Odluka Ministarstva kulture i medija da ove godine preuzme pokroviteljstvo nad tportalovom književnom nagradom, osim što označava novu fazu u suradnji države i komercijalnih medija na polju kulture, službeno potvrđuje status nagrade koja je tijekom gotovo dva desetljeća postala jedno od najrelevantnijih priznanja za suvremeni hrvatski roman: institucionalna potvrda priznanje je autoriteta koji je ova nagrada godinama gradila kroz svoje laureate i stručna povjerenstva.

Za ministricu Ninu Obuljen Koržinek, koja resor vodi od listopada 2016. godine, kako otkriva u razgovoru koji tim povodom vodimo, ovaj potez simbolizira nužnost uključivanja šireg medijskog prostora u promociju suvremene književnosti, osobito u vremenu dominacije društvenih mreža i kratkih formata koji često potiskuju dublji društveni dijalog.

Kao ministrica kulture i medija s neprekinutim desetogodišnjim stažem, ova doktorica politologije i školovana violinistica transformirala je svoju ulogu iz akademske promatračice u operativnu upraviteljicu sustava koji se u proteklom desetljeću suočio s nizom sistemskih kriza: u deset godina mandata morala je istovremeno gasiti požare u nakladništvu, držati kulturu otvorenom tijekom pandemije i koordinirati obnovu 515 zgrada ranjenih potresom.

U tom je razdoblju provela temeljitu reviziju cjelokupnog zakonodavnog okvira, reformirajući ključne zakone o arhivima, knjižnicama, muzejima i kazalištima. Uz postizanje proračunskog cilja od dva posto, pokrenula je i niz novih politika: od Nacionalne strategije poticanja čitanja i povijesnih ulaganja u kulturne i kreativne industrije putem Nacionalnog plana oporavka, do modernizacije infrastrukture koja uključuje mrežu od 25 novih bibliobusa te desetke obnovljenih muzeja i knjižnica diljem zemlje. Njezin mandat obilježen je i digitalnim iskorakom kroz uvođenje 'kulturne iskaznice' za mlade te sustavnim poticanjem izvoza hrvatske književnosti na strana tržišta.

Ovogodišnje pokroviteljstvo nad tportalovom nagradom dolazi u trenutku kada ministrica nastoji zaokružiti svoj reformski ciklus zakonom o statusu umjetnika i obavljanja umjetničke djelatnosti kao ključnim alatom za unaprjeđenje položaja autora i umjetnika.

Uoči proglašenja laureata tportalove nagrade 16. lipnja, s ministricom smo popričali o desetljeću njezina mandata, upravljanju krizama, institucionalnim i zakonodavnim reformama, ali i tome tko zapravo puni dvorane na koncertima, zašto se lome koplja oko ustaškog znakovlja dok mladi kupuju knjige na "kulturni džeparac" i može li suvremeni roman uopće arhivirati našu stvarnost prije nego što ga pojedu algoritmi ili ugrozi razvoj umjetne inteligencije.

Komercijalni mediji i javna politika rijetko se susreću na istom projektu. Što za vaše Ministarstvo simbolizira odluka o pokroviteljstvu nad tportalovom književnom nagradom?

Jako je vrijedno da, uz javne potpore, javne programe i nagrade koje organiziraju društva i udruge osnovane kako bi promovirale književnost, i tportal kao komercijalni medij prepoznaje značaj kulture i umjetnosti, a posebno književnosti, kroz ovako važnu i vrijednu nagradu. Vrijednost svake nagrade u umjetnosti uvijek se mjeri onima koji su tijekom godina bili njezini laureati, ali i povjerenstvima koja su o tim nagradama odlučivala.

Mislim da je tportalova nagrada kroz godine izgradila autoritet, vrijednost i važnost kroz oba kriterija, koji su, naravno, međusobno povezani. Također mislim da je iznimno da se u medijskom prostoru, koji je ipak komercijalan, toliko prostora daje kulturi. Uredništvu, svim novinarima i, naravno, upravi koja njeguje takve vrijednosti na tome iskreno čestitam.

Svjedočimo finalu koje okuplja autore s vrlo različitim poetikama – Boris Dežulović, Damir Karakaš, Gabrijela Rukelj Kraškovič, Robert Međurečan, Nenad Stipanić. Kako ocjenjujete vitalnost produkcije koju ovi autori predstavljaju i smatrate li da njihovi romani, sa svojim širokim rasponom tema, uspijevaju na adekvatan način 'arhivirati' našu stvarnost i pridonijeti stabilnosti književnog sustava koji nastojite graditi?

Velik dio, ako ne i svi ti naslovi, bili su predloženi za Nazorovu nagradu. Mislim da i to potvrđuje ono što sam ranije rekla – da je riječ o nagradi koja zaista vrlo dobro prepoznaje autore i djela koja zaslužuju biti među finalistima. Općenito, rekla bih da imamo vrlo živu i raznoliku književnu produkciju. Iz godine u godinu pojavljuju se novi pisci, mlađi autori, ali i oni već afirmirani koji svojim romanima, ili književnim radom općenito, uspiju zaokupiti pozornost, otvoriti neke nove teme i donijeti nove pripovjedačke stilove i žanrovske pristupe.

