Nakon što je proglašena debitanticom godine na pulskom Sa(n)jmu knjiga te ušla u uže izbore za nagrade Gjalski i Galović, pa je za svoj roman U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća (OceanMore, 2025.) ovjenčana prestižnom nagradom 'Slavić' za najbolji prvijenac i Nagradom HAZU za najviša umjetnička dostignuća, Gabrijela Rukelj Kraškovič (Zagreb, 1980.) sa svojim se romanesknim čedom našla i među petero finalista za tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman objavljen u 2025. godini.

Likovna umjetnica s nizom ostvarenih samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu svoju je prvu objavljenu knjigu strukturirala kao patchwork sastavljen od fragmentiranih sjećanja, detaljnih popisa svakodnevnih predmeta, književnih referenci, arhivske i dokumentarne građe, te pop-kulturnih simbola i religijskih motiva, koji zajedno tvore duboko intimnu i potresnu "arhivu života" u kojoj autorica s kirurškom preciznošću secira obiteljske odnose, sjećanja i traume.

Snažno se oslanjajući na tradiciju ispovjedne proze u duhu Irene Vrkljan, Rukelj Kraškovič hrabro progovara o temama bolesti i otuđenosti, ali i o potrazi za biološkim identitetom, pretvarajući osobni katalog uspomena u univerzalnu priču o (ne)pripadanju. Njezino pismo nije samo tekst; ono je kolaž – od pripovijesti do poezije, sa slikama i vizualnom dokumentacijom kao ravnopravnim gradivnim elementima naracije – u koji umjetnica propušta materijalni svijet kako bi progovorila o onome što se obično skriva iza ulaštenih fasada i besprijekorno uređenih vrtova.

Prostor njezina istraživanja su kuće u kojima cvijeće, bilo ono živo, mrtvo ili plastično, služi kao paravan za obiteljske tišine u kojima "nikada ništa nije bilo u redu", dok predmete iz kolektivne memorije – od narančastih Marles kuhinja i Zepter posuđa do Burda magazina i starinskih lustera – pretvara u nijeme svjedoke jedne traumatične obiteljske arheologije. Njezina proza vibrira između vizualne umjetnosti i književnosti, nudeći beskompromisnu kritiku obitelji i društvenih normi koje pod svaku cijenu nastoje održati privid reda dok se unutrašnji svjetovi urušavaju.

Uz Rukelj Kraškovič, u uži izbor za najbolji hrvatski roman ušli su još Nenad Stipanić (Život u topu kojeg nema, Sandorf), Boris Dežulović (Tko je taj čovjek?, Ex Libris), Damir Karakaš (Sunčanik, OceanMore) i Robert Međurečan (Tako neka bude, Sandorf). Uoči svečanog proglašenja ovogodišnjeg laureata ili laureatkinje tportalove književne nagrade 16. lipnja, s autoricom smo popričali o nastanku njezina romana, odnosu autobiografije i fikcije, obiteljskim traumama, bolesti te iskustvu pretvaranja osobne priče u književnost. I, naravno, kućama koje pamte više od ljudi.

Vaš debitantski roman privukao je pažnju kritike poetičnim, ali i uznemirujućim prikazom svijeta "kuće i vrta". Kako biste čitateljima opisali tu nelagodu koja se krije iza savršeno urednih prostora i što je bila početna emocija iz koje je krenula ova priča?

Dvadeset sedmog svibnja dvije tisuće dvadeset treće godine posjetila sam kuću s cvijećem u kojoj sam živjela od svoje druge do dvadeset treće godine. U tu sam kuću zakoračila ravnodušno; moja početna emocija bila je potpuna nesentimentalnost. Sjećam se da sam pomislila: ova kuća više nema nikakve veze sa mnom. Bila sam potpuno u krivu. Vremenski odmak učinio je da kuću vidim, odnosno čitam, drukčije.

Ušla sam u nju kao istraživačica, kao da ondje nikada nisam živjela. Istodobno sam bila pretjerano znatiželjna jer sam slutila, možda čak i znala, da mi je to posljednja prilika da uđem u tu kuću. Zanimalo me baš sve što se u njoj nalazilo. Ponašala sam se onako kako se ne ponaša u tuđoj kući. Ušla sam u sve prostorije, otvarala ormare, ladice. Unatoč tomu nisam pronašla odgovor koji me zanimao.

Potražila sam ga u višesatnom razgovoru sa svojom majkom iz te kuće s cvijećem. Ni tamo ga nije bilo. Imala sam tisuću pitanja. Nisam htjela da moje djetinjstvo ostane prešućeno. U romanu nema upiranja prstom. Emocija je odmjerena, obrađena; prisutno je tek jedno malo: šteta! I zato sam napisala ovu knjigu. Moje djetinjstvo bilo je puno nelagode. Evo, tako to zvuči elegantnije. I primjerenije. Moja majka iz kuće s cvijećem obožavala je riječ "primjereno". I ja je često koristim. I pritom se smijem.

