Povijest umjetnosti puna je velikih imena koja su iz uvjerenja, oportunizma ili konformizma stala uz nedemokratske režime. Knut Hamsun ostao je jedan od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća unatoč aktivnoj potpori nacizmu, Ezra Pound zbog podrške Mussoliniju završio je optužen za veleizdaju, Leni Riefenstahl zauvijek je ostala simbol vrhunske umjetnosti stavljene u službu nacističke propagande.

Ni danas nije teško pronaći ugledne umjetnike i javne osobe koji otvoreno podržavaju političke lidere optuživane za autoritarne prakse – od Stevena Seagala i Emira Kusturice, koji godinama otvoreno podržavaju politiku Vladimira Putina, do Jona Voighta, jednog od najistaknutijih pristaša Donalda Trumpa u Hollywoodu.

Mijenja li takva politička opredijeljenost način na koji bismo trebali vrednovati njihovo umjetničko djelo ili umjetnost i njezina autora ipak treba razdvojiti? Gdje je granica između građanskog prava na politički stav i moralne odgovornosti? Gdje završava prilagodba okolnostima, a počinje kolaboracija sa zlom?

Pitanje je li šutnja u vremenima tiranije zapravo oblik prešutnog pristanka djeluje nam bolno suvremeno, i upravo se time bavi drama Na čijoj strani Ronalda Harwooda u režiji Lenke Udovički, ambiciozna koprodukcija Kazališta Ulysses i Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), koja se na Malom Brijunu premijerno igra od 29. srpnja. Jednu od glavnih uloga tumači Ozren Grabarić, nekadašnji dramski prvak kazališta Gavelle, izvanredni profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, glumac koji već godinama igra diljem regije, i to sve odreda uloge koje ne dopuštaju moralnu udobnost.

Za Grabarića, kojeg su kritičari davno proglasili svojevrsnim "glumačkim genijem", pozornica je prostor u kojem se kroz temeljitu analizu čovjeka, njegovih motiva i proturječja pokušava doći do onoga što naziva "susretom s istinom". U novoj Ulyssesovoj predstavi, dramskoj vivisekciji Berlina iz 1946. godine, Grabarić ulazi u čizme američkog bojnika Stevea Arnolda, vojnog istražitelja zaduženog za denacifikaciju slavnog dirigenta Wilhelma Furtwänglera, čovjeka uvjerenog da umjetnički talent ne može biti opravdanje za moralne kompromise niti štit od odgovornosti.

Uoči premijere, s Grabarićem smo popričali o brijunskim pokusima, ulozi koja ga je natjerala da ponovno promisli granice između razumijevanja i opravdavanja, tome zašto glumac ne smije biti moralni sudac vlastitom liku te koliko su pitanja koja Harwood postavlja o umjetnosti, odgovornosti i zlu danas bliža našem iskustvu nego što bismo možda željeli vjerovati.

Vaša glumačka metoda podrazumijeva višemjesečnu "opsadu" lika na kojem radite, u kojoj glumu tretirate kao strogi, disciplinirani zanat, a ne kao, recimo, neku mističnu inspiraciju. Koliki dio rada na pripremi uloge otpada na odustajanje od vlastitih prvih rješenja i ideja?

Posljednjih šest-sedam godina potpuno sam promijenio način pripreme. Ako radim složenu dramsku partituru, dva mjeseca prije prve čitaće probe živim s tekstom. Ne učim ga napamet, nego pokušavam razumjeti njegovu unutarnju logiku, taj uzročno-posljedični niz koji ga drži na okupu. I to nije samo sjedenje za stolom; tekst uvijek govorim naglas, krećem se, dišem s njim, jer mi se čini da se drama ne može do kraja razumjeti ako tijelo nije uključeno u proces.

Na prvu probu zato dolazim s nekakvim prijedlogom, ali nisam zaljubljen u njega. Uostalom, od nečega se mora krenuti. Često se govori o toj famoznoj "prvoj lopti", ali nisam siguran da uopće znam što taj izraz znači. Ponekad je upravo prva lopta genijalna – tek kad se sudari s partnerima i redateljem, vidi se kamo vodi, a ako dobro poznajete tekst, možete ga istraživati iz sto različitih smjerova.

