Kad su Danny i Amy na kraju prve sezone ‘Beefa’ ostali ležati iscrpljeni, ogoljeni i, paradoksalno, u bliskom odnosu dubokog razumijevanja, čak su i oni kojima se 'Beef' nije svidio morali priznati da im se pred očima upravo bila odvrtjela jedna dotad 'serijaški' neobrađena, neobična, ali zapravo sasvim uvjerljiva priča. Autor serije, korejsko-američki scenarist Lee Sung Jin uzeo je sitan, gotovo smiješan sukob zbog vožnje na cesti i pretvorio ga u epski obračun dviju duša koje su se prepoznale kroz mržnju. Steven Yeun i Ali Wong priču o Dannyju i Amy iznijeli su maestralno, a Lee Sung Jin pokazao je da zna secirati suvremenu neurozu možda i bolje nego nas nasmijavati, kao što je to činio dotad radeći kao pisac na humorističnim serijama kao što su 'Sunčana Philadelphia', 'Tuca i Bertie' i 'Silicijska dolina'.

Druga sezona ovih nam je dana sletjela na Netflix accounte s istim DNK-om, ali drukčijim ambijentom. Više nema asfalta, trubljenja i otvorenog ludila. Sada smo u svijetu ladanjskih klubova, dobrotvornih večera i ljudi koji se smiju dok im iznutra propadaju instalacije. I odmah vam je jasno: bijes nije nestao. Samo je naučio držati čašu vina na štinglecu u ruci.

Kraj predstave, početak rata

Sezona počinje na dobrotvornoj priredbi, gdje upoznajemo Joshuu i Lindsay Martin – on je direktor kluba, ona njegova žena, i zajedno izgledaju kao par koji bi mogao prodavati ideju uspješnog života u reklami za osiguranje. Sve je odmjereno, sve je pod kontrolom, sve je… malo previše savršeno da bi bilo stvarno. U pozadini se kreću Ashley i Austin, zaposlenici kluba, zaručnici koji se gledaju s takvom količinom ljubavi, cmakanja, razumijevanja i podrške da vam dođe da ih zamolite da malo spuste ton i eventualno se jednom posvađaju kao normalni ljudi.

Taj kontrast traje točno onoliko koliko je potrebno da se raspadne.

Kad Joshua i Lindsay dođu kući, predstava završava i počinje rat. Njihova svađa nije nešto što biste nazvali ‘bračnom krizom’ – to je potpuni slom. Ona mu predbacuje da rasipa njezin novac (ni manje ni više nego na liječenje svoje majke) i da joj je potratio život, on nju vrijeđa bez zadrške, stvari lete, vrištanje se pojačava do histerije, grabe se golf-palice, razbija ambijent, a vi sjedite pred ekranom i gledate tu scenu, sasvim svjesni da biste, da vam se događa u susjednom stanu, već odavno pozvali policiju ne samo zbog obiteljskog nasilja nego i zbog straha za vlastitu sigurnost.

Već dugo – ako i ikad – nisam na filmu ili u seriji vidjela prizor i atmosferu takvog neobuzdanog bračnog bijesa, u kojem supružnici baš toliko gube kontrolu i zvjerski se sukobljavaju. Bilo je scena i brutalnijeg nasilja, ali obično je bilo jednostrano, ali ovo je rijetko. Ovdje su oboje totalno podivljali i jasno je da su oboje spremni na najgore. Ili da zapravo nisu spremni ni na što jer su im i um i bilo kakvo stanje spremnosti sasvim pomračeni. Riječ je o sceni nakon koje je mnogima od nas trebala pauza. Ili piće. Ili oboje.

