Film koji bi trebao slamati srca i izmusti hektolitre suza zapravo nalikuje na razglednicu iz Oxforda – lijepu, ali bez pravog sadržaja. Čak ni Corey Mylchreest ne uspijeva spasiti priču koja se tamo negdje u trećoj sceni totalno predaje klišejima.
Kad jedan Netflixov film postane globalni hit, a kritičari ga ne žele dodatno nahraniti pohvalama, to obično znači da im nešto nije sjelo. Tako je i s filmom 'Moja godina na Oxfordu', koja opasno pleše po granici između 'nemoj previše histerizirat' ni dramatizirat', ali i 'daj mi neko srcedrapateljsko smeće da zaplačem, a tek onda ćemo uključiti mozak. A bogami i srce. Jer pravih emocija tu nema, koliko god se kompozitori trudili najaviti ih melankoličinim klavirom u scoreu.
Već mi je dosadno i uzdišem od pomisli da bih sad trebala kratko sažeti priču, ali ajde, ajmo.
vezane vijesti
Predvidljivo i bez svježine
Anna De La Vega (Sofia Carson) iz New Yorka odustaje od posla u Goldman Sachsu i bježi na Oxford da bi ondje studirala (odnosno, kako kažu na tom velebnom i starom sveučilištu – 'čitala') viktorijansku poeziju. Tu joj sudbina (i režiser Iain Morris) kažu: 'E, neće ići, mala. Sad ćeš godinu dana šmrcat' i balavit' uz lika koji je istodobno i profesor i zavodnik i bolesnik…' - i to bolesnik u tragičnom fizičkom smislu, ali bogami i inače.
Riječ je o Jamieju Davenportu (Corey Mylchreest), za kojeg ćemo ubrzo saznati da ima genetski uzrokovan karcinom i da je tip koji sanja, a ne liječi ni sebe ni druge. To je ujedno i najveći romantični preokret u priči. Nema drugih iznenađenja, nema neke svježine u tijeku te priče. Al zato cvjetaju magnolije i predvidljiva drama.
Gluma je… onak… k'o na autopilotu. Sofia Carson ostavlja utisak glumice koja je spremna za svaku prigodu, ali je problem u tome što izgleda kao da joj je svaka prigoda ista. Nasuprot njoj, Corey Mylchreest odrađuje koliko može: šarmantan je, emocionalno prisutan, ali uz scenarij koji nije baš plodno tlo za glumačke bravure, i on ispada poprilično flah.
Vizualno lijep film kojem ni to ne pomaže
A scenarij… ne znam što bih rekla. Na trenutke se stječe dojam da su ljudi koji su ga pisali (a svi znamo da i najgluplje scenarije ne pišu glupi ljudi) pokušavali spasiti predvidljivu priču zgodnim i dinamičnim dijalozima, ali onda dođe sto drugih trenutaka u kojima sami sebe opovrgavaju. Ne znam točno u čemu bi čovjek tu mogao uživati, osim ako, kao glavna junakinja, 'ima fetiš na stare knjižnice'.
Okej, film je vizualno lijep - romantične knjižnice k'o iz Harryja Pottera, Sheldonian Theatre, Magdalen College… No sav taj dekor jednostavno ne uspijeva nadoknaditi bezvezariju priče. Roman, kažu 'interneti' (jer ja čitala nijesam) ima nešto bolji tijek – dulji je i drugačije završava, s Anninom odlukom da bude profesorica i živi Jamiejev san, ali film se tu nije baš previše potrudio oko kompleksnijih raspleta i emocija. Zapravo sve u njemu na toj razini umre prije nego što umre glavni junak.
Osim slabašne priče, najgora stvar u filmu jest glavna glumica Sofia Carson, koja uglavnom izgleda kao da su joj emocije samo filter za selfie, a i to traje pola sekunde do sekundu u sceni, a onda se opet vraća u tu neku bljutavu neutralnost baršunastog glasa, koja je zanimljiva k'o formular za kredit i totalno neuvjerljiva kao osobina bilo koga tko bi odbacio visoko plaćen posao radi poezije.
Film koji ćete zaboraviti za pet minuta
Corey Mylchreest je, rekoh već, relativno OK, ali toliko tipično britanski složen da zapravo podsjeća na gentrificiranu verziju Jamieja iz 'Outlandera' ili tako nešto. Oxford iz naslova svodi cijelu Englesku na sliku tog veličanstvenog arhitektonskog zdanja, u kojem niti itko – kako nam je najavljeno – išta govori o poeziji niti živi studentskim životom, nego je tu samo loše razrađena drama iz rubrike 'ti, ja i tvoja bolest', uz pokoju loše otpjevanu Coldplayjevu pjesmu u pubu.
Sve u svemu, 'Moja godina na Oxfordu' malo me podsjeća na onu situaciju kad ti netko pokloni prekrasno zamotanu bombonijeru, a unutra nema ni grama čokolade nego je riječ o, štajaznam, brašnu zaslađenom Natreenom ili tako nečem dosadnom i jednoličnom. Drugim riječima, paket super izgleda, ali nema okusa. Mislim, moguće je da će vam vrijeme brže proći ako pogledate ovaj film, možda i koji put zaplačete – kao što bi nakon brašna s Natreenom bili NEGLADNI, ali da će tu biti neke ispunjenosti i zadovoljstva – ne bih rekla. Zaboravit ćete film za pet minuta.
