Glumica, koja u novoj filmskoj adaptaciji Homerova epa tumači božicu Atenu, pojavila se na predstavljanju u Londonu s naušnicama izrađenima od zlatnih pločica za koje se tvrdi da potječu iz Irana i da su nastale u prvom tisućljeću prije nove ere.

Umjesto da budu izloženi u muzejskoj vitrini, predmeti stari gotovo tri tisuće godina završili su optočeni dijamantima i pretvoreni u luksuzni modni dodatak. Kako su napustili Iran, tko ih je posjedovao, jesu li zakonito izvezeni i može li se arheološko nasljeđe uopće tretirati kao materijal za suvremeni nakit? Neka su to od pitanja koja su se pojavila nakon njezine izjave, piše Guardian.

Prema londonskoj galeriji i trgovini nakitom Barron London, kojoj naušnice pripadaju, zlatne pločice pripisuju se blagu iz Ziwiyeha, pronađenom na sjeverozapadu Irana krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća. Galerija ih je nabavila od londonskog draguljara Glenna Spira, a on ih je postavio u žuto zlato i ukrasio dijamantima. Problem je u tome što izraz 'pripisuju se' ne znači da je njihovo podrijetlo pouzdano dokazano.

Predmeti povezani s blagom iz Ziwiyeha nisu pronađeni tijekom dokumentiranog arheološkog iskapanja. Pojavili su se na tržištu umjetnina nakon što su nalazište navodno otkrili lokalni stanovnici, a artefakti su zatim raspršeni po privatnim i muzejskim zbirkama. Stručnjaci su zbog toga godinama osporavali autentičnost, podrijetlo i pripadnost pojedinih predmeta koji su se prodavali pod oznakom Ziwiye.

Barron London tvrdi da se posudbom naušnica željelo odati priznanje 'izvanrednom umijeću drevnih perzijskih zlatara' i potaknuti zanimanje za jednu od velikih svjetskih umjetničkih tradicija. Dio stručnjaka smatra da veličanje drevne perzijske umjetnosti nije dovoljno ako javnosti nisu dostupni dokumenti koji pokazuju kako su predmeti stigli na tržište.

Traže objavu cijelog vlasničkog puta

Forensic Archive of Iran, neovisni istraživački arhiv koji dokumentira slučajeve otuđenja iranske kulturne baštine, pokrenuo je peticiju kojom od Barron Londona traži objavu cjelokupne poznate provenijencije zlatnih pločica.

Među njima su podaci o provjerama provedenima prije njihove kupnje, dokazima o zakonitom izvozu i promjenama vlasništva te dopuštenje neovisnim stručnjacima da pregledaju predmete. Među zahtjevima je i obustava njihove prodaje dok im se ne razjasni podrijetlo.

Provenijencija označava dokumentirani put predmeta od njegova pronalaska do današnjeg vlasnika. Za antikvitete ona može uključivati zapise o iskapanju, izvozne dozvole, kupoprodajne ugovore, stare fotografije, aukcijske kataloge i podatke o prethodnim vlasnicima. Što je više praznina u tom lancu, to je veći rizik da je predmet ilegalno iskopan, ukraden ili krijumčaren.

Osnivačica Forensic Archivea of Iran Romina Frohar rekla je da problem nije ograničen na Zendayinu odluku da stavi naušnice. 'Barron London opisao je tu posudbu kao slavljenje drevne perzijske umjetnosti, ali kulturno uvažavanje ne može biti zamjena za transparentnost provenijencije', rekla je. 'Ako se ti predmeti javno predstavljaju kao iranska kulturna baština, dokazi o njihovu podrijetlu, izvozu, povijesti vlasništva i nabavi moraju biti otvoreni za provjeru', dodala je.

Čak i kada bi se pokazalo da su predmeti autentični i zakonito stečeni, ostala bi etička pitanja, smatra Frohar, doktorandica sa Škole umjetnosti u Glasgowu.

'Privatno vlasništvo može biti odgovorno ako je transparentno, usmjereno na očuvanje te otvoreno javnosti i znanstvenicima. Ali sama činjenica da netko nešto zakonito posjeduje ne poništava kulturna prava ljudi čiju povijest predstavlja taj predmet', rekla je za Guardian.

Tko je trebao upozoriti Zendayu?

Forenzički arheolog Hristos Cirogianis, stručnjak za međunarodnu trgovinu ilegalno pribavljenim antikvitetima, iznenađen je time što nitko iz Zendayina tima očito nije prepoznao mogući problem. 'Poslije dva i pol desetljeća skandala koji neprestano izbijaju zbog raznih vrsta ilegalnih antikviteta iznimno sam, i to neugodno, iznenađen time da nitko među svim ljudima koji prate te slavne osobe nije rekao nešto da bi je zaštitio', izjavio je.

Cirogianis je tijekom karijere identificirao brojne predmete povezane s dokumentiranim mrežama trgovaca opljačkanim antikvitetima, uključujući primjerke koji su završili u velikim muzejima, galerijama, aukcijskim kućama i privatnim zbirkama.

Prema njegovoj procjeni, oko 90 posto antikviteta koji se pojave na tržištu prije ili poslije pokaže se ilegalnima ili bez odgovarajuće dokumentacije. Riječ je o njegovoj procjeni temeljenoj na iskustvu, a ne o službenoj statistici cjelokupnog svjetskog tržišta.