Ja nemam potrebu smišljati nekakve pametne finte ni po svaku cijenu bježati od klišeja. Iskreno, ni danas ne znam što će se dogoditi na izvedbi. Znam kojim putem idem, ali ne znam kamo će me taj put odvesti, i baš mi je to uzbudljivo. Mene zapravo ne zanima hoću li pogoditi neku svoju ili redateljevu unaprijed zamišljenu viziju. Zanima me događa li se nešto. Ako se nešto događa, to je već ogroman plus. Onoga trenutka kad pokušavam reproducirati nešto što je bilo ili ostvariti nešto što mislim da bi trebalo biti, više nisam u sadašnjem trenutku, prestajem biti prisutan.

To je, čini mi se, najveća zamka kazališta. Nakon predstave netko kaže: "Danas je bilo fantastično.", a već sutradan svi pokušavamo ponoviti ono od jučer. Ali zašto je jučer bilo dobro? Ne zato što smo nešto točno izveli, nego zato što se dogodio trenutak koji je bio živ i istinit. A takav se trenutak ne može ponoviti: kazalište je umjetnost trenutka. Zato toliko volim Prosperov monolog iz Oluje: "Od iste smo tvari od koje su sazdani snovi." Čim se zastor spusti, sve se raspline, trenutak nestaje. I baš zato vrijedi.

Kako uspijevate biti dovoljno pripremljeni i pritom ostati otvoreni za ono što slijedi ulaskom u proces s drugim ljudima, a što je nemoguće predvidjeti? Kako se vaša glumačka – nazovimo je – egocentričnost usklađuje s odgovornošću prema ansamblu i zajedničkom radu?

Ne znam jesam li egocentričan. Nisam baš blag prema sebi pa mi je teško odgovoriti na to pitanje. Ali sigurno postoji neka doza egocentričnosti, ne zato što sam glumac, nego zato što svi živimo iz vlastite perspektive. Ja sam, htio-ne htio, glavna uloga u svom filmu. Svijet gledam svojim očima i mislim da je to naprosto ljudski. Ali to nema veze s prilagodljivošću. Paradoks je da sam otvoreniji za druge upravo onda kad sam najbolje pripremljen. Ako niste spremni, redatelj vam da uputu, vi je želite slijediti, ali vam je pola mozga još uvijek zauzeto pitanjem: "Koji mi je sljedeći tekst?"

U glavi se odjednom vode dvije bitke. Jedna je da zadovoljite redatelja, a druga da se sjetite što uopće trebate reći. Za mene pravi glumački proces počinje tek kad tekst toliko dobro poznajem da više ne moram misliti o njemu. Ne mislim pritom na interpretaciju, nego na njegovu logiku, na uzroke i posljedice. Kad to usvojim, tek tada mogu biti slobodan. Onda se stvarno mogu igrati.

Mislim da često podcjenjujemo riječi. Preskačemo ih jer nam se čini da je važnije neko emocionalno stanje ili izraz lica, a zaboravljamo da upravo riječi nose dramu – zato se i zove dramska književnost. Kod Shakespearea, a možda još više kod Becketta, riječ nije sredstvo da nešto izgovorite, nego portal. Ona vas odvede na mjesta za koja niste ni znali da postoje. Ja u to duboko vjerujem.

Kad ste doista "kod kuće" u tekstu, možete biti potpuno prisutni. Vidite partnera, vidite prostor, reagirate na ono što se događa i odjednom sve postaje moguće – možete biti nježniji, agresivniji, duhovitiji, sarkastičniji, možete promijeniti smjer usred scene jer ste slobodni. A kad toga nema, glumac postaje nervozan i nesiguran pa se instinktivno vraća onome što već zna, svojim klišejima i zoni komfora. Zato to stalno ponavljam i studentima. Što prije usvojite tekst, to ćete prije dobiti luksuz istraživanja. A to je, po meni, ono zbog čega kazalište uopće postoji.

Kako u tom kontekstu pristupate majoru Arnoldu, čovjeku specifičnog "činovničkog" mentaliteta, koji u svemu traži opipljiv dokaz i jasnu krivnju, slijepog na neuhvatljiv pojam umjetničke genijalnosti koju predstavlja Furtwängler?

