'Sam Homer je povijesno netočan jer je pjevao o događajima petsto godina prije njega'

Nolanova 'Odiseja' trenutno je najkomentiraniji film, a kritike i dojmovi sežu od potpune egzaltacije do gađenja jer je isuviše woke. Lukić za tportal kaže da su primjedbe onih koji su ga gledali, a nisu zadovoljni, adresirane na povijesnu točnost, odnosno netočnost.

'O kojoj i kakvoj povijesnoj točnosti točno govorimo? Sam je Homer, naime, povijesno netočan, koliko mora biti pjevajući o događajima od nekih pet stotina godina prije njega. Pa tako, recimo, proizvoljno miješa različite elemente društava kasnog brončanog doba s njemu suvremenim elementima željeznog doba te spaja autentična mjesta i osobe s mitovima i legendama. Uz pretpostavku da se Trojanski rat zaista dogodio i da je Homer zaista postojao, nema u 'Ilijadi' i 'Odiseji' ni traga historiografskoj preciznosti, niti je u pjesništvu treba biti. Niti je, uostalom, ima u bilo kojem umjetničkom djelu postavljenom u historijski okvir', kaže Lukić.

'Heleni se dodavalo zlatnu kosu, bijelu put i skladan stas, a u baroku je izgledala tako da bi joj dali Ozempic'

Homer, podsjeća Lukić, nigdje nije opisao Helenin izgled (kao, uostalom, ni Ahilov).

'U trećem pjevanju 'Ilijade' starci na zidinama Troje za nju vele da silno nalikuje besmrtnim božicama, što god to značilo. Dvije rečenice. Toliko o njoj kod Homera. Kasnije interpretacije, međutim, dodaju joj zlatnu kosu, bijelu put i skladan stas, osim što se taj sklad mijenjao prema modi vremena pa je u baroku, recimo, nalazimo u obličju zbog kakvog bi joj danas vrlo vjerojatno preporučili Ozempic. Jedan je kritičar izvrsno primijetio da nikome nije problem to što je Helena rođena tako da je bog uzeo oblik labuda i labuđim sjemenom oplodio ženu, a onda je ipak rođena bez perja. Nije problem ni to što uopće nije postojala nikakva Helena Trojanska', dodaje.

'Kritičarima su problem tamnoputa glumica i transrodni muškarac'

Problem je, smatra Lukić, međutim, i to za mnoge očito velik, što je tumači tamnoputa glumica.

'Isto je i s likom Sinona, za kojeg su neki brzopleti i glasni puno prije gledanja filma čak tvrdili da je lik Ahila. Toliko o preciznosti. O Sinonu Homer ne kaže ništa pa sve o njemu znamo tek iz Vergilijeve 'Eneide', dakle još posrednijeg posredovanja pradavne priče. Ali kritizeri eto nekako točno znaju da ga nikako ne smije igrati transrodni muškarac. Zgražaju se i nad time što Telemah za oca koristi izraz dad, jer valjda ne zvuči dovoljno patrijarhalno, pri čemu im posve izmiče upravo naglašeno humanizirana Nolanova perspektiva cijele te obitelji i njezinih kompleksnih odnosa', dodaje.

Lukić ističe i da ono što Nolanovim kritičarima uistinu nedostaje nije povijesna netočnost nego holivudska konstrukcija povijesti, a ona je temeljno netočna jer preuređuje činjenice i od povijesti pravi zabavu ili bajku, dodajući da treba ostaviti po strani to što Telemah posve sigurno nije mogao razgovarati s Odisejem na američkom engleskom jeziku.

'Pritom je eurocentrična, bjelačka i heteronormativna. Žale se da im nedostaje takozvana klasična interpretacija antičkih tema, a ona je puka ideološka konstrukcija bijelog patrijarhalnog Zapada. U potrazi za izgubljenom iluzijom, oni o Homeru i starim Grcima ne znaju ništa, niti ih to najmanje zanima, ali misle da sve znaju o onom što su o antičkom svijetu izmislili na suvremenom Zapadu, gdje bi se tek moglo naširoko govoriti o povijesnim netočnostima', smatra Lukić.

'Nolan je uspješno prenio ključne teme Odiseje'

Petra Matović, profesorica s Odsjeka za klasičnu filologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ističe da je Nolan uspješno prenio većinu ključnih tema u 'Odiseji': povratak kući, odnos gosta i domaćina, posljedice rata, osobito PTSP, i Telemahov ulazak u svijet odraslih.

'Neke stvari je morao izbaciti jer tri sata nije dovoljno da se prikaže cijela 'Odiseja', ali tako je i bolje jer bi previše likova i epizoda bilo teško pratiti, naročito današnjoj publici koja nema predznanje kakvo je imala Homerova. Svaka adaptacija 'Odiseje' u većoj ili manjoj mjeri mora biti prilagođena ukusu i predznanju publike i mislim da je Nolan napravio dobar posao, iako, kao i svaki klasični filolog, imam niz komentara', kaže Matović, napominjući da joj se sviđa kako je Nolan spojio Kalipsu i Lotofage (egzotično pleme koje jede lotos) u jednu epizodu time što ona daje Odiseju cvijet lotosa da bi zaboravio svoje patnje.