Kao slikarica, u književni tekst unosite vizualne fragmente, fotografije i postupak kolaža. Što vam takav cross-over pristup omogućuje u pripovijedanju što klasična forma ne može?

Bilo je dovoljno provesti nekoliko sati na mjestu radnje. Snimiti tisuće fotografija. Izbrisati većinu njih i ostaviti dvadesetak. Za podsjetnik. To je već mnogo dovoljno materijala da se započne priča. Tekstu sam pristupila vrlo intuitivno. Nisam imala nikakvu strategiju. Pisala sam po osjećaju – tako i živim. U tekstu sam obradila sve čega sam se prisjetila i ispisala to upravo tim redoslijedom. Isprva, bez ikakvih ambicija, to je trebao biti tekst koji pišem samo za sebe.

Zatim sam ga odlučila podijeliti s najvažnijim ljudima oko sebe, a na kraju sam, na nagovor svog prijatelja, književnika i dramatičara Tomislava Zajeca, odlučila potražiti izdavača. Rukopis je šest mjeseci stajao u jednoj izdavačkoj kući. Nisam dobila nikakvu povratnu informaciju. Nisam je ni čekala; po završetku ovog romana započela sam rad na drugom rukopisu. Nakon šest mjeseci poslala sam rukopis Gordani Farkaš Sfeci iz OceanMora, koja ga je pročitala u dva dana i moj je roman pronašao svog izdavača.

Ovo je "knjiga iz galerije", kako u svojoj kritici piše Dragan Jurak. Na Dolcu 8, na trodnevnoj izložbi, predstavila sam stotinjak crteža i četrdesetak priča. Izložba je nosila isto ime kao i ova knjiga. Ime nespretno, nezapamtljivo. Čitateljima sam otvorila vrata kuće s cvijećem. Najprije su se morali popeti stubama do ulaznih vrata. Ondje ih je dočekala moja majka, starica koja godinama nije skinula crninu sa sebe. Dosta sam se poigravala kolažiranjem teksta jer se u njemu doista nalazi svega: od poezije i kratke priče do ulomka koji čini samo jedna rečenica.

Na kraju sam ustanovila da sam istipkala roman. Ovaj je tekst zaigran. Pišem i slikam, odnosno pišem kao slikarica, nisam to mogla izbjeći. Slikala sam dvadeset godina i tako sam pristupila tekstu. Ovo je prije svega vrlo nepristojna knjiga jer je još uvijek neprimjereno javno iznositi životne "neudobnosti". U ovom se romanu, unatoč tim "neudobnostima", beskrajno zabavljam, improviziram, imam, dakako, i poneku primjedbu, ali i volim.

Roman detaljno istražuje materijalni svijet – od porculanskih skulptura do raznovrsnog cvijeća koje služi kao svjedok trauma. Zašto su vam upravo ti predmeti bili ključni za mapiranje intimne povijesti jedne obitelji?

Zato što se toga najbolje, najpreciznije sjećam. Scenografija za igranje uzorne obitelji. U tom tužnom malograđanskom svijetu najvažniji su bili porculan, kristal, uštirkani stolnjaci, čipkaste zavjese iz Trsta, Zepter posuđe, Biblija, raspela, Majke Božje, cvijeće u vazama i ono u vrtu. Ti rekviziti, ili, ako im želim dodijeliti veće značenje, simboli moga djetinjstva, vrlo jasno progovaraju o odrastanju u toj kući. Progovaraju i zidovi.

Otkad znam za sebe bili su oblijepljeni tapetama staromodnih dezena. Zidovi ne šute. Iako sam napustila tu kuću prije mnogo godina, moja majka nikada nije promijenila tapete u mojoj djevojačkoj sobi. O svom djetinjstvu pišem nesentimentalno upravo zbog vremenskog odmaka. Ništa nisam zaboravila, ali moje djetinjstvo više nije teret, već samo prihvaćena činjenica.

Ovaj roman treperavi je neonski natpis: "Sve je u redu, tu sam." Ispisujem ga uz pomoć pomalo zaboravljenih glazbenika koje su mi davnih godina otkrili glazbeni urednici radijskih postaja, prije svega Radio Sljemena. Dakle, ovaj roman ima i glazbenu podlogu, a kuća s cvijećem i svoju himnu – pjesmu Mirka Bačića "Budi sretna s njim". Kad čujem tu pjesmu, prisjetim se mirisa te kuće, odlaska na ranojutarnju svetu misu, emisije "Želje i pozdravi" i nedjeljnog ručka. Sjetim se i nerazumijevanja, svih razmirica i svega što je nedostajalo. Riječ "razmirica" također zvuči primjereno.

