Tko god se ikad susreo s rukopisom Bekima Sejranovića zna da je riječ o piscu kojemu je istina najvažnije gradivno tkivo fikcije. Njegovi su romani neprestani pregovori s vlastitom prošlošću, njegov pripovjedački alter-ego tek tanko zamućena preslika njega samoga u neumornom – ili bolje, nesmirenom – kretanju između kontinenata, jezika i ljubavi, s uvijek samo jednom konstantom: ovisnošću. I književnošću.

Mada, u nekom se trenutku ipak umorio i, kao nekakav pokušaj zaustavljanja, 2017. godine odlučio napisati roman na norveškom, prvenstveno da bi si time osigurao pozamašnu norvešku financijsku književnu potporu – jamstvo, vjerovao je, stabilnosti bez koje nema ni smiraja. Taj roman bio je Chinook, knjiga koja ga naposljetku nije uspjela spasiti – nije joj se nikad uspio vratiti prije nagle smrti 2020. godine – ali zato sada, objavljena unatoč nezavršenosti u izdanju njegovog nakladnika V.B.Z.-a, izranja kao dobrodošao književni testament: završna, nedovršena točka jednog opusa osuđenog na trajno otvoren kraj. Konačnost smrti jedina je konstanta koja je Bekimu bila dopuštena.

Da, čitateljstvo to traži

O tim okolnostima i odluci da se nakon smrti autora objavi njegov nedovršeni rukopis u pogovoru izdanja govori glavni urednik Drago Glamuzina, Bekimov veliki drug i urednik svih njegovih knjiga, i – iako načelno smatram etički dubioznom najnoviju modu posmrtnog objavljivanja 'tek otkrivenih rukopisa' velikana pod izlikom da je to ono što čitateljstvo traži (kao na primjeru Gabriela Garcíe Márqueza), dok je zapravo uglavnom riječ o pokušajima crpljenja maksimalne financijske dobiti na imenu koje se dobro prodaje – ne mogu ne priznati da su mu svi argumenti na mjestu.

Da, to jest jedini preostali neobjavljeni tekst koji je Bekim napisao (i da, svjedočim iz prve ruke, čitateljstvo to traži). Da, zanima nas što se Hucku dogodilo u Americi (ovo će, vjerujem, shvatiti svi koji nešto znaju o bibliografiji Bekima Sejranovića). I da, prava se književnost ne čita da bi se doznalo što se dogodilo na kraju – u dobroj se knjizi uživa na svakoj stranici.

Paradoksalno, jezik je ono što sam prvo primijetila čitajući Chinook (unatoč prijevodu s norveškog uvijek sjajnog Miše Grundlera): ovo je Bekim, ali i nije Bekim. Glamuzina i to poslije objašnjava: Sejranović naprosto nije uspijevao na norveškom pisati jednako silovito i protočno kao što je to činio na svojem materinjem jeziku; dapače, plan mu je bio roman ponovo napisati na hrvatskom.

Počinje gotovo nehajno, a onda...

Ali priča nepogrješivo pripada sejranovićevskom opusu – od ideje, koja svoje korijene, kao i uvijek kod Bekima, ima u sumnji, prvenstveno u sebe, preko neprestanog propitivanja (jer on ne prestaje propitivati vlastite motive i postupke), pa promišljanja (jer njegovi su romani ujedno i dugi razgovori sa samim sobom), i naposljetku do krajnje dvojbe (jer kod njega ništa ne završava krutim zaključkom): umjesto da zatvori temu, on proširuje prostor u kojem se čitatelj, kad zaklopi knjigu, mora pokušati sam snaći. U tom smislu, to što je roman ostao nedovršen predstavlja savršenu završnicu života jednog nomada, vječitog stranca, koji se neprestano premještao kroz prostore, jezike i odnose, s jedinim trajnim uporištem u samom činu pripovijedanja. Baš kao i junak njegove zadnje knjige.

I, kao kod svih Bekimovih priča, i ova počinje gotovo nehajno, misao naizgled bez unaprijed zacrtanog plana, koja se potom pretvara u pulsirajuću bujicu, poput nezaustavljive rijeke, koja će do kraja za njega – i u književnosti i u životu – biti ultimativna metafora obilja mogućnosti. Jer, kao što rijeka nikad ne prestaje teći, tako u svojim knjigama Bekim Sejranović neprekidno razmišlja. On razmišlja o tome tko je i tko su ljudi oko njega, oni koji su ga odredili, i na neki način prokleli – jer kod njega sve kreće od korijena, početaka, majke i oca, odsutnih, nezainteresiranih i neosjetljivih: svi njegovi odnosi zauvijek će biti prožeti neispunjivom žudnjom za popunjavanjem unutarnjih ponora (jer imao ih je više), i golemom destruktivnom silom nemoćnoga bijesa što mu to nikako ne polazi za rukom.

