U domaćoj književnosti kriminalistički roman nikada nije imao bogatu ni kontinuiranu povijest. Lista je, ustvari, relativno kratka i gotovo jednolinijska: tu su Pavao Pavličić i Goran Tribuson, obojica rijetke iznimke epohe u kojoj je žanrovska književnost uglavnom obitavala u ladici 'trivijalnog', onkraj kritičarskog interesa (i obojica već odavno u ladici provjerenih obrazaca koji teško da mogu ikoga više uzbuditi, iako i dalje neumorno izbacuju knjige), pa dugo, dugo nitko, i onda je tu – Jurica Pavičić.

U odnosu na dvojicu (generacijskih) prethodnika, Pavičić djeluje kao autor druge faze iste tradicije – preuzima istu žanrovsku disciplinu i lokalno ukorijenjene zaplete, ali odbacuje nostalgičnu patinu i repetitivnu strukturu koja je s vremenom obilježila njihove cikluse. Pavličićev model racionalne istrage i logičkog raspleta, kao i Tribusonova kombinacija humora i melankolije, u Pavičićevoj se prozi pretaču u suzdržaniju, mračniju kroniku suvremenosti, tonom i atmosferom sličniju skandinavskom noiru, u kojemu zločin nije samo enigma koju valja razriješiti, nego simptom dubljih društvenih pukotina.

Sve je tu, ali još bolje

I upravo mu je izašao novi roman, 'Usta puna mora' (Stilus), napet kriminalistički triler pisan u najboljoj pavičićevskoj maniri: precizno projektirane strukture koja kombinira klasični whodunit okvir s ritmom suvremenog trilera, postupno gradeći napetost ne samo iz opasnosti i prijetnji, nego i iz unutarnje borbe svojeg glavnog lika, umirovljenog istraživačkog novinara, čija 'nesavršenost' djeluje kao motor radnje gotovo u jednakoj mjeri kao i zločin koji pokušava istražiti.

Pavičić i ovdje ostaje vjeran svojoj poetici: precizno kadrira prostor, gradi napetost bez jeftinih trikova i koristi kriminalistički okvir kao sredstvo za dublje, društveno bolnije teme. Ako su Pavličićevi i Tribusonovi romani danas sigurni u svojim obrascima, Pavičić se i dalje odvažno upušta u produbljivanje vlastitih opsesija, pa 'Usta puna mora' djeluju klasično u svojoj formi, ali i pokazuju novu razinu pripovjedne zrelosti – ovo je roman koji se ne iscrpljuje u raspletu (a koji jest neočekivan), nego ostaje kao mračna kronika vremena i prostora iz kojeg je izrastao, ispripovijedana s razgranatošću i ritmom najnapetijeg trilera.

U novom romanu autor koristi cijelu paletu motiva i postupaka po kojima ga prepoznajemo, ali, ako je to uopće moguće, raspisanih još bolje nego dosad.

Niti jedna smrt nije beznačajna

Od debitantskog romana 'Ovce od gipsa' (1997., po kojem je kasnije snimljen film 'Svjedoci' Vinka Brešana), Pavičićeva se proza kreće unutar jasno prepoznatljivog poetološkog okvira: kriminalistički zaplet služi mu kao kostur, ali meso priče čine socijalna topografija Dalmacije, moralne dileme običnih ljudi i polagana, gotovo dokumentaristička gradacija atmosfere.

Taj okvir punu zrelost postiže u 'Crvenoj vodi' (2017.), njegovu najnagrađivanijem romanu, onom koji ga je plasirao na svjetsko tržište: zločin je polazište, no pravi fokus leži na eroziji zajednice i tišini koja se nadvija nad neizgovorene krivnje. 'Žena s drugog kata' (2015.), meni osobno njegov dosad najdraži roman, donosi intimniji, psihološki intenzivniji kadar, ali i dalje utemeljen u društvenom realizmu. No čak i kada se bavi privatnim tragedijama, Pavičić ostaje vjeran istom osnovnom uvjerenju: da je zločin uvijek simptom šireg društvenog poremećaja, a roman mjesto u kojem se taj poremećaj može secirati s preciznošću forenzičara i senzibilitetom kroničara.

Ovaj put polazište je naizgled beznačajna smrt: more kod Trogira izbacuje tijelo muškarca bez identiteta. Nepoznati ostaje nepoznat jer kod sebe nema nikakvih dokumenata, nitko nije prijavio njegov nestanak, a njegovo lice ne rezultira nikakvim znakom prepoznavanja u javnosti. Policija je, dakle, nemoćna, a jedini kojega slučaj ne pušta na miru – mada ne posve njegovom voljom – jest Goran Najev, nekadašnji alfa i omega ozbiljnog novinarstva kojega je financijska nužda gurnula u koketiranje s PR-om: osim nešto malo novca, to mu je upravo donijelo nečasno umirovljenje zbog sukoba interesa u izvještavanju.