Ono što mi je kod Arnolda odmah bilo zanimljivo jest da nije riječ o hladnom birokratu koji samo provodi neku ideologiju. U njegovu govoru ima dosta grubosti, nepristojnosti, gotovo nečega životinjskog, ali bilo mi je važno da ne bude jednodimenzionalan lik, ni pozitivan ni negativan. Lenka mi je tu jako otvorila oči. Lako vas tekst zavede da ga igrate kao nekoga tko uživa u moći, gotovo poput onog lika Christopha Waltza u Nemilosrdnim gadovima. Ali Arnold nije takav.

On je ranjen čovjek. Vidio je Bergen-Belsen dva dana nakon oslobođenja i taj ga je prizor nepovratno promijenio. Nakon toga više ne može vjerovati u čovjeka na isti način. Iz te rane kreće cijela njegova opsesija dokazima, krivnjom i odgovornošću. Zato mi je bilo važno da ne bude simpatičan. Dapače, da bude pomalo neugodan i agresivan. Jer govori mnogo toga što ima smisla, ali govori iz pozicije čovjeka koji više ne vidi nijanse. Za njega nema sivih zona.

I baš zato mi je ovaj komad toliko uzbudljiv. To nije sudnica u kojoj čekate presudu niti neka detektivska igra u kojoj ćete na kraju otkriti tko je bio u pravu. To je stalna klackalica. Malo ste na Arnoldovoj strani, malo na Furtwänglerovoj, pa se opet vratite. Ako uspijemo postići da publika iz kazališta izađe bez konačnog odgovora, nego da se još dugo u sebi prebacuje s jedne strane na drugu, mislim da smo napravili dobru predstavu.

Jer to pitanje nije ostalo u Drugom svjetskom ratu. Gledajući što se danas događa u svijetu, više mi se uopće ne čini nezamislivim da se ludilo ponovno dogodi. I zato mi se čini da je empatija mnogo zahtjevnija nego što danas volimo misliti. Nije dovoljno reći da razumijemo drugoga, to traži ozbiljan intelektualni i moralni napor, traži da na trenutak posumnjate u vlastitu poziciju i pokušate svijet pogledati tuđim očima. A to je, čini mi se, jedan od najtežih ljudskih zadataka.

I, kako bismo se trebali odnositi prema velikim umjetnicima i intelektualcima kada smatramo da su moralno zakazali? Treba li im "suditi" po istim kriterijima kao i svima ostalima?

Nemam odgovor na to pitanje. Mislim da je to vrlo osobna odluka i da svatko mora pronaći vlastitu granicu; najviše što možemo jest odlučiti da nekoga više nećemo čitati, slušati ili gledati. S druge strane, postoji i misao koja mi je jednako zanimljiva – da onoga trenutka kad umjetnik stvori djelo, ono prestaje biti samo njegovo. Počinje živjeti vlastiti život – mi zapravo ne razgovaramo s autorom, nego s djelom, s knjigom, predstavom ili glazbom. To postaje dijalog između umjetnine i onoga tko je doživljava.

Zato se valjda često razočaramo kad upoznamo ljude kojima smo se divili – Don't meet your heroes! – jer odnos koji ste imali nije bio s tom osobom, nego s njezinim djelom. Naravno, u stvarnosti to nije tako jednostavno razdvojiti. Danas se puno govori o "cancel kulturi" i čini mi se da su te rasprave krenule iz plemenitih razloga, ali su s vremenom otvorile niz novih pitanja. Gdje završava odgovornost, a gdje počinje mogućnost oprosta ili rehabilitacije? Postoji li uopće povratak za čovjeka koji je pogriješio? Nemam odgovor ni na to.

U takvom svijetu prilično je teško manevrirati i događa se nešto što podsjeća na autokratske sustave – počinjete sami sebe cenzurirati. Počinjete vagati svaku riječ jer znate da će, recimo, kad ovaj intervju izađe u pisanom obliku, nestati sve ono što se događa između nas dok razgovaramo. Vi sada vidite moje lice, moju zadršku dok odgovaram, čujete kad zastanem, kad posumnjam u ono što govorim, a u tekstu ostaju samo riječi, koje svatko čita na svoj način. I ljudi onda više ne razgovaraju sa mnom, nego s tim riječima. Tumače ih kroz vlastito iskustvo, kao što uostalom tumače i umjetničko djelo.