Nježnost se pojavila iznenada, neočekivano, netom prije smrti majke iz kuće s cvijećem. Ona je dobila posvetu u svojoj knjizi. I u tom tihom romanu, ta je stranica gromoglasna: "Knjigu posvećujem svojoj majci iz kuće s cvijećem (29. 5. 1941. – 11. 7. 2024.)." Ovo je roman u slikama. Iz svojeg djetinjstva posjedujem samo pet fotografija. Nemam fotoalbume. Ovaj roman ima 232 stranice. Mnogo je to slika.

Rukopis razgrađuje žanr kroz vrlo fragmentirane zapise o majci koja "nikada ništa ne baca" i potrazi za "pravom majkom". Gdje za vas u tom radu prestaje osobno sjećanje, a počinje literatura koja komunicira s općim ljudskim iskustvom?

Moja majka iz kuće s cvijećem sve je čuvala, nikada ništa nije bacala. I moje su fotografije stajale izložene na regalu, iako sam tu kuću napustila u dvadeset trećoj godini života. Moje je djetinjstvo ondje ostalo zamrznuto. Kad sam nakon mnogo godina ponovno ušla u tu kuću, razmišljala sam samo o tome kako izbaciti stvari pred kuću i pozvati službe za zbrinjavanje krupnog otpada. Umjesto prekršaja, ispisala sam roman. Roman umjesto očevida. Umjesto zapisnika.

Kad iznova čitam ovaj roman, uvijek ga čitam kao da se sve o čemu pišem dogodilo nekom drugom, kao fikciju. Kada ga trebam predstaviti, ipak koristim prvo lice jednine: ja, meni i slično. Ne znam i ne mogu drukčije. U romanu ne otkrivam identitet svojih roditelja. Njihova su imena: "majka iz kuće s cvijećem", "otac iz kuće s cvijećem", "prava majka" i "pravi otac". Identitet je skriven. Ne bi ni bilo u redu, ne bi bilo primjereno. Oni su mrtvi i ne mogu se opravdati. O mrtvima sve najbolje. O mrtvima prema zasluzi.

Svoj rad opisujete kao vrstu otpora i pokušaj pronalaženja vlastitog "drugog početka". Nakon što ste u ovoj knjizi "ogulili" slojeve obiteljskih očekivanja, materijalnih predmeta i same bolesti, što za vas osobno ostaje na tom drugom početku? Što biste željeli da čitatelj, prolazeći kroz to isto ljuštenje s vama, naposljetku ponese iz vaše knjige kao zalog za vlastitu otpornost?

Moj je otpor tih. Ovo je vrlo tiha knjiga, ovo nije marš. Ovo je možda pomirba s djetinjstvom ili oproštaj, konačno zbogom. To još nisam sigurna. Drugi početak znači da sam odlučila živjeti sada. Iako cijelo vrijeme pišem o "tada", o "nekad", o "prije mnogo i mnogo godina", ja ipak živim sada. Jako postojim. Bolest je upozorenje. U nekoj sam prednosti jer o smrti razmišljam svakodnevno. Svoje vrijeme darujem samo dragim ljudima. Ne ispuštam ga, ne ubijam ga.

Pišu mi mnogi čitatelji. Lijepa su to pisma; ovaj se roman čita na različite načine. Neke je uznemirio, neke nasmijao. Ljudi mi pišu o svojim lažnim domovima, lažnim obiteljima, o nasilju u brakovima, o neprilikama u zdravstvenom sustavu, o klimanju glavom i slijeganju ramenima. Jedna od meni najdražih čitateljica moja je socijalna radnica koju spominjem u romanu i koja je svjedok tog vremena, tih godina.

Knjiga nas je ponovno povezala. Ona je danas dama u godinama, a ja više nisam dijete koje posjećuje i o kojem piše bilješke za Centar za socijalni rad. Za vlastitu otpornost važno je izboriti se za autentičnost. Biti istina. Biti ranjiv, ali ne uvjetovati suosjećanje. Ostati na nogama čak i onda kada imamo slabe ili nikakve uvjete za to. Ne skrivati se iza cvijeća, uređenih okućnica, blistavih domova i lažnih osmijeha. Danas rijetko tko pita: "Kako si?" Kada sam loše, kažem: loše sam. Kada sam dobro, odgovaram: živuća sam.

Ova knjiga otpor je malograđanštini, domovima koji mirišu na varikinu i odgoju sastavljenom od rečenica: "Nemoj ovo", "nemoj ono", "što će susjedstvo misliti", "tako se ne ponaša u javnosti". Život je moguć i uz prazne vaze i uz samoniklo cvijeće na balkonima. Sve cvijeće koje dobijem prosljeđujem. Ne želim gledati kako nešto umire u vazi. Ova knjiga slavi čitaonice. One su mnogim ljudima domovi. Ova knjiga ujedno je i nježna himna životu. "Hvala ti, živote", pjevala je Gabi Novak te neke godine