Kulisa iza koje se odvija život

Gradovi su mjesta u kojima se u životu gubio i tražio – Rijeka, Oslo, Ljubljana, Zagreb – pa u njihovim promjenjivim licima ogledao svoje, uvijek jednako prožeto potrebom za pripadanjem. Ljudi – i oni su se pokazali jednako lakima za voljeti i izgubiti; nije ih uspijevao zadržati, ili sebe uz njih. Tim je zanimljivije da je u posljednjem rukopisu svojeg junaka odveo još dalje, preko bare, u Ameriku 2016. godine, gdje u posljednjim danima predsjedničke kampanje u kojoj će pobijediti Donald Trump u hotelskoj sobi čeka rezultate izbora i nastoji popušiti svu travu dobivenu od prijatelja, jer je ne može ponijeti u Europu.

I opet ovdje Sejranović nastavlja pisati svoj dnevnik beskućništva: taj njegov junak ponovo je on sam: pisac, Bosanac, nastanjen u Norveškoj, bivši ovisnik, trenutno u procesu terapije odvikavanja od narkotika (kako ga opisuje u sažetku svoje prijave za potporu hrvatskog Ministarstva kulture, također uvrštene u knjigu).

Time što ga smješta u, kako će se pokazati, za svijet politički prijelomni trenutak, Sejranović precizno određuje vrijeme i atmosferu, ali ga ne komentira, kao što to ni inače ne čini – svijet je za njega tek kulisa za život (koji on nikad aktivno ne gradi, već mu se on događa, samo da bi ga potom zapisao). Prava drama odvija se unutra, u sobi, metafori samotne nutrine tog bekimovskog, poluautobiografskog lutalice, između pokušaja da dešifrira stari izblijedjeli dnevnik bosanskog trapera iz 19. stoljeća i potrebe da pre(is)piše vlastiti život.

Traper Bosanac preotima priču

I opet, kao i uvijek, Sejranovićeva spisateljska poetika počiva na radikalnoj iskrenosti i potpunoj propusnosti granice između života i literature. Junak tog svojevrsnog dnevničkog vesterna nije nikakav mitski kauboj već također Bosanac; također neka vrsta izroda, neprilagođen i sam u potrazi za svojim mjestom u svijetu (koje također ne uspijeva naći), također odudara izgledom od norme (njegov krimen, za razliku od Bekimovog, nije tamnoputost već plava kosa) i također u (neuspjelom) bijegu od rata (jer ratovi su svugdje gdje su ljudi). Od tog trenutka roman ulazi u dvostruku pripovjednu struju: suvremeni nomad koji već desetljećima preživljava na margini, i povijesni lutalica čiji se trag izgubio u američkoj preriji u doba zlatne groznice počinju se ogledati jedan u drugome.

Dok se Huckov/Bekimov suvremeni američki dublet vrti u kontemplacijama, u najboljoj maniri sejranovićevske melankolije naizgled nevažnog trenutka nakrcanog simbolikom izgnanstva i traženja doma, njegov 19-stoljetni dvojnik Žutokosi postupno preotima priču. Valjda jedini čovjek na američkom Divljem zapadu koji se između bijelih kolonizatora i Indijanaca tvrdoglavo ne svrstava prema boji kože (nego, naravno, ide za ljubavlju, gdje drugdje nego u šumu), kreće na opasno putovanje preko pola Amerike, ulazi u sukobe u kojima gotovo izgubi glavu… Priča teče dinamično i napeto.

A onda se naglo zaustavlja. Da taj kraj ne bude baš toliko nagao, nakladnik je u izdanje uvrstio još dvije Bekimove priče, Miss Misery na otoku Susku i Sto trideset sati bez sna, još dva teksta koja za njegovog života nisu bila objavljena u nekoj knjizi i oba svjedočanstva njegove očajne izgubljenosti u paklu ovisnosti i želje da joj se nekako otrgne, pisana u prepoznatljivo ogoljenoj, brutalno iskrenoj sejranovićevskoj maniri, bez ikakvog filtera između života i teksta.

Pokazao je srednji prst prokletoj sudbini

Napravio si mnogo toga i to sve sam, svaka ti čast, govori Bekim samome sebi u zadnjoj priči ove knjige. Putovao si, vidio, volio, napisao par dobrih knjiga, živio onako kako si pisao, bez zadrške, nisi se prodao. Vječno pitanje nameće se samo od sebe, stoji u Sejranovićevoj prijavi Ministarstvu kulture za Chinook: Može li čovjek pobjeći od svoje sudbine?

On sam, onaj do kraja uvijek isti zbunjeni dječak, ljut, povrijeđen i bespomoćan, s velikim očima koje sve vide i srcem koje krvari, naposljetku, ipak nije mogao. Pa ipak, iako mu se činilo da mu je dosta, da ne može više, što su posljednje riječi koje ćemo od njega ikada vidjeti napisane i ukoričene u knjizi, ipak se na kraju oteo konačnosti kako bi nam uručio ovaj neočekivan poklon s onu stranu groba i pokazao toj istoj sudbini srednji prst: ako je u životu i bio putnik bez povratne karte, u smrti ipak nije.

Kolikogod putovao, izgleda da uvijek dođem na isto mjesto, možda je ključna rečenica književnosti i sudbine Bekima Sejranovića, koju ovaj put izgovara njegov posljednji junak Žutokosi. Chinook nas poziva da još jednom budemo njegovi makar i kratkotrajni suputnici, a što će biti dalje ne znaju ni Bogovi, jer, kako kaže Bekim, čak i oni imaju svoje probleme.