U suvremenoj hrvatskoj književnosti danas možemo pronaći teme, žanrove, pristupe i poetike koji su toliko raznoliki da se ponekad čini kao da dolaze iz brojčano mnogo veće književnosti od naše. Svojim mjerama i politikama trudimo se pružati kontinuiranu potporu kako bi takva raznolikost mogla opstati, a onda i pronaći put do publike.

Ministarstvo je posljednjih godina kroz potpore, otkupe knjiga i druge mjere značajno pridonijelo stabilizaciji nakladničkog sektora, no većina hrvatskih pisaca i dalje teško da može živjeti od svoga rada. Je li sljedeći veliki izazov kulturne politike upravo poboljšanje položaja autora i koje bi mjere mogle osigurati da ta stabilizacija snažnije dođe i do onih koji knjige zapravo pišu?

Od početka prvog mandata inzistirala sam na tome da svaka reforma kulturne politike u prvi plan stavlja autora, umjetnika, i istovremeno publiku kojoj se obraća. Uz velika ulaganja kojima smo stabilizirali nakladnički sektor nakon krize izazvane slomom Algoritma, dodatno smo ojačali obveze izdavača koji dobivaju potpore, kako bi autori, prevoditelji, a gdje je to primjenjivo i ilustratori, bili pravično honorirani.

Mislim da smo pritom značajno podigli i svijest o važnosti poštivanja autorskih prava. Povećali smo naknade za javnu posudbu, ojačali sredstva za izravne potpore stvaralaštvu i stipendije te unaprijedili sustav stimulacija autorima. Rekla bih da smo, u okviru mjera kulturne politike, značajno unaprijedili upravo taj segment. Naravno, sredstava uvijek treba više. Zato dodatno potičemo programe koji razvijaju kulturu čitanja i stvaraju više prilika za susrete autora s publikom.

U tu svrhu osiguravamo sredstva knjižnicama i drugim organizatorima koji pozivaju hrvatske autore, pa i na taj način pružamo dodatnu potporu njihovu radu. Financiramo i rezidencijalne programe u Hrvatskoj i inozemstvu. No svjesni smo da je umjetnost, ne samo kod nas nego svugdje, i dalje nesigurna djelatnost, profesija, poziv. Upravo zato nastojimo bavljenje umjetnošću učiniti što sigurnijim te omogućiti što bolje uvjete rada i honoriranja umjetnika.

Hrvatski film i audiovizualni sektor posljednjih su godina ostvarili vidljiv međunarodni iskorak, dok je prisutnost hrvatske književnosti na stranim tržištima i dalje znatno skromnija, unatoč pojedinačnim uspjesima autora. Kako vidite budućnost hrvatskog romana kao izvoznog kulturnog proizvoda?

Ako želim biti objektivna, a s obzirom na to koliko smo brojčano mala kultura i koliko je naše jezično područje ograničeno, možemo biti ponosni na uspjehe i prisutnost hrvatskih pisaca u inozemstvu. Nedavno je, primjerice, objavljeno da je Želimir Periš za svoju sjajnu knjigu Mladenka kostonoga dobio dvije važne nagrade u Francuskoj, a znamo i da je Jurica Pavičić ondje redovito prevođen i nagrađivan. To su samo dva primjera recepcije u Francuskoj, jer brojni naši pisci, prevoditelji i ilustratori ostvaruju međunarodne uspjehe.

Kroz nekoliko ciljanih mjera kulturne politike sustavno potičemo prevođenje hrvatske književnosti. Imamo program potpore stranim izdavačima zainteresiranima za objavljivanje djela hrvatskih autora, a na početku mandata uvela sam i poseban natječaj za financiranje oglednih prijevoda. Tako naši izdavači, kada odlaze na međunarodne sajmove, mogu potencijalnim partnerima predstaviti prijevode ulomaka hrvatskih knjiga financirane javnim sredstvima.

Značajno smo povećali i financiranje nastupa na međunarodnim sajmovima knjiga. Osim tradicionalnih sajmova poput Frankfurta i Leipziga, prisutni smo i na brojnim drugim tržištima – na španjolskom, francuskom i engleskom govornom području, kao i u susjednim zemljama, gdje se knjige hrvatskih nakladnika često mogu plasirati i bez prijevoda. Uz to, kao što sam spomenula ranije, ulažemo u rezidencijalne programe za strane autore u Hrvatskoj, ali i u sudjelovanje hrvatskih pisaca u rezidencijama u inozemstvu. To je vrlo važno jer se upravo na takvim mjestima često stvaraju kontakti koji kasnije urode prijevodima i objavljivanjem knjiga na drugim jezicima.

Također, u svim našim bilateralnim programima kulturne suradnje postoje razmjene pisaca i prevoditelja. Društvo hrvatskih književnika i Hrvatsko društvo pisaca svake godine organiziraju brojne programe gostovanja i razmjena, a Ministarstvo kulture i medija ih financijski podupire. Tako se otvaraju vrata novim suradnjama i stvaraju prilike za međunarodnu prisutnost hrvatske književnosti.

Koji su ključni parametri uspjeha projekta "Kulturne iskaznice" u borbi protiv pada čitalačkih navika, koji će se točno podaci prikupljati i kako će oni modelirati buduće natječaje?

Interes u prva tri tjedna zaista je velik. Kulturna iskaznica dio je naše šire politike koja s jedne strane nastoji osigurati ravnomjeran regionalni razvoj i dostupnost kulture u svim dijelovima Hrvatske, a s druge privući novu publiku, posebno mlade. Projekt smo pripremali godinu i pol dana; trebalo je razviti dovoljno sofisticiranu aplikaciju koja će biti jednostavna za korištenje i osamnaestogodišnjacima i onima koji nude kulturne sadržaje.