A one tada više nisu moje, nego dio nečijeg tuđeg čitanja. Zato i nemam konačan odgovor. Mislim da je to pitanje individualnog odnosa i dijaloga s umjetnošću. Umjetnost je upravo taj dijalog, način na koji propitujemo sebe. Smijem li danas voljeti Wagnera? Kako se odnositi prema Heideggeru ili Hamsunu? Kad biste pokušali biti potpuno dosljedni, to klupko više ne biste mogli razmrsiti. Uvijek biste negdje morali povući granicu, a ona nikad nije jednostavna.

Pitam se postoji li i drukčija opasnost: da u vremenu cinizma više nismo sposobni nikome se duboko diviti. Kako se vi snalazite s kulturom brzog oduševljenja i još bržeg razočaranja; što netko mora izazvati u vama da biste rekli: ovom se umjetniku doista divim?

To je super pitanje. Zapravo mislim da pogađa samu srž problema. Danas, kad gledam umjetnost i način na koji je doživljavaju mlađe generacije, čini mi se da smo izgubili parametre po kojima uopće procjenjujemo što je vrijedno. U umjetnosti ima puno bullshita, puno stvari koje se proglašavaju umjetnošću, a nisu kvalitetne. Ima puno površnosti koja se prodaje kao dubina, ali i obrnuto – ono što je doista vrijedno često se olako proglašava površnim i gura na marginu.

Tu je i puno umjetničkog elitizma i snobizma. Starija generacija još uvijek prati druge umjetnike, zna što rade kolege, dok mlađe generacije, kako mi se čini, često više ne prate dovoljno ni starije glumce ni širi umjetnički kontekst. A parametri se ne stvaraju sami od sebe. Oni nastaju u odnosu prema drugima.

Ne mogu graditi sebe kao umjetnika ako ne znam što rade ljudi oko mene, što ih zanima, što istražuju, u kakvom kontekstu nastaje moj vlastiti rad. Ne moram se sa svime oduševiti, ali moram imati odnos prema tome. Bio ja time oduševljen ili ne, taj odnos je ključan. I onda, naravno, događa se upravo ovo što ste rekli – da se sve manje divimo.

Kome se, recimo, vi divite?

Divim se mnogim kolegicama i kolegama, ali možda mi je danas bliža riječ inspiracija. Volim gledati kazalište, čak i kad nije dobro, jer uvijek imam što promatrati i iz čega učiti a otkako sam više počeo raditi po regiji, upoznao sam mnogo ljudi koji me inspiriraju. Ne zato što ih doživljavam kao nedodirljive genije, nego zato što u meni nešto pokreću, uzbuđuju me iznutra, kao dobra knjiga, predstava, film ili glazba. Glazba možda i najizravnije – zaobilazi razum i dira nas ravno u tijelo. Zato plešemo, plačemo ili se smijemo.

A onda čovjek s godinama shvati još nešto. Kako starim, vidim da polako odlaze uzori koje sam imao. Neki ljudi kojima sam se divio više nisu tu, a istodobno primjećujem da me neki mlađi kolege gledaju onako kako sam ja nekoć gledao svoje starije kolege. Iskreno, još ne znam što bih s tim osjećajem. Od tih figura koje su mi ostale, Rade je sigurno jedna od njih. Tu su i Pero Kvrgić, Vanja Drach, Ivica Vidović... Imao sam sreću igrati sa svima njima. Zapravo mislim da me najviše oblikovalo upravo to što sam kroz cijelu karijeru imao priliku raditi s boljima od sebe.

Već godinama živite između Zagreba i Beograda – dviju sredina koje se dobro poznaju, ali čiji su odnosi opterećeni nasljeđem ratova, nacionalizama i nerazriješenih prijepora. Je li moguće ne pripadati nikome, a ipak imati jasan stav?

Nakon raspada Jugoslavije mnogi ljudi više nisu osjećali da pripadaju novim državama, nego jednoj zemlji koja je nestala. Istodobno su počeli bujati nacionalizmi, a s njima i potreba da čovjek pronađe svoje pleme. Tu potrebu razumijem. Mislim da je ljudska potreba pripadati nečemu jer se tako osjećamo manje usamljeni. Mene je život doveo do toga da sam svoje pleme pronašao u kazalištu, crnoj kutiji u kojoj je sve moguće, gdje ne postoje nacije, nego jedna misao koja se u mraku razvija, mijenja i nadopunjuje.