Kontrola štete je - nemoguća

Upravo u trenutku dok se odvija taj vrišteći festival bračnoga nasilja, do kuće Martinovih dolaze idilično zaljubljeni Ashley i Austin, s nekom banalnom stvari koju su donijeli šef jer ju je on ostavio u klubu. Kroz prozor vide prizor koji ne bi trebali vidjeti – i reagiraju točno onako kako današnji svijet trenira ljude da reagiraju: snime. Oboje. Bez puno razmišljanja. Jer sve se mora snimiti, ne? Nikad ne znaš zbog čega će ti zatrebati. Možda u tom trenutku i nisu svjesni da ta snima za njih znači moć, potencijal poboljšavanja vlastitog položaja, ali osjećaju to pod prstima dok stišću ikonice na svojim mobitelima. Zgroženi su, ali ne priskaču u pomoć, ne pokušavaju zaustaviti sukob, ne zovu policiju. Snimaju.

Iz te snimke izrast će cijela druga sezona 'Beefa'. Iz snimke i, dakako, ucjene koja joj logično slijedi. Ucjena počinje oprezno, gotovo nespretno, ali brzo dobiva zamah. Ashley i Austin pokušavaju izvući nešto iz situacije koja im se čini kao životna prilika, a Joshua i Lindsay istodobno pokušavaju kontrolirati štetu i kontrolirati jedno drugo. I kako to obično biva, nitko ne uspijeva ama baš ništa i nikoga kontrolirati. Jer znate kako je pjevao John Lennon: život se događa dok si ti prezauzet planirajući nešto drugo.

Joshua u izvedbi Oscara Isaaca funkcionira kao čovjek koji je navikao pobjeđivati šarmom, ali sada prvi put nailazi na situaciju u kojoj šarm ne pomaže. Isaac igra taj lom s nevjerojatnom upečatljivošću – njegov lik nije karikatura moći, nego njezina krhka verzija. Carey Mulligan kao Lindsay tom liku daje sloj koji sezonu čini zanimljivijom nego što bi inače bila – njezina frustracija, bijes i povremeni proplamsaji nesigurnosti oslikavaju lik koji je istodobno odurna bičarka, ali i ranjena srna. Oboje su zapravo ranjeni, tako ih i igraju, premda njihova frustracija i bol u nas, gledatelja, osim suosjećanja izaziva i popriličan podsmjeh te odbojnost – privilegirani su, naime, i dobro žive, ali to nije ona privilegija koju su htjeli i nije onaj dobar život kakav su priželjkivali. Nezadovoljni su, zavidni, puni zamjerki jedno prema drugome, sami prema sebi i cijelom svijetu. Osjećaj nam je poznat, ali i odbojan. Bijes koji u njima kuha zbog toga zastrašujuć.

Predsjednica Park kao hladna sila prirode

A onda dolazi trenutak koji vas malo izbaci iz ravnoteže – njih dvoje, negdje oko treće epizode, počnu se ponovno povezivati. Kao da pokušavaju zakrpati nešto što se raspalo do temelja. I vi to gledate i mislite: ovo je dirljivo. I odmah zatim: ovo je užasno. Jer znate što se dogodilo prije dvije epizode. I ne možete se oteti dojmu da su ušli u uzajamni zlostavljački ciklus takozvanog 'medenog mjeseca' nakon faze sile, užasa i ponižavanja.

Ashley i Austin, u međuvremenu, otkrivaju da ucjena nije baš jednostavna kao što su mislili. Cailee Spaeny igra Ashley uvjerljivo dočaravajući stalnu napetost osobe koja zna da nema sigurnosnu mrežu - ni školovanje ni novac ni porijeklo ni zapravo ništa. Charles Melton kao Austin daje liku onu toplinu zbog koje vam je jasno da će najgore proći – jer u ovakvom svijetu najgore prolaze oni koji još uvijek pokušavaju biti dobri. Ali i on će vam dići živac sa svojim prerevnim pokušajima da bude ispravan, moderan, osviješten, politički korektan i tolerantan, dok mu moralni kompas popušta pod iskušenjem prvom prilikom koju dobije.