Primarni je cilj privući mlade upravo u trenutku kada više nisu u sustavu u kojem ih škola vodi na kulturna događanja ili im roditelji određuju kako će provoditi slobodno vrijeme. Željeli smo im poslati poruku: kultura je za vas. Puno je različitih sadržaja. Izaberite, ovo je vaš kulturni džeparac. Po prvi ćemo put dobiti vrlo precizne podatke o tome koje su sadržaje mladi koristili i na što su odlučili potrošiti sredstva. Za sada je, očekivano, najveći interes za kino-programe i kupnju knjiga. Čini se da su neki od osamnaestogodišnjaka koji su već iskoristili cijeli iznos najveći dio sredstava potrošili upravo na knjige.

Podaci koje dobivamo na dnevnoj bazi i koje ćemo analizirati bit će korisni i svim ustanovama i organizacijama koje nude kulturne sadržaje. Centri za kulturu, lokalna kina, knjižnice i drugi organizatori imat će uvid u to što zanima mladu publiku i prema tome će moći prilagođavati svoje programe. Velika su očekivanja od ovog projekta. Pokrenuli smo ga kao pilot-program kako bismo vidjeli postoje li tehnički ili neki drugi izazovi koje treba riješiti, a cilj nam je, naravno, da se provodi kontinuirano.

Program za sada prolazi slično kao u drugim zemljama, a treba imati na umu i to da se mnogi osamnaestogodišnjaci trenutačno pripremaju za državnu maturu, pa očekujemo da će se nakon toga interes dodatno pojačati, iako je i za sada veoma velik. Više od tri tisuće mladih je svoju Kulturnu iskaznicu već aktiviralo, a neki od njih su već potrošili i cjelokupni iznos od sto eura. Čim budemo imali malo veći uzorak, izići ćemo s još konkretnijim brojkama.

S obzirom na to da je platforma sada uspostavljena, u budućnosti postoji mogućnost njezina širenja, bilo na druge dobne skupine, bilo kroz dodatne pogodnosti i oblike komunikacije s korisnicima nakon navršene 19. godine. Mogućnosti je doista mnogo i nadam se da će interes ostati velik.

Ove godine obilježavate deset godina na čelu Ministarstva kulture i medija. Promatrajući taj put od 2016. do danas – koji je obuhvatio sve od krize nakladništva i pandemije do postizanja proračuna od dva posto i povijesne obnove baštine, u čemu je vaša uloga bila ključna – što smatrate svojom najvećom ostavštinom u smislu dugoročne stabilnosti sustava?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje, o tome će ipak suditi drugi. No ja bih svoj mandat možda podijelila u tri velika područja. Prvo je bilo upravljanje krizama. Tu mislim i na slom Algoritma, koji smo već spomenuli, ali posebno na najveće krize: pandemiju koja je zaustavila cijeli svijet, i potrese, pri čemu je najveća šteta nastala upravo na kulturnoj baštini. U okolnostima pandemije uspjeli smo kulturu održati otvorenom kao jedna od rijetkih europskih zemalja te pravodobno osigurati potpore kako bismo zadržali ljude u kulturnom sektoru.

Kada govorimo o obnovi nakon potresa, riječ je o pothvatu koji nazivam generacijskim. Obnavljali smo više od 500 zgrada, a dosad je za tu svrhu samo putem Ministarstva kulture i medija angažirano više od 1,7 milijardi eura. Riječ je o najsloženijim spomenicima kulturne baštine i to je postignuće koje ne pripada samo jednom mandatu, nego cijeloj generaciji konzervatora, restauratora, inženjera i brojnih drugih i stručnjaka koji su na tome radili.

Drugi važan segment bila je reforma kulturnog sustava. Imala sam prethodno iskustvo rada u Ministarstvu, ali i dugogodišnje iskustvo znanstvenog istraživanja kulturnih politika i brojnih međunarodnih konzultantskih angažmana u području kulture i medija zbog čega sam željela raditi na moderniziranju sustava. Reformirali smo praktički sve ključne zakone – od arhiva, knjižnica, muzeja i kulturne baštine do Zakona o kazalištima, Zakona o autorskom pravu i medijskog zakonodavstva. U svakom području mogu navesti konkretne primjere: od povijesnih ulaganja u arhive i digitalizaciju, reforme kazališnog sustava i unapređenja položaja kazališnih umjetnika, preko boljeg upravljanja muzejima i veće autonomije institucija, pa do brojnih drugih promjena koje su dugoročno ojačale sustav.

Treći segment bilo je pokretanje novih politika i programa. Tu ubrajam Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, uvođenje kulturne iskaznice, osmišljavanje programa izravnih potpora vizualnim umjetnicima i umjetnicima suvremenog cirkusa, kao i povijesna ulaganja u kulturne i kreativne industrije kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Pokrenuli smo i prvi Nacionalni plan razvoja bibliobusne službe, zahvaljujući kojem danas imamo 25 novih bibliobusa, uz velika ulaganja u kulturnu infrastrukturu diljem Hrvatske. Osmislili smo konzorcij nacionalnih kazališta kroz kojih financiramo koprodukcije i međusobna gostovanja, u više od 30 gradova pokrenuli smo glazbene koncertne cikluse koji do tad nisu postojali.

