Finale tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman i ove je godine okupilo pet vrlo različitih knjiga koje pokazuju koliko su raznoliki tematski i stilski smjerovi suvremene domaće proze. Među njima je i knjiga Nenada Stipanića Život u topu kojeg nema (Sandorf, 2025.), bespoštedna, misticizmom natopljena studija transgeneracijske traume, građena na snažnom kontrastu između senjskih bura autorova djetinjstva i njegove surove berlinske suvremenosti.

Nenad Stipanić (Senj, 1973.) autor je zbirki priča Sprinteri u labirintu (2005.) i Odlično je baviti se kriminalom (2008.) te romana Izbacivači Majke Božje (2012.), Stvarno je odlično baviti se kriminalom (2015., nagrada Balkan Noir) i Bogovi neona (2019., finale Nagrade Europske unije za književnost). S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prve dvije sezone serije Mamutica. Nakon godina provedenih u Zagrebu, danas živi u Berlinu.

Pisac žanrovskih hibrida i nekonvencionalne biografije – koja uključuje iskustva fizičkog radnika, izbacivača, tjelohranitelja, galerista, radijskog autora i scenarista – već dva desetljeća suvereno spaja naturalistički prikaz društvene margine, crni humor, kriminalističke motive i snažan interes za psihologiju pojedinca.

U njegovom romanu Život u topu kojeg nema središnji je simbol panj topole prepun zbijenih metaka iz prošlih ratova, središnja tema nevidljiva ali razorna prisutnost prošlosti, a središnja metafora bestrzajni top m60, nevidljivo oružje u kojemu je sažet razarajući apsurd ljudske egzistencije, često svedene na besmislenu pripremu i vježbu za nešto što zapravo ne postoji, stanje u kojem se pojedinac nalazi "ni u ratu, ni u miru", prisiljen sudjelovati u pantomimi sustava koji zahtijeva fokus na zamišljenu realnost.

Polazeći od te emocionalne i simboličke okosnice, Stipanić se u 'topu kojeg nema' vraća Senju, obiteljskoj povijesti i pitanjima koja ga dugo zaokupljaju: kako nastaju identiteti, što nasljeđujemo od prethodnih generacija i koliko dugo ratovi ostaju prisutni u ljudskim životima. Balansirajući između svoje berlinske stvarnosti i magijskog svijeta senjskog djetinjstva, Stipanić u jeziku traži zaklon od povijesti koja nas, poput "unutrašnjih metaka", ranjava i desetljećima nakon što ratovi prestanu. U njegovom romanu, djed to unuku objašnjava jednostavno: "Rat je i sad nutra u meni, samo ča ga ti ne vidiš".

Uz Stipanića, u uži izbor za najbolji hrvatski roman ušli su još Boris Dežulović (Tko je taj čovjek?, Ex Libris), Gabrijela Rukelj Kraškovič (U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća, OceanMore), Damir Karakaš (Sunčanik, OceanMore) i Robert Međurečan (Tako neka bude, Sandorf). Uoči proglašenja ovogodišnjeg laureata tportalove književne nagrade 16. lipnja, s Nenadom Stipanićem popričali smo o nastanku njegova hvaljenog romana, povratku jeziku djetinjstva, Senju i Berlinu kao prostorima identiteta, jezika i sjećanja, ratnim traumama koje se prenose kroz generacije, humoru, misticizmu i književnosti kao mogućem prostoru slobode.

Svoj novi roman sagradili ste na snažnom kontrastu između senjskih bura djetinjstva i berlinske suvremenosti. Kako biste čitateljima predstavili ovaj rukopis i što u kontekstu priče simbolizira taj "top kojeg nema" u naslovu?

Pisao sam ovaj roman dugo i zamislio ga kao dio slagalice koju gradim već dvadeset pet godina na književnoj sceni, a ta je slagalica pokušaj da otkrijem što sačinjava ljudsko biće. Istraživao sam promjene kroz koje čovjek prolazi jer vjerujem da nikada nije konačan i da se mijenjamo sve do trenutka kada umremo. Strukturu sam zamislio poput koncentričnih krugova koji se rastežu pa lome u više linija, između kojih ostaju fragmenti života.

Iako sam ga pisao inspiriran vlastitim životom i biografijom, pitanja koja sam si u njemu postavljao, kao i dijelovi života koje sam koristio, pažljivo su odabrani kako bi pružili uvide u temu kojom se bavim. I praznine koje sam ostavljao zamislio sam kao svojevrsnu metaforu zastrašujuće količine informacija i događaja koji ispunjavaju svaki naš dan, svaku sekundu postojanja našega uma i čiju veličinu mogu tek naslutiti razmišljajući o beskrajnoj praznini svemira između rijetkih nakupina materije.

Zato sam želio opisati fragmente te materije, odnosno naših života, tako da se iz njih naslućuje golemost koju pak svatko može ispunjavati kako je on zamišlja. A "top kojeg nema" iz naslova zamislio sam istodobno kao kolektivnu metaforu stalne prisutnosti nevidljivih ratova i strahota i kao osobnu metaforu protagonista i njegove životne svrhe. No on simbolizira i humor, koji mu je kao potomku siromašne radničke klase jedina granata koju može i želi staviti u taj top.

U romanu koristite specifičan spoj senjskog lokalnog dijalekta i suvremenog urbanog koda Berlina. Koliko vam je u procesu pisanja bilo važno zadržati tu sirovu, govornu partituru i na koji način ona pomaže u mapiranju identiteta lika koji se osjeća izmještenim iz svakog sustava?

