Pojam kino-hita na ovim je prostorima vrlo relativna stvar. Kad kažem 'ovi prostori', mislim na Republiku Hrvatsku, ali i na većinu država s kojima dijelimo granicu, pokoji teritorijalni prijepor, ratnu makljažu i sve što je nekad išlo uz maršala Tita, junačkoga sina. U nova vremena, kad više nema prostora gdje bi se širilo ni bratstvo i jedinstvo ni 'Žikina dinastija', a ni općenito, posjećenost kina više nije kao u doba posjećenosti omladinskih sletova i radnih akcija - brojke koje bi nešto kvalificirale kao kino-hit znatno su slabašnije.

Jest da se to pokušava kompenzirati regionalnim koprodukcijama i distribucijama, ali s obzirom na to da smo se ipak i kinematografski raspali na veći broj mikrodržava, broj gledatelja na koji regionalni filmovi mogu računati čak i u superoptimističnim predviđanjima teško doseže i desetke, a kamoli stotine tisuća. 'Svadba' je zato bila neviđeni fenomen zbog kojeg smo svi pali u nesvijest.

Slovenska 'Svadba' u smislu brojki

U tom kontekstu, slovenski kino-hit 'Bijelo se pere na devedeset' ispao je totalna senzacija sa svojih stotinu tisuća gledatelja u slovenskim kinima. Brojano u razmjeru, to je fakat senzacionalna kino-gledanost za Sloveniju, državu od dva milijuna stanovnika. Konkretno bi to značilo da je film pogledalo pet posto stanovništva. Nije onako suludo i neviđeno kao 'Svadbinih' 16-17 posto u Hrvatskoj, ali ipak. 'Bijelo se pere na devedeset' prvo je poharalo Sloveniju i regiju kao roman Bronje Žakelj, a onda je postalo najgledaniji slovenski film desetljeća, s potencijalom da postane najveći slovenski hit još od Kekeca, Bedanca i dobra volja je najbolja.

E, sad. I kad je riječ o kvaliteti, kino-hit je na ovim prostorima (a i šire) jako labilna kategorija. Obično je riječ o filmovima koji se ciljano snimaju 'za raju' ili demografski širok raspon gledatelja, što ekipa koja se brine o tome tko će i u kolikom broju gledati film obično svede na zajednički nazivnik prosječnog glasača najuspješnije političke stranke. Slikovitije rečeno, mora bit gledljivo i studentu privatnog veleučilišta s moći koncentracije novorođenog koker-španijela i susedu Juri s trećeg kata koji suši kobasice na štriku za veš u svjetlarniku i bezubom Dražu koji na kvartovskoj pumpi žica za pivo. Taj nivo. Ima onih koji usput uspiju sve izvest i dovoljno profi da standard podignu dovoljno da se film da gledat i ako nisi moždano umro tijekom pandemije (vidi opet: 'Svadba'), ali najčešće ne.

U slučaju filma 'Bijelo se pere na devedeset' presuda je, nažalost - ne.

Limunada od dva i pol sata

Jedino čime si mogu objasniti činjenicu da je čak 5 % žitelja Republike Slovenije radosno pobledalo tu plošnu, dosadnu i na više od 140 minuta razvučenu limunadu jest to što su valjda prije toga čitali knjigu ili čuli životnu priču Bronje Žakelj. Priča je to, naime, iz rubrike onih kakve su nekoć punile časopise tipa 'Arena' ili 'Moja sudbina', a čisto onako životno - da je čuješ od frendova, u krugu familije ili već u tako nekom traču - doista je potresna i dirljiva.

Mlada Bronja odrasta u Sloveniji tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, svuda oko nje igra rokenrol cela Jugoslavija, gledaju se utakmice federalne lige, kure roštilji u prirodi uz parkirane stojadine, baka pegla i kuha ručak s filtrom 57 u ustima, vrte se partizanski filmovi, ali i novovalna glazba dok Bronjin ćaća u pozadini kroz zube psuje 'proklete komunajzere'.