Pokrenula sam i programe razvoja publike te niz drugih mjera za koje sam kroz svoj istraživački rad znala da daju dobre rezultate u drugim europskim zemljama i koje smo, rekla bih, uspješno prenijeli u hrvatski kontekst. To su, ukratko, tri stupa oko kojih se tijekom ovih deset godina razvijala kulturna politika.

Postoji li neki proces koji biste, s današnjim iskustvom, na početku mandata postavili drugačije?

Drugačije sam zamišljala. Sigurno nisam mogla pretpostaviti da će tako dugo razdoblje mojih mandata obilježiti suočavanje s krizama. Kada sam prihvatila tu odgovornost i za mene časnu dužnost ministrice kulture i medija, nisam mogla očekivati da ćemo se suočiti s toliko izvanrednih okolnosti. Velik dio prilagodbe i rada Ministarstva, od organizacije posla i odabira suradnika do načina donošenja odluka, bio je uvjetovan potrebom brze reakcije na krizne situacije.

Istodobno sam nastojala provoditi ono što je bilo planirano – reformu i modernizaciju sustava. Uvijek sam vjerovala da Hrvatska, od svoje neovisnosti devedesetih godina do danas, zadržava određeni kontinuitet kulturnih politika. Često sam govorila svojim suradnicima da reforme u kulturi moraju biti evolucija, a ne revolucija.

Tako smo im i pristupali. Nastojali smo prepoznati ono što je dobro i što treba zadržati, ojačati ili proširiti, a mijenjati ono što nije funkcioniralo. Puno putujem po cijeloj Hrvatskoj i susrećem se s ljudima koji rade u različitim područjima kulture i baštine. Mislim da većina prepoznaje takav pristup i da smo upravo zato što smo slušali struku uspjeli unaprijediti brojna područja kulturnog sustava.

Sve o čemu govorite podrazumijeva golem posao i veliku odgovornost. Je li bilo trenutaka kada ste poželjeli odustati? Što vas je, kroz sve te godine, držalo da nastavite?

To vam je kao kad skočite u vodu i krenete plivati – više nema natrag, valja doći do sljedeće obale. Ili, evo, kako u posljednje vrijeme trčim, usporedit ću to s trčanjem: Dođete na start utrke i znate da niste dovoljno trenirali. Ali kad ste već tamo, onda morate istrčati do kraja. Meni osobno nikada nije bilo teško nositi odgovornost ili puno raditi. Takav sam tip osobe. Cijeli život sam radila mnogo stvari istodobno – išla u dvije škole, studirala dva fakulteta, često radila dva ili više poslova. Ono što mi je bilo teško, i što mi i danas zna biti teško, jest kada svjedočim manipulacijama i pokušajima da se kultura i umjetnost instrumentaliziraju za potrebe ove ili one, vrlo često radikalne političke ideje.

Toga je danas više nego u prvim desetljećima naše mlade demokracije. Mislim da smo bili, barem u onome što je dolazilo do javnosti, puno tolerantniji i puno uključiviji. Iako, zapravo vjerujem da smo tolerantni i uključivi i danas. Samo što u javnosti previše prostora dobivaju oni koji žele manipulirati, koji bi zabranjivali, propisivali, nametali isključivo svoje stavove i vrijednosti, branili i kažnjavali, a to je potpuno suprotno duhu kulture i umjetnosti.

Nastavno na temu instrumentalizacije, prošle godine svjedočili smo nizu prijepora oko pojedinih kulturnih događanja, gostovanja i manifestacija koje su na lokalnoj razini nailazile na otpore, političke pritiske ili pokušaje zabrane – Benkovac, Fališ, Dani srpske kulture u Splitu, da spomenem samo neke. Koliko su takve situacije za vas zabrinjavajuće?

Uvijek ću reći da je to manjina u našem društvu, ali relativno glasna, ponekad i agresivna manjina. To osjećam i na onom polu koje bismo mogli nazvati ekstremnom desnicom i na polu ekstremne, aktivističke ljevice. U tome su vrlo slični. I jedni i drugi bi propisivali što bi se smjelo misliti i što bi se smjelo govoriti. Tijekom prošle godine bilo je prosvjeda protiv određenih programa koji su smetali konzervativnim društvenim skupinama, a zabilježili smo i upade propalestinskih lijevih aktivista u riječki HNK. Moj je stav od početka isti i neće se promijeniti bez obzira na pritiske: kulturu i umjetnost treba promatrati kao prostor slobode, u kojem svatko može iznijeti svoje mišljenje.

Osoba koja ima drugačije mišljenje od mojega nije moj neprijatelj. To je samo osoba koja misli drugačije od mene. Možda ćemo ući u polemiku, možda ću njegovu ideju potpuno ignorirati. Ali svi imamo pravo na svoje stavove, svoja razmišljanja i svoje emocije, pa onda i na njihovo iznošenje kroz umjetnost i kulturu. Pogotovo kroz umjetnost i kulturu!

Onoliko koliko kao društvo budemo htjeli i znali jedni druge slušati i uvažavati, posebno one čije su ideje možda suprotne našima, toliko ćemo biti snažnije i naprednije društvo. Ako budemo ušutkavali, ili imali ambiciju ušutkati svakoga tko ne misli kao mi, onda se polako kotrljamo prema totalitarnom društvu i političkom sustavu koji smo devedesetih napustili. Do tada smo živjeli u jednopartijskom sustavu i jednoumlju, u kojem je uvijek postojala mogućnost da neki cenzor nešto zabrani, a nekoga i zatvori zbog izgovorene riječi.