Bilo da sam na Brijunima, u Sarajevu, Beogradu ili Zagrebu, među ljudima koji vole kazalište osjećam da pripadam. Imam osjećaj da smo mi, na neki način, ista nacija.

Naravno, ne može svatko pripadnost pronaći u onome što radi. Nekome nacija ili zemlja znači jako puno i nemam ništa protiv toga. Nemam ništa protiv stvari koje ljudima pružaju utjehu i zbog kojih se osjećaju manje usamljenima. Problem nastaje kad nacionalizam postane rak društva i uteg svakom progresu. Tada ga treba osuditi. Kad postane sredstvo kojim prevaranti, lopovi i ubojice dolaze na čelo tih istih plemena, onda više ne govorimo o pripadnosti nego o manipulaciji.

Ja ipak mislim da su ovi prostori pomirljivi; dijelimo zajedničke priče, zajedničke mitove i jezik, to što se razumijemo nije problem nego bogatstvo, kao i različitost, koja nas tjera da preispitujemo vlastite obrasce. Mene to uzbuđuje. Jučer sam, primjerice, satima slušao kolegu Albana Ukaja iz Prištine kako priča o svojim počecima. Imao sam osjećaj kao da čitam roman ili gledam film. Danas sam bogatiji samo zato što sam čuo nečiju priču.

Ljudi na ovom prostoru razumjet će se i za petsto godina – volio bih da jednom dođu političari koji će to shvatiti; da ljudi koji se razumiju mogu graditi odnose jedni s drugima, a ne jedni protiv drugih. Možda je to utopija, ali u utopije vrijedi vjerovati, čak i kad se ne ostvare. Zato sam presretan što radim po cijeloj regiji, s ljudima koji govore isti jezik na različite načine. To me obogaćuje. Vjerojatno to dugujem i roditeljima. Oboje su bili znanstvenici, puno su putovali, živjeli u Barceloni, Melbourneu i Chicagu, družili se s ljudima iz različitih sredina i nikad mi nisu govorili kako moram razmišljati, ali su mi svojim životom prenijeli taj pogled na svijet.

Što vam je rad u Srbiji otkrio o Hrvatskoj, a što rad u Hrvatskoj o Srbiji?

Život u Beogradu prije svega mi je osvijestio koliko je Zagreb zapravo miran grad. Kad se nakon nekoliko mjeseci vratim iz Beograda, imam osjećaj kao da sam došao u spa-centar. Beograd je nevjerojatno živ, bučan i multikulturalan grad i to me jako uzbuđuje. Na profesionalnoj razini još su mi zanimljivije razlike između dviju glumačkih škola. Čini mi se da se u Beogradu mnogo više polazi od privatne osobe glumca, od njegova unutarnjeg proživljavanja, pa često vidim da Hamlet ili Leone Glembay ostanu vrlo blizu glumcu koji ih igra.

To donosi veliku spontanost i autentičnost, što je izvrsno za film, ali u kazalištu ponekad dovodi do toga da glumac postane preintiman, pretih i da tekst ne dopre do gledatelja. Kod nas se, zahvaljujući Gavellinoj tradiciji, puno više inzistira na zanatu i na onome što je Gavella nazivao "tehničkom ličnošću". To je velika prednost, ali ponekad zbog toga izgubimo spontanost. Zato mislim da bi spoj zagrebačke i beogradske škole bio idealan. Volio bih da studenti provedu godinu ondje, a njihovi ovdje, jer bismo jedni od drugih imali mnogo toga naučiti.

Ali možda najveća razlika je to što u Beogradu još uvijek postoji kult glumca. Ima puno trgova i ulica koje nose njihova imena, na zgradama su ploče koje podsjećaju da je ondje živio Bata Stojković, Zoran Radmilović, Dragan Nikolić ili Petar Kralj. Ta velika imena doslovno su utkana u grad i osjeti se da ljudi glumce iskreno poštuju. Zvuči možda malo egocentrično, ali ako tamo dobro radiš, Beograd te nekako prihvati i drži. Ljudi ti prilaze na ulici, govore da su gledali predstavu, pitaju što sljedeće pripremaš.