Putovanje kroz jezik bilo mi je važno jer se kroz njega vidi unutarnji rascjep lika. Kada, primjerice, iz Berlina piše o prošlosti u Senju, ulazi u senjski govor, zapravo u jednu varijantu dijalekta koja se govorila u mojoj obitelji. Kroz taj se jezik vraća u prostor obiteljskih i vlastitih trauma, mitova, lijepih i ružnih sjećanja iz mladosti te društvenih kodova koji su ondje vrijedili. Međutim, više ne osjeća da im pripada, premda su ga nekoć oblikovali.

Jednako tako, ne uspijeva se uklopiti ni u suvremeni berlinski urbani kod, u kojem se nadao pronaći svoje mjesto, kao što ga nije pronašao ni u Zagrebu. Ta sirova govorna partitura koju spominjete bila je sastavni dio odrastanja u njegovoj društvenoj klasi i socijalnom miljeu te mi je iznimno važna za razumijevanje načina na koji se formirao kao osoba.

U svojoj prozi vješto miješate naturalistički, gotovo sirovi prikaz zbilje s fascinacijom misticizmom i "drugim dimenzijama" koje crpite iz Castanede ili joga-praksi. Kako u svom pisanju uspostavljate ravnotežu između onoga što nazivate "ozbiljnim svijetom" i potrebe za transcendencijom, izlaskom iz neposredne stvarnosti?

Naturalizam mi je način da autentično i bez uljepšavanja opišem svijet u kojem se protagonist formira i živi, a koliko ću biti izravan ovisi o tome koliko je to važno za poglavlje ili trenutak koji opisujem. Metafizički svijet, s druge strane, i meni osobno i liku u romanu predstavlja potrebu da razumijem ono neopipljivo i neizrecivo.

Protagonistu je svijet mistike također način da probavi ono što mu je inače preteško i prebolno. Često je to komično i bizarno, ovisno o fazi kroz koju njegova mistika prolazi, ali u njegovu slučaju djeluje. To pratimo kroz cijelu knjigu – od ranog djetinjstva, kada utočište pronalazi u duhovnosti i mogućnosti da "gurne prst u čelo" te nakratko otputuje iz stvarnosti kada mu ona postane neizdrživa, pa sve do zrele dobi, kada u Berlinu pokušava sažeti i razumjeti vlastiti život.

U romanu je prisutan vaš prepoznatljiv "noir" pristup i bridak, nerijetko subverzivan humor, kojim progovarate o teškim temama. Zašto vas zanima kako ratovi prošlosti određuju živote budućim generacijama čak i kad u njima nisu sudjelovali?

Zanima me iz dva razloga. Prvi je obiteljski. Odrastao sam s bakom i djedom; roditelji su se rastali nakon mog rođenja i najviše sam vremena provodio s djedom jer je baka radila, a on bio u mirovini i razaran traumama Drugoga svjetskog rata, u kojem je izgubio brata koji se borio na suprotnoj strani. Iz tog rata duhom nikada nije izašao, pa tako ni moja baka uz njega, a kasnije ni ja.

S majčine strane, koju sam upoznao mnogo godina poslije, čule su se slične priče. S vremenom sam shvatio da su postupci mnogih ljudi koji su prošli kroz moj život dijelom uvjetovani upravo ratnim traumama kojima su bili izloženi, izravno ili transgeneracijski.

Drugi razlog je širi, društveni, jer se isto ponovilo nakon ratova devedesetih godina, čije se traume i dalje prenose na mlađe naraštaje. To ne znači da o tom vremenu treba šutjeti, posebno ne oni koji su ga osjetili na vlastitoj koži i ne mogu ga jednostavno zaboraviti. No kao društvo trebali bismo paziti kakvo nasljeđe pritom stvaramo. Posebno danas, kada svjedočimo sudaru našeg starog, ionako već dovoljno grubog svijeta s novim, supertehnološkim svijetom i neizvjesnošću koju on donosi.

Što se tiče humora, on je dio mojeg identiteta koji nikada nisam izgubio. Nastao je odrastanjem u Senju, u mojoj obitelji, gdje je bio jednako važan za život kao i nabaviti dovoljno krumpira i drva za zimu. Duhovitost je, uz buru, uskoke, kulu Nehaj, pjesnike i pisce poput Kranjčevića i Novaka, satirični časopis Metlu te Škavaceru, koja izlazi više od sto godina, važan dio mojeg odrastanja i formiranja.

Ona je, u većoj ili manjoj mjeri, prisutna u svemu što pišem jer vjerujem da se i teške i važne teme mogu obrađivati na taj način. Mnoge meni omiljene knjige, poput Don Quijotea, Dobrog vojaka Švejka, Kvake 22, Vodiča kroz Galaksiju za autostopere i Majstora i Margarite, govore o ozbiljnim temama kroz satiru ili crni humor. A elementi noira proizlaze i iz moje ljubavi prema toj vrsti literature.

Kroz čitav roman provlačite snažnu metaforu o mecima koji ostaju skriveni u panju ili u samom čovjeku. Što biste željeli da čitatelj, nakon što s vama prođe kroz ovo ljuštenje naslaganih sjećanja, naposljetku ponese iz vaše knjige – može li nam literatura pomoći da te "unutrašnje metke" napokon pretvorimo u prostor vlastite slobode i otpora prema doslovnosti svijeta?

Koliko literatura može pomoći, teško mi je dati općenit odgovor. Vjerojatno je različit za svakog čovjeka i ovisi o odnosu koji ima prema književnosti. Meni je svakako pomogla: proširila je moje prostore slobode i pružila mi mehanizme za odupiranje doslovnosti svijeta.

A što se tiče moje knjige, volio bih da čitatelj osjeti to putovanje kroz život i promjene kroz koje protagonist prolazi, greške koje čini i nastoji ispraviti, rane i ožiljke koje gomila, a koje na različite načine svi nosimo u sebi. I da se ponegdje nasmije, jer smijeh je ponekad jedini način otpora.