ubrzo smo shvatili da je proces zahtjevniji nego što smo mislili. Nismo poznavali dovoljno ni terminologiju ni tehničke standarde, a pravilnici i stručni tekstovi samo su nas dodatno zbunjivali. Prekretnica je bila pomoć kolega iz Pozorišta mladih u Sarajevu, dosad jedinog inkluzivnog kazališta u ovom dijelu Europe, dok je, usput da kažem, karta zemalja zapadne Europe načičkana inkluzivnim kazalištima. Dobili smo vrlo konkretne smjernice: formirati stručni tim, napraviti detaljno mapiranje prostora, jasno razdvojiti zatečeno i planirano stanje – i krenuti korak po korak.

U stručni tim uključili smo profesorice Marinu Milković i Jasminu Stošić s ERF-a, predsjednika Saveza Sumsi Denisa Marijona i glumca Vojina Perića, koji su i sami osobe s invaliditetom, audiorehabilitatoricu Maju Lakuš Ivanjek iz Centra SUVAG, Mirjanu Juriša iz Komunikacijskih posrednika te Marinku Bakula i Žanu Not, predstavnice Grada Zagreba, koji je od samog početka pokazao veliki interes za projekt.

Danas koristimo audiodeskripciju i induktivnu petlju, postavili smo komunikacijsku ploču, oznake sjedala i redova na brajici, a drugi red dvorane prilagodili osobama u kolicima. Pred nama su još izgradnja toaleta za osobe s invaliditetom, taktilne trake za slijepe, tehnička priprema za titlovanje predstava te dovršetak prilagodbe web-stranice prema standardima pristupačnosti. Proces još traje, ali ono najvažnije već se događa – djeca dolaze, zajedno gledaju predstavu i nitko se ne osjeća kao iznimka. A to je, zapravo, cijeli smisao inkluzije.

Spomenuli ste induktivnu petlju, audiodeskripciju i senzorne prilagodbe. Možete li pojasniti što ti termini zapravo znače u praksi za jedno dijete koje prvi put dolazi u vaše kazalište? Što vam je u tehničkom smislu bilo najzahtjevnije uspostaviti, a što se pokazalo najosjetljivijim u provedbi?

Induktivna petlja postavljena je na blagajni i u dvorani. Ona pojačava govor – bilo da je riječ o glumcima na sceni ili osobi na blagajni – i pritom utišava okolne šumove. Za dijete koje koristi slušni aparat to znači jasniji, čišći zvuk i manje napora pri praćenju predstave. Audiodeskripcija je pak namijenjena slijepoj i slabovidnoj djeci. Uz dijalog i glazbu, oni u slušalicama čuju naraciju koja opisuje radnju, kretanje glumaca, izgled scene i likova. Naraciju prema snimci predstave i tekstu priprema Antonio Pavlović iz Centra za audiodeskripciju, a tijekom izvedbe čita je glumac iz tehničke kabine. Djeca na ulazu dobivaju prijemnik i slušalice, i tako predstavu prate paralelno s ostalima.

Tehnički gledano, upravo su ova dva sustava bila najzahtjevnija. Uz gospodina Bakulu iz URIHO-a, ogroman posao odradili su naši ton-majstori Dražen Slopšek i Marko Vodeničar, uz podršku šefa tehnike Gorana Jurkovića, majstora svjetla Velimira Lončarića te Marinka Pavlinića, Tomislava Blatančića i Dubravka Kancijana. Proces nije uvijek tekao glatko – bilo je napetosti, umora i zastoja – ali njihova ustrajnost bila je presudna. Na svakoj inkluzivnoj izvedbi oni su karika bez koje se ne može. Suština je da koju god tehnologiju upotrijebili – sve treba biti uštimano kako se ne bi poremetila glumačka koncentracija za vrijeme izvedbe ili kvaliteta same predstave.

Najmanje zahtjevno, ali istovremeno i najteže jest osigurati senzornu prihvatljivost djeci s poremećajem iz spektra autizma. To je jako širok i zahtjevan spektar poremećaja, kao i dijapazoni prilagodbe, za koji se bojim da ih nikad nećemo moći u potpunosti ostvariti. U svakoj predstavi u većoj ili manjoj mjeri ima glasnih efekata i mraka, što za ovu djecu može biti vrlo uznemirujuće. Pomažemo im slušalicama koje stišavaju jačinu tona, što su nam sugerirali sami roditelji. Ako se dijete umori od podražaja, može se povući u mirnu sobu.

