Baš mi je drago što se Lena Dunham vratila. Osam godina nakon zadnje epizode kultne serije 'Djevojke' (vidi osvrt na prvu sezonu), nakon osam godina osobnih i zdravstvenih previranja, nakon javnih kontroverzi oko njezina izgleda, kao što je bilo ono blesavo zgražavanje zbog njezina pojavljivanja u 'Vogueovu' modnom editorijalu, napokon smo dočekali i njezinu novu seriju. 'Previše' na Netflixu čak i ima neke šanse da dopre do šire publike i zaradi nešto novaca, što 'Djevojke' nikada nisu uspijevale, unatoč golemom pop-kulturnom odjeku i hvali kritičara. Ali iskreno, nije me toliko impresioniralo.

Nije nastavak 'Djevojaka', ali jest produžetak

'Previše' NE nastavlja tamo gdje su 'Djevojke' stale (a evo gdje su otprilike stale), ali se nadovezuje na njih s jednom od žena koje su totalno prije dvanaest godina mogle biti s Hannom, Marnie, Shoshanom, Jessom i ostalima. Jessica (Megan Stalter) je glavna junakinja i zapravo još jedan alter ego Lene Dunham (premda sama Dunham u seriji glumi Jessicinu stariju sestru), samo ulickanija, isfriziranija i stiliziranija, odnosno vizualno prihvatljivija netflixovskom mainstreamu nego što je bila Hanna Horvat u 'Djevojkama'. Pošteno. Kad se piše za Netflix, mora se znati i koliko će i na koji način to koštati.

Uglavnom, Jessica je otprilike dvanaest godina starija nego što su na kraju 'Djevojaka' bile stare Hanna & co. i Dunham nam kroz nju priča priču o tome kako je mogla izgledati daljnja sudbina jedne iz onog prekrasno neurotičnog, antipatičnog, pa i pomalo razmaženog sestrinstva. Da, ima tzv. pošten posao, čini se kao da je u njemu ostvarena, no vrlo teško se nosi s ljubavnim brodolomom. Točnije, nakon što je dečko s kojim je bila u sedmogodišnjoj vezi, Zev, ostavi zbog 'savršene' manekenke Wendy, Jessica se ne uspijeva obuzdati pa im čak i jedne noći upadne u kuću, razbivši staklo na ulaznim vratima. Privatna joj se katastrofa prelijeva i na posao pa su i tamo vrlo nezadovoljni s njom, i što će sad Jessica, nego - pobjeći.

Bježi u London, glavni grad zemlje u kojem se osjećaji piju s čajem, a čak i oni najneobuzdaniji nose kravatu i govore 'pardon me' kada im se omakne da se pokažu u javnosti. Jessica, međutim, možda jest u stanju donekle se suzdržavati (rekoh - DONEKLE), ali definitivno nije tip koji se ispričava. Bježeći od toga da je too much za New York, svojeg bivšeg i njegovu savršenu novu zaručnicu, svoj posao i ama baš sve, doći će u sredinu u kojoj će taj njezin too much još više doći do izražaja.

Zgodno, bizarno, naporno

Ali ovo nije serija o sukobu kultura, civilizacija i emotivnih profila. Ovo je romantična komedija. U stilu Lene Dunham, ali ipak romantična komedija. Što znači dvije paradoksalne stvari. Prvo, zašećerena je i razvodnjena (kao i svi romcomovi), a drugo, zbog upliva Lene Dunham, zna biti naporna. Lena, naime, ne zna obuzdati svoj edge, svoju oštricu, svoj too much - i ne bi ni trebala - ali kada se to iskombinira s jednim takvim žanrom kao što je zašećerena romantika sa šalama - onda kombinacija izgleda neobično. Na trenutke zgodno, na trenutke bizarno, na trenutke naporno. Možda se onda nije trebala ni laćati tog žanra. Ili je ovo možda njegova reimaginacija u njezinu stilu, ali je, iskreno, pomalo nespretna i grbava.

Jessica, naime, u Londonu odmah drugi dan upoznaje indie glazbenika Felixa (predivni Will Sharpe, stvarno je, što bi rekle američke tinejdžerice iz pedesetih, dreamy). I tu stvari istodobno postaju zanimljive i naporne. Felix je, naime, u odnosu na Jessicu, oličenje tišine s čikom u gubici. Njihov odnos (jer teško je to odmah nazvati vezom) prerasta u nešto što više podsjeća na terapijski eksperiment nego na romansu. Serija od toga pokušava učiniti zabavni, možda malo drugačiji romcom, ali vrlo je često samo - naporna. Umori čovjeka.

Psihoterapija s budžetom za kostimografiju

Lena Dunham oduvijek je znala pisati dijaloge koji su podsjećali na izvatke iz psihoterapijskih sensa - ponekad onih svakodnevnih i pitomih, a ponekad sasvim neobuzdanih. Problem je jedino u tome što su takvi dijalozi u kontekstu 'Djevojaka' i nesputane neuroze dvadeset-i-nešto godišnjakinja bili doista zanimljivi, ponekad dubinski uznemirujući ili uzbudljivi, vrlo oštri i turbulentni. Sada, u kontekstu nečega što si je Dunham zamislila kao zreliju i odrasliju varijantu takve ekspresije, to zna biti...pa... hm... dosadno i naporno.

A likovi... eh. Nisu ni likovi koliko su amplificirani simptomi: anksioznost u kaputu, pasivna agresija u trenčkotu, granični poremećaj ličnosti u živopisnom pastelnom kompletu, emocije koje ne znaju kamo bi same sa sobom pa se utope u dvosatnom analiziranju SMS-a koji kaže 'ok'. I svi stalno piju čaj, pričaju o vezama i raspliću svoje traume kao da su na psihoterapiji s budžetom za kostimografiju.

Previše svega

Nije sve loše. Ima tu stvarno lijepih, pažljivo promišljenih trenutaka – malih samospoznaja, nekih usputnih dijaloga koji baš pogode. Dunham zna kad treba stati i pogledati u kameru – metaforički, a ponekad i doslovno – i reći: 'znam da vas živciram, ali evo, tako je'. I to spašava stvar. Djelomično.

Ali najveći problem serije 'Previše' je u tome što je... pa, baš to – previše. Previše za ono što je željela biti. Previše emocionalne masturbacije, previše wannabe dubine bez stvarnog sadržaja, previše osjećaja bez ravnoteže stvarnosti. A premalo razvoja, dinamike i – iskreno – humora. Onog bistrijeg, promišljenijeg humora kakav su 'Djevojke' znale imati i kad su bile nepodnošljive.

Sve u svemu – nije za bacit', ali nije ni za pohvalit'. Više kao art-house romcom za urbane neurotike s Netflix pretplatom i puno strpljenja. Ili, kako bi Lena možda rekla: ovo nije ni ljubavna priča ni komedija. Ovo je priča o slomu samospoznaje u usporenom tempu, s puno bespotrebnog brbljanja i još više genijalnih outfita. Možda bih sada trebala reći da sam od nje očekivala više, ali i dalje mi je drago što se vratila. Iako ne, ne obožavam 'Too Much', i dalje mislim da kroz njega prosijava njezina genijalnost, svijest i iskrena, iskrena želja da pokaže nešto drugačije.