Mislim da se svi moramo zalagati za očuvanje demokratskog postignuća za koje smo se odredili devedesete godine prošlog stoljeća – slobode, uvažavanja i tolerancije. Odgovornost je pritom na svima: na svakom pojedincu, svakom umjetniku, svima nama koji djelujemo u javnom životu, na medijima i kulturnim institucijama. Svi smo pozvani pridonositi izgradnji takvoga društva.

Kako tumačite činjenicu da je javni prostor danas znatno konfliktniji nego prije deset ili petnaest godina? Što smatrate glavnim uzrocima takve polarizacije?"

Kako dolazim iz područja znanosti, uvijek bih za donošenje takvih ocjena voljela imati egzaktne podatke. Meni se čini, a puno sam u kontaktu s ljudima, da u Hrvatskoj postoji tiha većina koja nije ni na koji način radikalna, isključiva ili netolerantna. S druge strane postoji glasna manjina onih koji upravo na sukobima i polarizaciji grade svoju javnu poziciju, ponekad svoju estetiku, a ponekad i stječu političke bodove.

Možda se ona tiha većina libi jasno i glasno suprotstaviti takvim narativima jer ne želi postati metom napada, govora mržnje, huškanja i laži. Mislim da to trebamo osvijestiti i da svatko tko djeluje u javnom prostoru ima odgovornost pozivati na toleranciju i uvažavanje te raditi na tome da se takve polarizirajuće tendencije suzbijaju.

Naravno, velik dio govora mržnje kojim je zasut javni prostor dolazi od kukavica koje se skrivaju iza anonimnosti društvenih mreža, što je fenomen s kojim se suočava cijeli svijet. Ljudi koji bi vjerojatno bili u strahu javno iznijeti svoje stavove na ulici ili nekom javnom prostoru, pod raznim nadimcima i lažnim profilima šire govor mržnje, laži i dezinformacije, a algoritmi omogućuju da takve poruke dopru do velikog broja ljudi. Zato je važna medijska pismenost i obrazovanje za medijsku pismenost od najranije dobi, ali i transgeneracijski, kako bi ljudi naučili kritički promišljati informacije kojima su izloženi i odnositi se kritički prema tim, vrlo često, zastrašujućim porukama koje se šire društvenim mrežama.

Postoji li način da država, ne zadirući u autonomiju lokalne samouprave, jasnije zaštiti pravo kulturnih institucija i organizatora da predstavljaju sadržaje koji mogu biti kontroverzni ili izazivati podjele u javnosti?

Mislim da mi tu, uz poneku situaciju u kojoj se možda neki lokalni organizator povukao pod pritiskom, zapravo nemamo ozbiljniji problem. Smatram da naše institucije, kao i organizatori kulturnog života općenito, svi oni koji progovaraju kroz kulturu i umjetnost ili u ime kulture i umjetnosti, nisu ni na koji način zastrašeni te da slobodno iznose svoje stavove i kritički progovaraju o različitim temama u našem društvu.

Što se tiče Ministarstva, metodologija i kriteriji za donošenje odluka uvijek počivaju na vrednovanju neovisnih stručnjaka koji ocjenjuju doprinos kulturi i umjetnosti. Ni na koji način ne ulazimo u to kakve stavove netko promovira kroz svoja umjetnička djela, pa ni kad se radi o političkim stavovima. To je u demokraciji pravo i sloboda svakog pojedinca. Nije baš da nas svi zbog toga hvale, ali mislim da je važno da ta demokratska postignuća prepozna i vrednuje i šira javnost. Bit demokracije nije u tome da svi mislimo isto, nego da postoji pluralizam različitih ideja, stavova i umjetničkih izraza.

Kada govorimo o kulturnim prijeporima i pokušajima da se pojedinim sadržajima pridaju politička značenja, posljednjih godina svjedočimo zanimljivom fenomenu: isti mladi ljudi bez ikakvog osjećaja proturječja odlaze na koncerte turbofolka i Thompsona, prate globalne pop-zvijezde, ali i sadržaje koji naglašavaju nacionalni identitet, tradiciju ili različite političke svjetonazore. Čini se da ideološke podjele koje zaokupljaju starije generacije njima često nisu presudne pri kulturnom izboru. Kako vi tumačite taj fenomen?

Pa to je upravo ono što ja uvijek govorim – da ne treba zloupotrebljavati kulturu i umjetnost za interpretaciju, poticanje ili promicanje bilo čijih političkih ideja. Ukusi se mijenjaju, publike se mijenjaju. Danas se one posebno oblikuju pod utjecajem algoritama i promotivnih kampanja. Dok je moja generacija uglavnom slušala rock-glazbu koja je dolazila iz Engleske ili Amerike, danas imate fenomen K-popa i mnoge druge globalne trendove.

Mladim je ljudima danas praktički cijeli svijet na raspolaganju. Mogu istraživati vrlo različite sadržaje i birati između brojnih estetskih i žanrovskih iskustava. U velikoj mjeri to ovisi i o obrazovanju, kroz koje će uopće upoznati tu raznolikost, a onda je moći otkrivati, u njoj uživati i kretati se kroz različite umjetničke forme i izraze. Osobno tu ne vidim nikakav problem. Sve što neki sud nije proglasio nezakonitim, za mene je legitimno i oštro se suprotstavljam svim pozivima na zabrane.

