Ako ste obožavatelj/ica 'Pozlaćenog doba' na HBO-u, treća sezona vas je sigurno zakačila. Riječ je o najboljoj sezoni dosad, koja bogatstvo likova, dijaloga, prekrasne scenografije, kostima, a bogami i glumaca pretvara u dugoročni kapital. Unatoč tome što je, budimo sasvim iskreni, riječ o razmjerno 'frivolnoj' seriji u kojoj se zapravo ne događa išta što bi bilo važno za ikoga osim za likove iz visokog newyorškog društva s kraja 19. stoljeća.
Ako ste mislili da se 'Pozlaćeno doba' ne može još ispolirati, treća sezona demantirat će vas k'o zadnjeg naivca. Ove je godine Julian Fellowes, čini se, shvatio da publika ne želi da mu neki likovi plahutaju po scenariju poput ukrasa na šeširu iz 1880-ih i, za razliku od prijašnjih sezona – koje su bile dobre, ali ne ovako – svatko ovdje ima priču koju vrijedi pratiti. Čak i Marian Brooke (Louisa Jacobson), koja je prošle godine, unatoč sjajnoj glumi, više izgledala kao da je zalutala iz kakve pastoralne reklame za sapun. Sad ima svrhu, energiju i mjesto u velikoj slagalici newyorškog visokog društva.
vezane vijesti
Russellovi su, naravno, i dalje 'kraljevi' narativa. Carrie Coon kao Bertha jednostavno rastura – onako makijavelistički, s osmijehom koji bi i vuka iz bajke natjerao da se prepadne vlastitih zuba. Volimo je čak i kad, u ime moći i statusa, gazi po vlastitoj kćeri, a kad joj se suprotstavi sestra – jedina koja ne mari za Berthine fore s lovom, finjak društvom i grande damstvom – to su scene zbog kojih se pauzira serija samo da se istrese kokice po kauču od smijeha i oduševljenja.
A onda dođe vrhunac: Gladysino vjenčanje s engleskim vojvodom. Taissa Farmiga pokazuje da ispod krhke pojave krije i emotivni raspon i scenski gard. Carrie Coon ovdje, naravno, ide u povijest. Pogledi, skrivene emocije, neizgovorene rečenice – čista Edith Wharton na varijanti i standardu suvremenog streaminga.
Peggy (Denée Benton) je dobila priču kakvu zaslužuje. Umjesto da stoji sa strane i piše pisamca za Agnes, sad ulazi u afroameričko visoko društvo Newporta – i to zbog zgodnog doktora koji joj budi leptiriće, ali i zbog toga što scenarij otvara fascinantan pogled na diskriminaciju unutar tada potlačene zajednice. Mamica zgodnog doktora, naime, frkće nosom na to što je Peggyin otac, zamislite, bio rob. Nisam imala pojma da je postojala takva socijalna dinamika i predrasuda među američkim crncima. I da, povijesno je točno. Da, i nama gledateljima je to novo i zanimljivo.
Jack Trotter (Ben Ahlers) je možda najveće iznenađenje sezone. Od simpatičnog momka u pozadini, kojeg sam, iskreno rečeno, najviše pamtila po tome što mi je nalikovao na Matt LeBlancova mladog Joeyja Tribbianija, pretvorio se u self-made bogataša zahvaljujući prodaji patenta sata. Iskreno, to mi je jedan od omiljenih strandova u ovoj sezoni. Malo sam razočarana što nije buknula romansa između njega i Larryja (Harry Richardson) - 'Pozlaćenom dobu' gay romanse nisu strane - jer njih dvojica kao poslovni partneri imaju bolju kemiju nego on s Marian u svojoj po Berthinim standardima zabranjenoj ljubavi, ali što je tu je.
A onda – Ada i Agnes. Cynthia Nixon i Christine Baranski uvijek su bile (pomalo mračna) duša serije, ali sad, s pomakom u ravnoteži moći (hvala nesposobnom Agnesinom sinu i jednom pokojnom mužu), njihov je odnos još zanimljiviji. Baranski i dalje servira replike kao šampanjac – s mjehurićima ironije – dok Nixon daje toplinu koja sve balansira.
Treća sezona Pozlaćenog doba nije samo lijepa za gledanje zbog kostima i scenografije - iako je i tu fascinantna da ti čeljust ljosne na pod. Ona je, prvi put, emocionalno bogata, dramaturški uravnotežena i bez suvišnih fillera. Ukratko – serija koja je pronašla svoj ritam. I sad se nadam da ga neće izgubiti, nego samo još više pumpati. Gušt do daske.