No često je ključ u pripremi prije samog dolaska. Zato smo osmislili virtualnu šetnju kroz kazalište i slikopriču – vizualni prikaz svega što dijete može očekivati. U foajeu smo postavili i komunikacijsku ploču za djecu koja nisu verbalna i komuniciraju simbolima, a roditeljima smo putem naše web-stranice objasnili kako je koristiti. U konačnici, svaka od tih prilagodbi znači da dijete koje prvi put dolazi u kazalište ne ulazi u nepoznato i zastrašujuće okruženje, nego u prostor koji ga je spreman dočekati.

Povod za ovaj razgovor je već spomenuta nova inkluzivna predstava Bijeli klaun, o potrazi za vlastitim bojama i prihvaćanju različitosti. Kako inkluzivne prilagodbe – poput ETR-tekstova, znakovnog jezika ili audiodeskripcije – pomažu djetetu da tu poruku doista osjeti i razumije, a ne samo prati radnju?

Svako dijete s teškoćama na neki je način Dječak iz ove kultne knjige Damira Miloša. On odrasta u cirkusu, s roditeljima klaunovima, i od njega se očekuje da postane isto – a on ne raspoznaje boje. U svijetu u kojem su boje sve, to je ogroman teret. Zato kreće u potragu za bojama, ali zapravo u potragu za samim sobom. Tehnike prilagodbe, poput ETR-teksta ili prijevoda na znakovni jezik, pomažu da ta potraga postane razumljiva i dostupna svakom djetetu. ETR (lako razumljiv tekst) pojednostavljuje složenije dijelove priče bez oduzimanja njezine dubine. Znakovni jezik omogućuje gluhoj i nagluhoj djeci da ravnopravno prate emocije i poruku predstave. Audiodeskripcija slijepoj i slabovidnoj djeci otvara vizualni svijet scene – pokret, izraz lica, svjetlo, boju kostima. Sve te prilagodbe zapravo su mostovi: dijete ne mora preskakati prepreke da bi došlo do smisla priče.

Tijekom nacionalne akcije poticanja čitanja naš je glumac Matej Đurđević čitao ulomke Bijelog klauna slijepoj i slabovidnoj djeci u Centru Vinko Bek. Bilo je fascinantno slušati kako djeca koja nikada nisu vidjela boju opisuju što za njih znači crvena, plava ili žuta – kako ih povezuju s toplinom, glasom, osjećajem. Tada shvatite da su "bijeli klaunovi" među nama i da su njihove unutarnje boje možda intenzivnije od naših. Knjiga, a zatim i predstava, uče nas da su boje u nama – da osjećajima možemo dati nijansu, a hrabrosti ton. Nitko zapravo ne zna gdje su granice mašte djece s teškoćama vida ili sluha.

Zato je važno ne podcijeniti njihove unutarnje svjetove. Inkluzivna predstava nije samo čin prilagodbe, nego i čin povjerenja – vjerujemo da će razumjeti, osjetiti, povezati se. Čak i ako se ne dogodi velika spoznaja, ako samo provedu sat vremena u kazalištu, okruženi vršnjacima, dijeleći isti smijeh ili tišinu – i to je vrijednost. A ako u jednom trenutku, uz pomoć asistivne tehnologije, u sebi prepoznaju hrabrost Bijelog klauna i prihvate vlastitu različitost kao snagu, tada smo doista učinili ono zbog čega radimo ovaj projekt. Predstavu je za inkluzivno izvođenje vrlo pažljivo i nježno adaptirala Dorotea Šušak, na inicijativu redatelja Christiana Jean-Michela Jalžečića, kojemu je Bijeli klaun bio najdraža lektira.

Često se događa da asistivne tehnologije postoje, ali roditelji, nastavnici ili pratitelji ne znaju kako ih koristiti pa između mogućnosti i stvarnog iskustva ostane praznina. Kako planirate educirati publiku da, primjerice, roditelji djeteta s oštećenjem sluha doista znaju koristiti induktivnu petlju, a tehnologija postane dio živog kazališnog doživljaja, a ne samo tehnička stavka na papiru?