Uvijek spominjemo poticanje čitanja, ali mogu navesti i projekt "Ajmo!", koji provodimo zajedno s Uredom za izvoz hrvatske glazbe. Već treću godinu zaredom financiramo gostovanja, uglavnom rock-bendova, u manjim sredinama. To je sjajan projekt i nadam se da će nastaviti rasti. Prepoznali smo potrebu da mladim ljudima izvan velikih gradova omogućimo doživljaj koncerata i žive glazbe do kojih bi inače teško došli, jer je organizacija takvih događanja bez javne potpore često teško ostvariva.

Vratimo se nakratko na Marka Perkovića Thompsona i njegov prošlogodišnji koncert u Zagrebu, koji je postao kontroverzan ponajprije zbog ustaškog znakovlja, za koje ne bi smjelo biti prostora u javnom prostoru i prema kojemu bi, po mišljenju dijela javnosti, politički vrh trebao zauzeti jasniji stav. Kako komentirate te kritike?

Histerija dijela javnosti, posebno predstavnika stranke Možemo! oko tog koncerta za mene je vrhunac licemjerja. Sjetimo se, taj je koncert dogovoren izravno s predstavicima stranke Možemo! Mi s tim nismo imali nikakve veze, osim što smo se kao Vlada uključili kroz sigurnosne, zdravstvene i druge žurne službe. Grad Zagreb je, sjetimo se i toga, u vrijeme predizborne kampanje, iznajmio prostor, Grad Zagreb je aneksom ugovora dopustio i povećanje kapaciteta na 400 tisuća ljudi. Kako to da im u tom trenutku nije bilo sporno što će se pjevati pjesma koju Thompson pjeva još od Domovinskog rata? A onda su se, nakon nekoliko mjeseci, probudili i odlučili zabraniti njegove buduće koncerte, uključujući i doček rukometne reprezentacije.

Meni je to naprosto suludo. Thompson nastupa diljem Hrvatske. Nijedna njegova pjesma nije zabranjena. Tko želi slušati njegovu glazbu, slušat će je. Pretpostavljam da je njegov menadžment vrlo zadovoljan količinom besplatne promocije koju je cijela ta rasprava proizvela. Ali činjenica je da je cijeli proces organizacije koncerta pokrenut i odobren na razini Grada Zagreba. Zato smatram da je to prije svega pitanje za one koji su takve odluke donosili. Oni su prostor iznajmili, oni su omogućili održavanje koncerta, a onda su se naknadno počele otvarati rasprave o zabranama.

Unatoč svim i prijeporima i krizama, Ministarstvo je posljednjih godina uspjelo dosegnuti cilj od dva posto državnog proračuna za kulturu. Istodobno se pred njim nalaze golemi troškovi obnove kulturne baštine nakon potresa, ulaganja u infrastrukturu i zaštitu spomenika – postoji li opasnost da takvi projekti, koliko god bili važni, dugoročno potisnu ulaganja u suvremeno stvaralaštvo, nezavisnu scenu, književnost, izvedbene umjetnosti i druge oblike "žive" kulture?

Inzistirala sam na tome da kontinuirano rastu sredstva za živu kulturu, za stvaralaštvo i umjetnost. Najveći dio sredstava koja smo osigurali za obnovu kulturne baštine i ulaganja u temeljnu kulturnu infrastrukturu uglavnom su dolazila iz različitih europskih fondova. Obnovili smo ili izgradili više od 35 knjižnica, više od 14 arhiva i više od 40 muzeja diljem Hrvatske. Spomenula sam već i 25 novih bibliobusa. Izgradili smo novu scenu HNK-a, otvorili brojne nove koncertne dvorane i pokrenuli niz drugih infrastrukturnih projekata.

Imali smo i povijesno ulaganje od 35 milijuna eura u kulturne i kreativne industrije, a nadam se da ćemo takav program uspjeti ponoviti i u sljedećoj financijskoj perspektivi. Istodobno su sredstva za naše temeljne kulturne djelatnosti značajno rasla. Primjerice, sredstva za film višestruko su povećana. Sve se to može vrlo precizno provjeriti kroz podatke Ministarstva.

Dakle, ni u jednom trenutku nije se dogodilo da bi zbog obnove ili velikih ulaganja u baštinu zaostajala ulaganja u suvremeno stvaralaštvo. Naravno, potrebe su uvijek veće od mogućnosti. To nije hrvatska specifičnost, nego problem s kojim se suočava većina europskih ministara kulture.

Drago mi je da smo jedna od rijetkih europskih država u kojoj se knjižnice ne zatvaraju, nego njihov broj raste. Isto vrijedi i za kazališta – nismo zatvorili nijedno, nego su otvorena i nova. To mi je iznimno važno i na drugačiji trend kao ministrica ne bih pristala. Ne smijemo ići ispod razine koju smo dosegnuli, a istodobno se stalno trudimo otvarati nove mogućnosti i povećavati sredstva za kulturu.

Kako se obnova nakon potresa približava završnoj fazi, javnost sve više zanima kada će ponovno biti otvorene neke od ključnih kulturnih institucija. Koje nas najveće obnove i otvorenja očekuju u sljedećih godinu do dvije, uključujući i radove na Zagrebačkoj katedrali?