Ako su zlatne pločice doista drevne, otvara se i mogućnost da su izvorno bile dio grobnog inventara. 'Možda dolaze iz groba. Kako bi se osjećala kada bi znala da nosi nakit drevne pokojnice koji je možda opljačkan', upitao je Cirogianis.

Zendaya se dosad nije javno očitovala o tome.

Arheološki nalazi kao luksuzni ukrasi

Put Zendayinih naušnica od drevnog Irana do holivudske zvijezde vodi kroz slabo praćen svijet trgovine rijetkim arheološkim predmetima, u kojem se artefakti muzejske vrijednosti nerijetko pretvaraju u ekskluzivne ukrase za bogate kupce.

Ponuda trgovaca antikvitetima i aukcijskih kuća uključuje predmete koji bi jednako lako mogli biti izloženi u muzejima: egipatske posmrtne maske, helenistički nakit, rimske dragulje, drevne figurice, posude, oružje i ukrasne predmete iz Irana, Mezopotamije, Grčke i Egipta.

Cijene manjih predmeta mogu počinjati od nekoliko stotina eura, a najpoznatiji primjerci dosežu desetke milijuna.

Christie's je 2018. godine za gotovo 31 milijun dolara prodao oko 3000 godina star asirski kameni reljef iz palače kralja Ašurnasirpala II. Dakle golema financijska vrijednost može se vezati uz predmete iz civilizacija koje više ne postoje, a to nosi i pitanja kako su ti predmeti napustili svoje izvorno okruženje.

Samo postojanje na tržištu ne znači nužno da je neki predmet ilegalan. Antikviteti su se stoljećima prodavali, nasljeđivali, darivali i izvozili u razdobljima u kojima su pravila bila drukčija ili ih gotovo nije bilo.

No što je predmet vrijedniji, stariji i slabije dokumentiran, to je važnije utvrditi njegovu prošlost.

Kome pripada ono što je stoljećima bilo pod zemljom?

Profesor kriminologije Simon Mackenzie sa Sveučilišta Victoria u Wellingtonu objašnjava da većina država iz kojih potječu antikviteti danas ima zakone prema kojima arheološki predmeti pronađeni na njihovu teritoriju pripadaju državi. 'Sam čin pronalaska i pljačke u osnovi je oblik krađe od države', rekao je.

Situacija ipak nije uvijek pravno jednostavna. Zakoni o državnom vlasništvu nad arheološkim nalazima u mnogim su zemljama, uključujući Iran, nastajali postupno i obično se ne primjenjuju retroaktivno. Zato pravnici mogu raspravljati o tome kada je točno neki predmet pronađen, koji je zakon tada vrijedio, je li bio prijavljen vlastima i je li izvezen iz zemlje prije ili nakon uvođenja zabrana.

Zakonitost je stoga često lakše tvrditi nego dokazati. Još je teže odgovoriti na etičko pitanje treba li privatna osoba moći posjedovati i nositi predmet koji ima iznimnu važnost za povijest neke zemlje ili naroda. Najpoznatiji sporovi o vlasništvu nad kulturnim blagom odavno su izišli iz akademskih krugova.

Među njima je dijamant Koh-i-Noor, koji je desetogodišnji maharadža Duleep Singh 1849. godine predao britanskoj kraljici Viktoriji u sklopu Sporazuma iz Lahorea. Dijamant je zatim postao dio britanskih krunskih dragulja, no Indija i druge zemlje i dalje osporavaju okolnosti pod kojima je završio u britanskom vlasništvu.

Kim Kardashian pomogla u otkrivanju ukradenog lijesa

Pojavljivanje povijesnih predmeta uz slavne osobe ponekad slučajno pomogne u otkrivanju njihove problematične prošlosti. Kada se Kim Kardashian 2018. godine na Met Gali fotografirala u zlatnoj haljini pokraj pozlaćenog egipatskog lijesa, fotografije su privukle pozornost stručnjaka za krijumčarenje antikviteta.

Muzej Metropolitan platio je oko četiri milijuna dolara za 2100 godina star lijes svećenika Nedjemankha i postavio ga u središte izložbe. Naknadno je utvrđeno da su ga pljačkaši iskopali u Egiptu nakon nemira 2011. godine, prokrijumčarili preko Dubaija u Europu, restaurirali i opremili krivotvorenim dokumentima.

Muzej ga je 2019. godine vratio Egiptu. Pozornost koju je izazvala Kardashian nije sama razotkrila cijeli slučaj, ali je pomogla da fotografija lijesa stigne do osobe koja je prepoznala da je riječ o ukradenom predmetu.

Sličan bi učinak sada mogao imati i Zendayin nakit, s fokusom na podrijetlo antikviteta, odgovornost trgovaca i pretvaranje kulturne baštine u luksuznu robu. Njihov pravni status možda nikada neće biti potpuno razjašnjen, osobito ako dokumentacija o ranim vlasnicima ne postoji ili nije dostupna javnosti.

Zendayin nakit skrenuo je tako tijekom promocije filma pozornost na drevnu Perziju iako 'Odiseja' s njom nema gotovo nikakve veze.