Da, upravo se to dogodilo i nama. Kad smo osigurali sve što podrazumijeva razumna prilagodba – ETR tekst, audiodeskripciju, induktivnu petlju – očekivali smo reakciju: "Sjajno, to nam treba." Umjesto toga u zraku je ostalo pitanje: dobro, ali što sad s tim? Ako me pitate što je najizazovniji dio procesa, rekla bih da je to upravo ova faza koja dolazi nakon tehničke realizacije. Tehnologiju možete postaviti, ali ako je nitko ne zna ili se ne usudi koristiti, ona ostaje mrtvo slovo na papiru. Sada je naš zadatak navikavati roditelje i učitelje da njihova djeca mogu imati sadržajniji kulturni život, da ih u Žar ptici čekaju predstave koje mogu pratiti, barem do određene mjere, i da se o svemu mogu informirati unaprijed.

Na web-stranici planiramo objaviti jasne tutorijale za svaku tehnologiju – korak po korak, bez stručnog žargona. Roditelji moraju povjerovati da postoji konkretan način da njihovo dijete doživi nešto novo, nešto što mu može obogatiti svakodnevicu, a možda i pomoći u rehabilitacijskom smislu.

Komunikacijsku ploču, koju je izradila Josipa Blažević iz Centra kutAKK, već predstavljamo roditeljima i pratiteljima. Profesorica Maja Lakuš Ivanjek iz Centra SUVAG snimit će video o prilagodbi slušnog aparata za induktivnu petlju. Budući da se to danas ne radi ručno, nego programski, planiramo surađivati i sa slušnim centrima kako bi djeca već pri preuzimanju slušnog pomagala imala aktiviranu opciju za induktivnu petlju. Uz to ćemo objaviti i tiskane brošure, a suradnju širimo kroz udruge i centre za odgoj i obrazovanje. Srećom, mnogi su roditelji oduševljeni projektom i aktivno nam pomažu – svojim pitanjima, sugestijama i povratnim informacijama.

Pilot-projekt sveobuhvatne inkluzije započeo je s "Malom Fridom", a nastavlja se s "Bijelim klaunom". Kako vidite daljnji razvoj projekta i može li model Žar ptice postati poticaj – ili čak standard – za druge kulturne institucije u Hrvatskoj?

Najviše bi me radovalo kada bi naša sveobuhvatna razumna prilagodba postala, ako ne model, onda barem snažan poticaj drugim kulturnim institucijama da postanu pristupačne osobama s invaliditetom. Inkluzija je, uostalom, dio Kulturne strategije Grada Zagreba do 2030. godine. Neka kazališta već izvode inkluzivne predstave, osobito one s audiodeskripcijom ili prijevodom na znakovni jezik, no inkluzija se kod nas još ne provodi sustavno. Ipak, ohrabruje činjenica da se o njoj sve više govori. U tom smislu mediji imaju veliku ulogu – ne toliko promotivnu koliko edukativnu, jer skreću pažnju javnosti na temu koja se predugo držala po strani.

Ono čega se pomalo bojim jest da kao društvo još nismo spremni za stvarnu, a ne samo deklarativnu integraciju osoba s invaliditetom. Da ćemo još neko vrijeme ovisiti o pojedinačnim inicijativama i entuzijazmu pojedinaca. Ali možda upravo tako počinju dublje promjene – od manjeg kruga ljudi koji odluče da nešto više ne žele prepuštati slučaju. Moj ravnatelj često kaže, i to ću ga citirati: "Živim za dan kad inkluzija neće biti vijest, nego nešto sasvim uobičajeno." Ja pak vjerujem da su djeca naša snaga. Kazalište i sve institucije koje rade s djecom imaju priliku – i odgovornost – oblikovati ih kako bi kad odrastu bili kreatori neke bolje budućnosti.

Ako djecu, dok su još otvorena i spontano dobronamjerna, naviknemo da različitosti promatraju jednostavno kao činjenicu – netko nosi aparatić na zubima, netko iza uha; netko ne može trčati, netko može, ali radije igra šah – i da zbog toga nitko nije manje vrijedan, to je već ogroman zalog za budućnost. Takva promjena može se dogoditi samo kroz susret i zajedničko iskustvo. Zato organiziramo i tribinu "Mogu s vama?" 19. veljače, nakon inkluzivne pretpremijere Bijelog klauna. Želimo otvoriti razgovor među roditeljima, potaknuti i jedne i druge na veću integraciju djece s teškoćama među vršnjake. Tribina će biti dostupna i putem prijenosa uživo na YouTubeu i Facebooku GK Žar ptica, a naknadno i na našem novom Spotify kanalu.