Od 515 zgrada koje su se obnavljale nakon potresa, više od 350 već je potpuno završeno. To uključuje 26 pojedinačno zaštićenih kuća u centru Petrinje, brojne javne zgrade u Zagrebu, Sisačko-moslavačkoj i sedam drugih županija, kulturne institucije i javne zgrade u vlasništvu Grada Zagreba i države, reprezentativne palače, ali i velik broj muzeja. Završena je obnova knjižnica u Sisku i Petrinji, brojnih muzeja, od onoga u Samoboru, Svetom Ivanu Zelini do Atelijera Meštrović, Klovićevih dvora ili karlovačkih kulturnih institucija. Sve javne zgrade završavaju radove obnove krajem ovog mjeseca, a zatim će se jedan po jedan otvarati i veliki muzeji.

Ono što nas sada čeka od velikih otvorenja u Zagrebu jest, vjerojatno u listopadu, potpuno dovršen Muzej Mimara, uključujući opremanje. U prosincu očekujemo otvorenje Umjetničkog paviljona, a krajem prosinca ili početkom siječnja i Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti na novoj adresi. Tijekom 2027. godine očekujemo i otvorenje Hrvatskog povijesnog muzeja, i na njegovoj dosadašnjoj i na novoj lokaciji, Muzeja za umjetnost i obrt, ali i Meštrovićevog paviljona kao i brojnih drugih javnih objekata.

Što se tiče sakralnih objekata, više od 200 ih je potpuno završeno, a ostali bi uglavnom trebali biti završeni do kraja ove godine. Sisačka katedrala bit će otvorena za Božić 2026. Već će se prije toga u njoj služiti mise, a svečana posveta predviđena je za prosinac. Zagrebačka katedrala, kao i još nekoliko najsloženijih sakralnih objekata u Zagrebu, zahtijevat će nešto više vremena. Za neke od njih bit će potrebno još godinu ili dvije, dok će obnova Zagrebačke katedrale trajati vjerojatno još četiri do pet godina. Međutim, ona je već otvorena za vjernike i u funkciji; svi radovi oko tornjeva i nastavak konstrukcijske obnove odvijaju se s vanjske strane.

Što obnovu Katedrale čini toliko složenom u odnosu na druge projekte?

Zagrebačka katedrala u ovom je trenutku najsloženiji projekt obnove nekog kulturnog dobra u Europi. Već sada brojni međunarodni stručnjaci dolaze vidjeti pristup naših stručnjaka obnovi, a projekt obnove katedrale prošle je godine dobio veliku međunarodnu nagradu kao najinovativniji projekt u korištenju suvremenih tehnologija. To je doista izniman projekt.

Uvijek ističem da su nakon velikog potresa krajem 19. stoljeća u Zagreb dolazili strani stručnjaci, Bollé i njegovi suradnici, kako bi obnovili grad. Danas su taj posao realizirali hrvatski stručnjaci, a već sada brojni njihovi inozemni kolege dolaze u Hrvatsku učiti na primjerima obnove naše kulturne baštine. Posebno ih zanima kako se obnova može provesti tako da se ne izgubi ništa od baštinskih vrijednosti objekta, a da on istodobno bude protupotresno i energetski obnovljen.

Jedna od zakonskih promjena tijekom vašeg mandata bio je i Zakon o hrvatskom jeziku, a sada slijedi provedba Nacionalnog plana jezične politike. U javnosti se često otvara pitanje kako istodobno štititi hrvatski jezik, a izbjeći opasnost pretjeranog normiranja ili purizma, osobito u vremenu kada se jezik ubrzano mijenja pod utjecajem tehnologije i globalne komunikacije. Kako vi vidite tu ravnotežu i na koji će se način provoditi i pratiti jezična politika u godinama koje dolaze?

U završnoj smo fazi usuglašavanja Nacionalnog plana, koji bi potom trebao ići u javno savjetovanje. Pripremili su ga stručnjaci Vijeća za hrvatski jezik i Instituta za hrvatski jezik. Mislim da je od samog početka bilo jasno da namjera Zakona o hrvatskom jeziku nije propisivanje norme, nego uređivanje javne uporabe hrvatskog jezika. Složit ćemo se da tu postoji puno prostora za usuglašavanje, od naziva različitih manifestacija do nazivlja u području kulture, umjetnosti, sporta, gospodarstva i brojnih drugih područja.

Važno je osvijestiti da, bez obzira na prodor tuđica, što je sasvim normalan proces jer se svi jezici razvijaju i mijenjaju, moramo njegovati hrvatsko nazivlje, jezične standarde i posebno promicati uporabu hrvatskog jezika u javnom prostoru. Nacionalni plan jezične politike postavljen je vrlo široko: bavi se pitanjima obrazovanja, uporabom jezika u području kulture, šire javne uporabe jezika, kao i određenim standardima koji su posebno važni za javnu službu. Ne vidim da u njemu postoji išta što bi ikoga trebalo smetati.

Kao i sam zakon, postavljen je tako da bude poticajan i da promiče uporabu hrvatskog jezika kao važne sastavnice našeg nacionalnog identiteta, naše duhovne povijesti i svega onoga što nas oblikuje kao narod i kulturu.