Meni je to bilo jako lijepo iskustvo, pogotovo zato što je riječ o tako velikom gradu. U Zagrebu je drukčije. Ovdje niti postoji taj kult glumaca niti neko posebno rangiranje; kad postaneš prepoznatljiv, uvijek će se naći glasna manjina koja će te pokušati "spustiti". Jednostavno, drugačiji mentalitet. S druge strane, moram reći da i sa zagrebačkom publikom imam divan odnos. Nisam neko vrijeme igrao u Zagrebu, a onda sam s Cyranom i Kraljem Gordoganom ponovno osjetio onu posebnu povezanost s publikom i pomislio: 'Dobro je, i dalje pripadam ovdje.'

Neke od najvažnijih uloga u karijeri donijeli su vam Krleža i Shakespeare. Krleža je cijeli život vodio borbu s malograđanštinom, provincijalizmom i društvom koje je smatrao zarobljenim vlastitim sitnim interesima. Što mislite, bi li sto godina poslije imao razloga promijeniti mišljenje?

Mislim da ne bi. Kad danas čitam Krležu ili slušam njegove tekstove u kazalištu, uvijek pomislim: Bože, pa ovo je i dalje potpuno aktualno. Njegovi romani i drame funkcioniraju jednako snažno kao i prije sto godina. Možda bi se jedino razočarao time koliko se malo toga zapravo promijenilo. Fascinantno mi je koliko je precizno secirao društvo, gotovo kao da je radio obdukciju nad kadaverom. Tako je duboko analizirao naše mentalitete i društvene mehanizme da ga i danas čitamo kao suvremenika.

On je naš Shakespeare, jedan od onih autora na kojima bi se trebala graditi naša kultura, književnost, kazalište, pa i način razmišljanja. Zato mi je pomalo čudno što imam osjećaj da ga se često gura na marginu, kao da je težak, nerazumljiv ili neuhvatljiv autor. Ja mislim upravo suprotno. Ako želimo ozbiljnu kulturu, ona mora imati čvrste temelje, a Krleža je sigurno jedan od njih.

Krleža je vjerovao da društvo bez kritičke misli neminovno tone u učmalost. Što se vama čini najvećom preprekom kritičkom mišljenju?

Čini mi se da smo se pomalo pasivizirali i da se zajedno s tim polako gasi i kritička misao. Kad pogledam Srbiju, vidim koliko snažan politički pritisak može iznjedriti i snažan otpor. Iz tog otpora rađa se vrlo oštra kritička misao i to mi je, bez obzira na sve okolnosti, zanimljivo promatrati. Kod nas kao da je prevladao osjećaj da je sve nekako više-manje u redu. To osjećam i kod sebe. Ušao sam u godine u kojima se čovjek pita treba li još gurati svoj mali komadić svijeta prema nekoj promjeni ili se pomalo prepustiti pragmatizmu.

Uređivati svoj vrt…

Da, uređivati svoj mali vrt. Naravno, ja mogu govoriti jedino o onome što poznajem; ne mogu govoriti o politici jer se njome ne bavim i nemam kompetencije za to, društvo mogu promatrati samo kao laik. Ali mogu govoriti o kazalištu i već tu osjećam da se dogodila jedna pasivizacija, da se izgubila jedna kritička pozicija.

To, međutim, ne znači da mislim kako kazalište mora biti aktivističko ili da se svaka predstava mora baviti dnevnom politikom. Dobra priča uvijek govori o vremenu u kojem nastaje. I Grimmova bajka govori o vremenu u kojem živimo ako je ispričana na pravi način. Za mene je i to subverzija. Subverzija nije nametanje vlastite ideologije, nego mijenjanje načina na koji razmišljamo.

Ono što me više brine jest način na koji funkcioniraju naša kazališta i kulturne institucije. Zašto su toliko trome? Zašto se u njima tako teško rađaju doista uzbudljive stvari? Mislim da problem nije u ljudima, nego u sustavu. Takav sustav teško može proizvesti nešto novo. Tu, iskreno, ne vidim veliku razliku između lijevih i desnih politika.

