Gunther von Hagens, kontroverzni njemački anatom, preminuo je u 81. godini. Njegova obitelj potvrdila je da je umro 24. srpnja u bolnici u Heidelbergu, dan nakon što je doživio krvarenje u mozgu, a od 2008. bolovao je od Parkinsonove bolesti
Smrt čovjeka koji je osmislio plastinaciju, postupak trajnog očuvanja ljudskih i životinjskih tijela, neće označiti i kraj njegove veze s metodom koja ga je proslavila. Von Hagens godinama je govorio da želi da nakon smrti i njegovo tijelo bude plastinirano, a obitelj je najavila da će poštovati tu odluku.
Iz Plastinariuma, centra i muzeja koji je 2006. godine osnovao u njemačkom gradu Gubenu, poručili su da će njegovo tijelo 'definitivno biti plastinirano', a još nije odlučeno hoće li biti izloženo niti u kojem obliku. Von Hagens je tijekom života razmatrao nekoliko mogućnosti – od toga da njegovo sačuvano tijelo posjetitelje dočekuje na ulazu u izložbu do rezanja tijela na tanke anatomske presjeke koji bi bili izloženi na različitim lokacijama, piše Guardian.
Poznat kao 'Doktor Smrt'
Von Hagens je svjetsku slavu stekao izložbama Body Worlds, na kojima su prikazivana stvarna ljudska tijela sa sačuvanim mišićima, organima, živcima i krvnim žilama. Neki su primjerci bili presječeni kako bi se pokazala unutarnja građa tijela dok su drugi postavljani u položaje sportaša, plesača, šahista ili jahača. Tako je milijunima ljudi omogućio da ljudsko tijelo vide na način dotad uglavnom rezerviran za medicinske fakultete.
Javnost ga je zbog njegova rada, osebujnog nastupa i prepoznatljivog crnog šešira prozvala 'Doktorom Smrti'. Dok su ga jedni smatrali znanstvenikom koji je anatomiju učinio razumljivom širokoj publici, drugi su ga optuživali da pretvara ljudske ostatke u komercijalni spektakl.
Prva izložba 'Body Worlds' otvorena je 1995. godine u Nacionalnom muzeju znanosti u Tokiju. Koncept se ubrzo proširio svijetom, a službeni podaci organizatora pokazuju da je te izložbe tijekom tri desetljeća vidjelo više od 57 milijuna ljudi u više od 170 gradova i 42 zemlje.
Postupak koji je promijenio anatomiju
U središtu Von Hagensova rada bila je plastinacija, metoda koju je razvio 1977. godine, dok je radio u Institutu za patologiju i anatomiju Sveučilišta u Heidelbergu.
Postupak započinje zaustavljanjem raspadanja tijela, nakon čega se uklanjaju koža i masno tkivo te pažljivo otkrivaju organi, mišići, tetive, živci i krvne žile. Voda i topljive masnoće zatim se izvlače iz tkiva, najčešće pomoću acetona, a njihovo mjesto zauzimaju reaktivni polimeri poput silikonske gume, poliestera ili epoksidnih smola.
Tijelo se potom postavlja u željeni položaj i učvršćuje. Nakon stvrdnjavanja ostaje suho, bez mirisa i trajno zaštićeno od raspadanja. Izrada jednoga plastiniranog tijela može zahtijevati stotine, pa i više od tisuću sati preciznog rada.
Plastinirani primjerci najprije su se upotrebljavali kao nastavna pomagala za studente medicine i istraživače. Von Hagens je, međutim, smatrao da znanje o ljudskom tijelu ne bi trebalo ostati zatvoreno unutar sveučilišnih predavaonica te tvrdio da želi 'demokratizirati anatomiju' i potaknuti ljude da bolje razumiju vlastito tijelo, zdravlje, bolest i smrt.
Između obrazovanja i spektakla
Način na koji je to činio bio je predmet rasprava. Vjerske zajednice, etičari i dio medicinske struke tvrdili su da izlaganje ogoljenih tijela u dramatičnim pozama narušava dostojanstvo umrlih i briše granicu između znanstvenog obrazovanja i zabave.
Posebno kontroverzni bili su eksponati trudnice s fetusom, tijela postavljena u seksualne položaje i prikazi fetusa u različitim fazama razvoja. Kritičari su smatrali da takvi prizori nisu nužni za razumijevanje anatomije, već osmišljeni tako da šokiraju publiku i povećaju posjećenost.
Von Hagens i njegovi suradnici odgovarali su da su izložena tijela pripadala ljudima koji su za života pristali donirati ih za plastinaciju i obrazovne svrhe. Tvrdili su da izložbe posjetiteljima pružaju neposredan uvid u posljedice bolesti, pušenja, pretilosti i drugih životnih navika te ih potiču na odgovorniji odnos prema zdravlju.
Pitanja o podrijetlu tijela
Najozbiljnije kontroverzije nisu se odnosile samo na način izlaganja, nego i na podrijetlo pojedinih tijela. Njemački Der Spiegel 2004. godine objavio je dokumente prema kojima je Von Hagensov pogon u kineskom Dalianu nabavljao tijela čiji vlasnici nisu bili poznati. Neka od njih navodno su imala rupe od metaka, što je otvorilo sumnje da je riječ o pogubljenim zatvorenicima.
Von Hagens je odbacivao tvrdnje da su takvi primjerci završili na njegovim javnim izložbama, a nakon izbijanja afere navodno je svojim zaposlenicima naredio da više ne prihvaćaju tijela pogubljenih osoba. Sumnje u način pribavljanja ostataka ipak su godinama pratile njegov rad.
Jedan od njegovih najpoznatijih i najspornijih javnih nastupa dogodio se 2002. godine u Londonu. Pred nekoliko stotina gledatelja izveo je prvu javnu obdukciju u Velikoj Britaniji nakon približno 170 godina.
Britanske vlasti unaprijed su ga upozorile da bi postupak mogao biti protuzakonit. Policajci su pratili događaj, ali ga nisu prekinuli, a protiv Von Hagensa na kraju nije podignuta optužnica. Snimka obdukcije emitirana je na televiziji, samo učvrstivši njegovu reputaciju čovjeka koji svjesno pomiče granice između medicine, obrazovanja, umjetnosti i spektakla.
Od političkog zatvorenika do svjetske slave
Von Hagens je rođen 10. siječnja 1945. godine kao Gunther Gerhard Liebchen u Alt-Skaldenu, današnjem Skalmierzyceu u Poljskoj, na području koje je tada bilo pod njemačkom okupacijom. Odrastao je u Istočnoj Njemačkoj i studirao medicinu u Jeni.
Nakon neuspjelog pokušaja bijega na Zapad u siječnju 1969. godine završio je u zatvoru kao politički zatvorenik. Zapadna Njemačka otkupila je njegovu slobodu u kolovozu 1970., nakon čega je nastavio studirati medicinu u Lübecku. Poslije se zaposlio na Sveučilištu u Heidelbergu i započeo rad na postupku koji će mu donijeti međunarodnu slavu. Prezime Von Hagens preuzeo je od prve supruge Cornelije.
Godine 1993. osnovao je Institut za plastinaciju, a tri godine nakon pokretanja prvih izložbi 'Body Worlds' napustio je rad na Sveučilištu u Heidelbergu. Njegova druga supruga Angelina Whalley vodila je institut te s njim razvijala i kurirala izložbe, a sin Rurik nakon pogoršanja njegove bolesti preuzeo je dio organizacijskih i poslovnih obveza.