'Više razrađuje muške nego ženske likove'

'Vizualno je film vrlo atraktivan, a mnoge prizore, naročite one jezive poput odlaska u Had, efektno upotpunjuje glazba. Neke poznate epizode, poput Kiklopa Polifema, ne podudaraju se u potpunosti s 'Odisejom', što bi moglo izazvati kritike, ali vjerno prepričavanje jedne od najpoznatijih priča svjetske književnosti moglo bi biti dosadno te se Nolan odlučio za inovacije koje su, po mojem mišljenju, uglavnom uspješne', dodaje Matović.

Osim toga, smatra da on više razrađuje muške nego ženske likove i to je definitivno tako i u 'Odiseji'.

'U Homerovoj 'Odiseji' ženski likovi često su nedokučivi muškarcima; žene donose odluke kojima utječu na Odisejevu sudbinu pa ih on mora šarmirati, pregovarati s njima i moliti ih za pomoć te je u principu vrlo ovisan o njima, bile one božice ili smrtnice. Od ženskih likova u filmu najproblematičnija mi je Helena. Iako se diglo dosta prašine jer je glumi crnkinja, boje njezine kože tu je najmanji problem. Helena u Homerovoj 'Odiseji' je žena koja se u svakoj situaciji snađe, koja nikome nije lojalna, uvijek završi na strani pobjednika i živi s Menelajem kao da Trojanski rat nije ostavio nikakve posljedice na njoj. Kod Homera ona služi kao suprotnost Penelopi koja pati iako nije ništa skrivila. Feminističko-pacifističke izjave, gorčina i suze, na što se svodi Helenino pojavljivanje u filmu, nemaju veze s Homerovom Helenom. Ne znam ni zašto ima ožiljke na licu – ako se implicira da joj ih je nanio Menelaj, to je potpuni promašaj jer je on u Homerovoj 'Odiseji' prilično dobroćudan lik', kaže Matović.

'Odisej je problematičan vođa, toga je i Homer bio svjestan'

S druge strane, iako je ženske likove malo previše pojednostavio, smatra Matović, muške je Nolan odlično razradio, naročito Euriloha, koji je u 'Odiseji' jedan od manje bitnih likova, a u filmu kroz odnos s njim vidimo kako Odisej polako, ali sigurno gubi autoritet na svom brodu.

'Odisej je vrlo problematičan vođa, čega je već i Homer bio svjestan, i Nolan je taj aspekt priče, često zanemaren, izvrsno obradio. Ako je kod ženskih likova zakazao, iz muških je izvukao maksimum. Iznimke su Kirka i Melanta te Mentor; potonji djeluje kao spoj likova Josha Brolina i Jasona Momoe u 'Dini' nego kao Homerov Mentor', ističe Matović, podsjećajući da je 'Odiseja' književno djelo i likovi nisu povijesne ličnosti, pa svaki redatelj ima pravo obraditi materijal onako kako želi.

'Međutim u nekim stvarima Nolan mi je malo previše woke: Homerova Penelopa sigurno ne smatra za sebe da bi, pokraj živog sina, ona trebala biti kraljica i samostalno vladati. U takvim stvarima malo se previše udaljio od Homerova pogleda na svijet. I filmu i prijevodu Emily Wilson zajedničko je to da su woke – njezin je prijevod inače odličan, razumljiv i tečan, idealan za mlade čitatelje, ali ponekad iskrivljava Homerove riječi da bi bila politički korektna, npr. u svojem prijevodu 'Ilijade' koristi riječ dog kad Helena samu sebe naziva kujom i jedini točan prijevod bio bi bitch', dodaje.

'Odiseji ne treba woke čitanje, ona već obiluje ženskim likovima koji prozivaju muške bogove'

Podsjeća i da je prva žena koja je prevela Homera bila Francuskinja Anne Dacier (17./18. st.), tako da činjenica da je Wilson žena nema za Matović veliku važnost i misli da se koristi prvenstveno u marketinške svrhe.

'Nisam sigurna da je 'Odiseja' ep kojem jako treba woke čitanje – on već obiluje ženskim likovima, u njemu se spominje i narod Feačana, kojim praktički upravlja kraljica Areta (epizoda koju je Nolan izbacio), a treba spomenuti i da Kalipsa u njemu proziva muške bogove za mizoginiju i dvostruke standarde. Mislim da je Nolan već u izvorniku imao dovoljno materijala za feminističko čitanje i da nije trebao izmišljati ništa novo po tom pitanju', kaže Matović.

Ovaj će filmski spektakl, objašnjava probuditi interes za grčku mitologiju, a on već postoji pa se zato, kaže, svako malo i pojavljuju nove adaptacije.

'I u našem Kazalištu Trešnja predstava 'Mitomanija' predstavlja dobar primjer zabavne i inventivne obrade najpoznatijih grčkih mitova. 'Ilijada' i 'Odiseja' nastale su prije skoro 3000 godina i velik broj njihovih adaptacija u svim vrstama umjetnosti, od opere do stripa, znak je stalnog interesa publike. To su epovi koji obrađuju bezvremenske teme poput rata i ljubavi, a puni su akcije i zanimljivih likova. Također propituju smisao rata i pravednost sudbine te ne predstavljaju glorifikaciju ubijanja. Mislim da je Nolanov film, usprkos nekim manjim nedostacima, svakako jedna od uspješnijih adaptacija Odiseje', zaključuje Matović.

Lukić pak poručuje da, prije nego krenemo bilo što pisati, pa taman i na društvenim mrežama, treba nešto i pročitati jer, kako navodi, smjesa neznanja, rasizma, transfobije i kolonijalne eurocentrične bahatosti može se zvati svakako, ali nikako ne umjetničkom analizom i kritikom.