Knjiga koja se čita u dahu

Umjesto protagonista koji ima institucionalnu moć i profesionalne alate, dobivamo čovjeka izvan sustava, izgubljena kredibiliteta i obraza te s gorčinom prema profesiji koja ga je izbacila, čiji ulazak u priču nije rezultat službene dužnosti, nego privatne znatiželje i neočekivane emotivne perturbacije – ponovnog susreta s ljubavlju iz mladosti.

No u tome i jest trik: time njegova istraga (a, priznajem, kao novinarka, sitnu zamjerku uvjerljivosti ove fabule nalazim samo u neočekivanoj lakoći kojom mu se otvaraju vrata i putokazi koji će ga odvesti prema rješenju – ili novim zagonetkama) poprima dvoznačan karakter: s jedne je strane kroničarski, novinarski poriv da se otkrije istina, a s druge intimna borba čovjeka koji ne želi biti uvučen u priču, ali svejedno postaje junak gurnut na rub tuđe i vlastite prošlosti – njegova istraga postaje svojevrstan čin moralne restitucije čitavog društva.

Ovo je ustvari duboko nostalgičan pisac

Pavičićeva je proza zgusnuta i ritmizirana, naraciju vodi koncentrirano, u nizu kratkih, filmski kadriranih poglavlja, savršeno prerezanih u trenutku koji ostavlja najnapetiju dramaturšku prazninu – u stilu najbolje prakse pravog majstora, kojom nas, jasno, bjesomučno tjera da nastavimo čitati. Ta struktura funkcionira poput montažnog sklopa: savršeno iscizelirana dinamika ubrzanja i zaustavljanja, zatezanja i otpuštanja, djeluje hipnotički – ova se knjiga ne ispušta iz ruku sve do zadnje stranice.

Naravno da Pavičić i ovdje, iza kriminalističkog okvira, upisuje komentar suvremenosti. Junak koji je doživio 'smrt novina', a tvrdoglavo ne odustaje od rituala čitanja svakako je simbol šire društvene tranzicije – erozije novinarske profesije (koju i sam utjelovljuje) u društvu koje se odreklo institucije istine – u kojemu se zrcali duboka osobna nostalgija pisca za postojanjem vjere u poziv, i smisla.

Potraga za istinom o prešućenom zločinu odražava se na današnji trenutak i nepregledan 'nepoznati svijet koji čini ovu zemlju', na scenarij uzleta novih političkih vođa, splet prošlosti i sadašnjosti kroz koji pisac pokazuje da kriminalistički roman može biti i kronika kolektivne dezorijentacije – onoga što ostaje kad institucije zataje, a novinarstvo, nekoć čuvar javne memorije, izgubi svoje mjesto.

Ako od ovoga ne nastane film…

Pavičić je vješt pisac koji sjajno zna upravljati višeslojnom fabulom s paralelnim linijama – istraživanje ubojstva, privatni demoni protagonista, povijesni ili politički kontekst – no ovdje to čini samouvjerenije i preciznije nego ikad. Kratka poglavlja, brzi rezovi, cliffhangeri, sve mu to omogućuje da istovremeno održi tempo i izgradi čitav svijet u kojemu se kreće njegov glavni junak, u kompletu s međuljudskim i ljubavnim odnosima, urbanim i širim krajolikom i društvenim kontekstom. Ne jednom činit će nam se da shvaćamo što se događa, samo da bi nas potom pokolebao.

Na kraju, iako neće propustiti ponuditi neočekivano razrješenje, autor ne nudi uredan, moralno zadovoljavajući rasplet (istina je ambivalentna, ponekad možda i cinična…), što je tipično za ovog pisca, ali zato, što je također tipično za njega, ipak ostavlja prostor za sentimentalno olakšanje: u Pavičićevim romanima optimizam nije trijumfalan ni naivan, nego tih, krhak i ljudski, kao tračak nade da se i u najtamnijim pričama može pronaći zrno smisla.

Roman koji se čita u ritmu najnapetijeg trilera, 'Usta puna mora' potvrđuju Pavičića u punoj autorskoj zrelosti, autora izbrušenog stila i dramaturške, psihološke i moralne imaginacije na vrhuncu kriminalističkog zamaha. Knjiga je to koja gotovo traži da joj se pronađe filmski ekvivalent.