Tu širokim potezima oslikanu idilu narušava tragedija - Bronjina se majka u mladoj dobi razboli od karcinoma i premine, sa zadnjim joj dahom upućujući majčinski savjet: 'Bronja, zapamti, bijelo se pere na devedeset'. No kao da to nije dovoljno tragedije za djevojčicu koja odrasta pred sam raspad Jugoslavije, život Bronji nastavi razvaljivati šamare k'o kreten - Bronja i sama, i to u studentskoj dobi, oboli od karcinoma (konkretno, Hodžkinove bolesti), a životne borbe ne prestaju ni kada se nekako uspije othrvati bolesti...

Iako se taj kratki sadržaj čini kao prilično dobar materijal za obiteljsku mini (ili maksi) seriju, kao film - ne funkcionira. Odnosno, da se ispravim - očito funkcionira, čim je postao najgledaniji slovenski film od Čateža pa do Triglava, ali iskreno, ne shvaćam zašto. Lako za to što je 'za raju', što su mu likovi plošni, situacije banalne, nostalgična pozadina sedamdesetih i osamdesetih u Jugi već stoput prožvakana, dramaturgija bljedunjava, glumci neiskorišteni (osim Anice Dobre, koja je, ruku na srce, dobila i jedinu zanimljivu ulogu), a emocije konfekcijski obrađene. To nije prepreka općoj dopadljivosti, šira publika voli takve, lako probavljive filmske hot-dogove.

No problem je u tome što je film i - DOSADAN. Razvučen na gnjavatorski način - ne u smislu da se 'ništa ne događa', nego u smislu da gomila događaje, a preko svih prelazi bez ikakve značajnije emotivne obrade, značenja ili sadržaja. Uspije te dovesti u situaciju gdje gledaš istinski potresnu životnu dramu jedne mlade žene i - kolutaš očima ko centrifuga one mašine koja pere bijelo na devedeset.

Hrpa epizodista i neuvjerljivi odnosi

Ključ neuspjeha ovoga filma po meni je to što film nije uspio normalno niti uvjerljivo obraditi nijedan ljudski odnos osim onoga između Bronje i njezine bake Dade (već spomenuta Anica Dobra), a i tu je baka jedno pedeset puta bolje razrađena nego Bronja, koja je nominalno glavni lik u filmu. Svi drugi likovi portretirani su toliko jadno da ih ne bih nazvala ni dvodimenzionalnima - većina ih je poput epizodista, i to onih najbeznačajnijih.

Najbeveznije su prošli gotovo svi Bronjini prijatelji i momci s kojima je ostvarivala ljubavne veze, totalno je blijedo ispao i njezin tragični brat, a najgori lik u filmu uvjerljivo je Bronjin otac, koji osim što je antipatičan, djeluje i kao čovjek s ozbiljnim poremećajem ličnosti, i to ne s onim koji bi bio filmski interesantan, nego više u rangu: 'Koji je ovom liku klinac?' Nisam sigurna da je do glumca, nego mi cijeli lik djeluje kao scenaristička pogreška. Ili režijska, štajaznam. Možda je netko iz filma izbacio scene koje bi objasnile njegovo glupo ponašanje i promašenu karakterizaciju kakva se na kraju vidi s platna.

Ukratko, film me toliko ugnjavio da sam jedva izdržala do kraja projekcije, a vjerojatno i ne bih da nisam htjela napisati osvrt pa ne bi bio red da ga pišem na temelju 50 ili 75 posto odgledanog filma. Nekako mi je žao Bronje Žakelj. Nisam čitala njezinu knjigu, ali samo na temelju kostura njezine životne priče koja je prenesena na film, zaključila sam da je zaslužila kvalitetniju ekranizaciju. Možda u obliku one već gore spomenute mini (ili maksi) serije. Na momente mi je padala na pamet jedna stara talijanska serija, Disperatamente Giulia, i stalno sam razmišljala o tome kako bi cijela ta priča možda bolje funkcionirala u tom formatu, stilu i izvedbi. No eto, nije.

Ali možete slobodno zaključiti da nemam pojma i da sam zla. Onih 5 % Slovenaca očito bi reklo tako nešto. Pa provjerite sami. Film se trenutno prikazuje kod nas po raznim ljetnim kinima. Tko zna. Možda i kod nas skupi neke impresivne postotke. Avaj majko.