Problem je što je sustav s vremenom postao jači od ljudi koji bi ga trebali mijenjati, zbog čega sve teže prepoznajemo ljude koji imaju viziju, a još ih je teže dovesti u poziciju da nešto doista promijene. Nije dovoljno biti talentiran ili pametan. Pitanje je ima li čovjek ideju, zna li zašto umjetnost postoji i što bi danas trebala značiti. Takvi ljudi postoje, ali sustav ih vrlo rijetko prepoznaje, a još rjeđe im daje prostor.

Sve se češće povlače usporedbe između današnje Europe i Europe tridesetih godina prošlog stoljeća. Koliko su vam takve usporedbe uvjerljive? Čega se danas više bojite nego prije dvadeset godina?

Možda me najviše plaši to što vidim kako se neke vrijednosti za koje smo vjerovali da su čvrste i trajne zapravo vrlo lako mogu urušiti. Govorim kao laik, naravno, samo iz svoje perspektive. Ono što se posljednjih godina događa u Americi bilo mi je veliko razočaranje. Prije dvadeset godina, možda i zato što sam bio mlađi, Ameriku sam doživljavao kao prostor slobode, mjesto na kojem različitost nije prepreka nego vrijednost i gdje čovjek, bez obzira na to odakle dolazi, može ostvariti svoj potencijal. Danas vidimo koliko se i takvi sustavi mogu promijeniti.

Pitam se i kakav će svijet ostati generacijama koje dolaze. Ne bojim se mladih ljudi, nego svijeta u kojem odrastaju. Umjetna inteligencija i nove tehnologije mogu biti fascinantne, ali pitam se koliko će ostaviti prostora za razvoj mašte, kreativnosti i vlastitog mišljenja. To me iskreno zaokuplja. Predajem na Akademiji i vidim da među studentima ima nevjerojatno darovitih ljudi. Ali brine me što sve rjeđe čitaju. Nisam ni ja u njihovim godinama bio idealan čitatelj, ali vjerujem da su knjige jedan od temelja imaginacije, a imaginacija je za glumca osnovni alat.

Za kazalište se, međutim, ne bojim; ono je kroz svoju povijest preživjelo mnogo veće krize od ove. Mislim da će ljudi uvijek imati potrebu za živim susretom, ljudskim glasom i zajedničkim iskustvom koje nijedna tehnologija ne može zamijeniti.

Možda zato u posljednje vrijeme pokušavam manje pratiti vijesti. Kad se probudim i dan započnem portalima ili društvenim mrežama, shvatim da je to zapravo najgori mogući način da se započne dan, s tolikom količinom tjeskobe. Ali volio bih vjerovati da će doći neka nova generacija koja će imati više hrabrosti i energije nego što smo je možda imali mi te uspjeti mijenjati stvari nabolje.

Kad pogledate sve o čemu smo razgovarali, s kakvim osjećajem zapravo gledate na budućnost?

Pa, mislim da sam ja zapravo optimist. Vjerujem da su ovo ciklusi kroz koje društvo prolazi i da će nakon njih opet doći neko bolje vrijeme. Naravno, osim ako se ne dogodi neka opća kataklizma. Kad čovjek pomisli na Holokaust ili na sve što su ljudi jedni drugima učinili tijekom Drugoga svjetskog rata, pita se kako se nakon toga uopće nastavilo živjeti. A ipak jest. Ljudi nekako nastave živjeti, pokušavaju učiti iz svega toga, dati najbolje od sebe i nadati se da će time utjecati na ljude oko sebe.

Možda upravo tako dolazi do iscjeljenja. Trenutačno sam, srećom, u jednoj dobroj životnoj fazi. Entuzijastičan sam. Radim posao koji volim, radim sa studentima i to mi daje veliki osjećaj smisla. Čak i kad nije svaka predstava najbolja koju sam napravio, osjećam da radim ono što želim. Osjećam se kreativno i imam dojam da sam u dobrim godinama – dovoljno zreo da neke stvari bolje razumijem, a još uvijek s dovoljno energije i znatiželje da istražujem i učim.

Još uvijek mislim da mogu biti bolji nego što jesam i to mi je važno. Volim raditi s ljudima koje dobro poznajem i kojima vjerujem. Kad među ljudima postoji povjerenje, puno se lakše otvoriš, lakše riskiraš i međusobno se inspirirate. Upravo sam takve suradnje imao u posljednje vrijeme i zbog toga se osjećam iskreno zahvalno. Mislim da čovjek u ovome poslu teško može poželjeti više od toga.