No iako svi oni svoje likove igraju sjajno, i iako su svi njihovi likovi zanimljivo koncipirani i ukomponirani u priču druge sezone, iznad svih njih, kao hladna sila prirode, stoji Predsjednica Park. Igra je legendarna korejska glumica, oscarovka Youn Yuh-jung. Kad ta žena zakorači u ovu seriju, svojim licem, glasom, držanjem – ma, apsolutno svime mijenja dinamiku svake scene. Ona ne reagira – ona odlučuje. I to s takvom lakoćom da imate osjećaj da bi mogla upravljati i ovom serijom i Netflixom i, usput, globalnom ekonomijom. Njezin lik je utjelovljenje kapitala bez grižnje savjesti, a Youn Yuh-jung igra ga s elegancijom koja je gotovo zastrašujuća. Ako ste je voljeli u 'Minariju' i u 'Pachinku', voljet ćete je i ovdje, premda je ovdje za dobrih dvadesetak Celzija hladnija i još pet nepostojećih horor-stupnjeva strašnija.

Strukturalni bijes

Tematski, druga sezona širi svoj fokus. Više ne govori samo o osobnom bijesu – iako ga tako prekrasno i šokantno dočarava scenom jedne od najgorih bračnih svađa na malom ekranu – nego sad govori i o strukturalnom bijesu. O svijetu u kojem su odnosi transakcije, u kojem je sigurnost luksuz, a emocionalna stabilnost nešto što se pokušava optimizirati kao aplikacija.

Serija govori o generacijama koje se mimoilaze – jedni uvjereni da su sve shvatili, drugi uvjereni da se ništa više ne može shvatiti. Govori o novcu koji ne rješava probleme, ali ih čini složenijima. Govori o tome kako ljudi danas ne znaju što bi sa sobom, pa onda pokušavaju upravljati drugima. Problem je što ta poanta i ta poruka ove sezone, koliko god bila točna, ne pogađa uvijek jednako snažno. Prva sezona bila je udarac – nagao i bolan, ali neizbježan. Druga je više na tragu seciranja, pa pomalo i mrcvarenja. Sve je to, da se razumijemo, jako pametno i detaljno, ali ponekad i previše svjesno vlastite pameti. Kao da vas serija povremeno pogleda i kaže: ‘Vidiš kako sam duboka?’ Vidimo. Bravo ti. I šta sad? Imaš nešto drugo u rukavu? Onda ispadne da baš i nema.

To, naravno, ne znači da je sezona loša. Jasno je kao dan da je ovo Netflix premium, jedna od onih serija na ovoj streaming platformi u koju je uloženo i mozga i novaca i truda da nešto znači, nešto govori, po nečemu se pamti i zbog nečega se o njoj govori. Ne bi inače u nju natrpali neke od najcjenjenijih glumaca Hollywooda (a i Seoula bogami). Sve je to vrlo kvalitetno, ima smisla, ima slojeva, ima poruka, ima 'misaone misli' i 'značenjska značenja'. Sve pet.

Osim što nije za pet. Nego onako, više za četvorku. Sezona, slikovito rečeno, ima one iste zube kao što ih je imala i prva sezona. Samo nekako s njima slabije grize. Barem nakon one šokantne scene bračne svađe na samom početku. Tko zna, možda je to i poanta. Jer ovo više nije priča o bijesu koji eksplodira zbog bezvezarije kao što je prometni incident. Ovo je priča o bijesu koji tinja i traje. Koji se prenosi kroz odnose, kroz klase, kroz generacije. Koji se ne rješava jednim obračunom, nego se razlijeva kroz cijeli sustav.

A takav bijes, koliko god bio složen, profinjen i zapravo više pasivno nego direktno agresivan, na kraju uvijek nađe način da razbije nešto. Pitanje je samo – hoće li to biti čaša - ili čovjek. Ova sezona to lijepo prikazuje. Ali nije kao prva. I ne budi mi prevelike nade u treću. Jer ako smo krenuli ovako već u drugoj, u trećoj ćemo gledati fakultetsko predavanje o bijesu suvremenog čovjeka, a ne seriju.