Najavljene izmjene medijskog zakonodavstva i uspostava Vijeća za medije izazvale su različite reakcije u novinarskoj i medijskoj zajednici. Dok jedni upozoravaju na potrebu snažnijeg regulatornog okvira, drugi strahuju od mogućih političkih ili institucionalnih pritisaka na medije. Koji su ključni ciljevi reforme i kako će biti zajamčena neovisnost budućeg sustava kako bi se otklonile bojazni da država nastoji proširiti svoj utjecaj na medijski prostor?

Vijeće za medije već smo uspostavili zakonom kojim smo prihvatili Europski akt o slobodi medija i dosadašnje Vijeće za elektroničke medije transformirali u Vijeće za medije. Ono što je pritom ključno jest da su temeljni postulati našeg medijskog zakonodavstva samoregulacija i koregulacija. Kroz sve ove godine Vijeće za elektroničke medije pokazalo se kao neovisno tijelo i sigurna sam da će tako biti i s Vijećem za medije.

Mislim da danas niti jedna ozbiljna politička opcija nema ambiciju iz političke pozicije uređivati medije. A i kada bi takva ambicija postojala, teško bi je bilo ostvariti u ovako pluralnom medijskom prostoru. Trenutačno radna skupina priprema novi zakon o medijima koji će objediniti postojeći Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima i odredbe koje proizlaze iz Europskog akta o slobodi medija. Vrlo je važno da taj zakon odgovori na glavne izazove današnjeg vremena.

Među njima je svakako i ubrzani razvoj umjetne inteligencije te sve veća prisutnost sadržaja generiranih umjetnom inteligencijom. Moramo sačuvati položaj i integritet novinara, integritet novinarske profesije i nastaviti ulagati u profesionalno novinarstvo. Istodobno trebamo uspostaviti modele financiranja koji će medijima osigurati neovisnost, ali i stabilne uvjete za rad i razvoj.

Kad ste već spomenuli umjetnu inteligenciju, ona se sve češće koristi za generiranje tekstova, prijevoda, ilustracija, glazbe i drugih sadržaja, pri čemu su modeli trenirani na golemim količinama postojećih autorskih djela. Autori, prevoditelji i drugi kreativni profesionalci upozoravaju da se njihov rad koristi bez pristanka i naknade. Postoje li konkretni mehanizmi koje Hrvatska planira razviti ili zagovarati na europskoj razini kako bi zaštitila prava autora i prevoditelja i osigurala transparentnost u korištenju njihovih djela za razvoj umjetne inteligencije?

Upravo je prošli tjedan na Cipru, na sastanku ministara kulture, to bila jedna od glavnih tema o kojoj smo raspravljali. Više-manje svi imamo vrlo slične stavove. Ići će se u reviziju zakonodavstva koje se odnosi na autorska prava. Ideja je da se inzistira na licenciranju i kolektivnoj zaštiti autorskih prava, ali i na mogućnosti da autori koji ne žele dopustiti da se na njihovim djelima trenira ili uči umjetna inteligencija imaju to pravo zabraniti.

Naravno, tehnologija se razvija vrlo brzo, a zakonodavni procesi puno sporije. Stalno pokušavamo sustići razvoj tehnologije, ali Hrvatska je u tim raspravama vrlo angažirana. Osobno se zalažem da budemo što brži u donošenju potrebnih propisa, a naši stručnjaci sudjeluju u svim europskim pripremnim procesima i radnim skupinama.

Naravno, bit će potrebno osigurati i da takva pravila poštuju kompanije koje razvijaju te tehnologije, a koje u najvećem broju slučajeva nisu europske. Zato jedna brojčano mala zemlja poput Hrvatske sama ne može napraviti mnogo. Važno nam je da na razini Europske unije donesemo jasne i dovoljno snažne zakonodavne okvire koji će osigurati pravičnu naknadu autorima, ali i, u mjeri u kojoj je to moguće, spriječiti zloupotrebu njihovih djela.

Za kraj, ako na trenutak ostavimo po strani sve što je ostvareno u proteklom desetljeću, što danas smatrate najvećim neriješenim problemom hrvatske kulture? Što je ono pitanje koje bi, po vašem mišljenju, kulturna politika morala riješiti u sljedećih deset godina?

Teško mi je govoriti o sljedećih deset godina. Radije bih govorila o onome što svakako želimo napraviti u preostale dvije godine mandata. Prije svega, moramo dovršiti posljednju veliku reformu koja nam je ostala, a to je reforma statusa umjetnika i obavljanja umjetničke djelatnosti. Time bismo zaokružili reformski ciklus koji smo pokrenuli.

Kada govorimo o dugoročnijem razvoju, čini mi se da će u vremenu ubrzanog tehnološkog razvoja najveći izazov biti pratiti promjene koje tehnologija donosi, razumjeti gdje nam odlazi publika i kontinuirano ulagati u razvoj publike te osvještavanje važnosti sudjelovanja u kulturi i umjetnosti. To će biti trajan proces i trajni izazov. Jer ako izgubite publiku, onda postupno gubite i mogućnost da umjetnici stvaraju, da ljudi djeluju u području kulture i umjetnosti, a time gubite i najvažniji dio kulturnog identiteta društva i naroda.

Zato mi se čini da je upravo razvoj publike jedan od najvažnijih zadataka koji su pred nama. Naravno, uz stalnu borbu da se dosegnute razine financiranja ne smanjuju i da se ulaganje u umjetnost i kulturu nastavi zagovarati i u budućnosti.