Hrvatska televizija od konca studenoga prikazuje Svjetla pozornice, novi sedmodijelni dokumentarni serijal koji popularnu kulturu promatra kao jedan od najpouzdanijih seizmografa društvenih promjena. Nakon uspjeha Modernih vremena, tim Castor Multimedije predvođen Dubravkom i Matejem Merlićem – sad ojačan i Željkom Ogresta – ponovno ulazi u arhive, studije i kolektivnu memoriju, ali ovoga puta kako bi ispričao sedam desetljeća glazbe, filma, tiska i televizije koja su, svaki na svoj način, sudjelovala u stvaranju višeslojnog kulturnog identiteta kakav danas prepoznajemo.

Svaka epizoda kombinira arhivske materijale s razgovorima s ključnim akterima: Josipom Lisac, Radom Šerbedžijom, Kristianom Novakom, Gibonnijem, Edo Maajkom i mnogim drugima. Paralelno, u studiju se izvode novi aranžmani velikih hitova – od Vice Vukova i Ive Robića, do Novog vala i današnje scene – koje je za mladu generaciju izvođača pripremio Matej Merlić, autor glazbe i suautor serijala. U Kulturnom roštilju razgovaramo upravo s njim: o tome kako se glazbena povijest prevodi u današnji zvuk, o odgovornosti prema pjesmama koje nose cijele epohe, ulozi televizije u mapiranju kulturnog pamćenja – i tome može li nova generacija izvođača promijeniti način na koji slušamo vlastitu prošlost.

Kao autor glazbe napravili ste sedam novih aranžmana klasika hrvatske popularne kulture. Prvo, kako ste uopće doći na tu ideju? I drugo, kako je ta šira autorska perspektiva utjecala na vaše odluke – od modernizacije starih pjesama do stvaranja kohezivnog zvuka serijala? Što smatrate najinovativnijim elementom novog zvuka Svjetala pozornice?

Od samog nastanka koncepta Svjetala pozornice znali smo da želimo uvesti glazbene izvedbene točke u studiju. S obzirom da se serijal naslanja na Moderna vremena, u kojima smo imali prikaz izrade pojedinih komada namještaja, u Svjetlima pozornice taj smo "proizvodni" segment adaptirali na popularnu kulturu, točnije popularnu glazbu kojom se serijal bavi. Želja mi je bila odabrati po jednu pjesmu iz svake dekade koju epizoda obrađuje te ju aranžirati i prilagoditi prema mladim aktivnim pjevačima sa scene. Pri odabiru, nastojao sam uzeti u obzir stil i opus izvođača jer mi je silno bitno bilo da njima ta pjesma muzički odgovara. Stoga je aranžman neki put dosta izmijenjen, dok je na nekim pjesmama minimalno mijenjan. Nikako nisam htio da aranžman bude veći od pjesme.

U tom procesu velika pomoć i podrška bili su glazbenici s kojima sam imao priliku surađivati, to je prije svega glazbeni producent Jere Šešelja s kojim sam radio upravo na tome da svih sedam pjesama, iako su ponekad stilski različite, ipak nekako mogu po zvuku stajati jedna uz drugu, kao na albumu. Također, imao sam uz sebe sjajan bend, čiji je kreativni input bio značajan i koji je pjesmama dao dodatnu dimenziju: Toni Starešinić na klavijaturama i orguljama, Marino Vinja na basu, Igor Vugrek na bubnju, a na pojedinim pjesmama pojavljuju se također i Mate Picukarić na drugoj gitari, Zvonimir Bajević na trubi, Vojkan Jocić na saksofonu i Marin Ferketin na trombonu.

Serijal prelazi put od Ive Robića i opatijske tradicije, preko Novog vala, pa sve do današnje digitalne scene. Kada taj sedamdesetogodišnji vremenski luk promatramo kao cjelinu, što on zapravo govori o hrvatskom glazbenom identitetu? Koje su se vrijednosti mijenjale, koje su nestajale, a što je – unatoč svim transformacijama – ostalo prepoznatljiva nit našeg glazbenog nasljeđa?

Svakako govori da Hrvatska ima svoj glazbeni identitet, i da Hrvatska ima vrijednu glazbenu baštinu koja zaslužuje bolju poziciju u današnjem društvu. Ono primarno što se da primjetiti – u svjetskoj, pa tako i domaćoj glazbi – jest to da je prije sama pjesma bila puno važnija nego danas. Primjerice, u prošlosti su svi pjevači bili u odijelima, uniformirani, pa je do izražaja dolazio talent, kvaliteta izvedbe, vokal, glazba... Danas je to ipak malo drugačije, sve je veći naglasak na performansu a puno manji na pjesništvu i glazbi. Naravno da pozornica zahtjeva neki pomak od svakodnevnog kod osobe koja nastupa, ali to je svakako nešto što se jasno može vidjeti kao razlika. Teško je govoriti o hrvatskom glazbenom nasljeđu iz današnje perspektive, jer imam dojam da kao društvo ne vrednujemo dovoljno i ne živimo veliko kulturološko nasljeđe koje imamo.

Ne samo glazbeno, nego i u filmu, književnosti, teatru. Danas, kada nešto u kulturi idete raditi, često imate osjećaj kao da svaki novi projekt mora probijati isti zid, kao da nitko prije vas nije već napravio neki put. Posebno mi se urezala jedna rečenica iz vremena uspjeha Baby Lasagne na Eurosongu: u Hrvatskoj ima puno genijalnih i talentiranih mladih ljudi koji imaju međunarodno relevantan proizvod, ali jedini način da budu otkriveni je slučajnost. Stoga je više nego očito da naše institucije, a onda i politika, nisu tu da otvaraju vrata talentiranima i kompetentnima, nego se često događa ih usput po putu – uguše.

Hrvatska popularna kultura iz 50-ih, 60-ih i 70-ih snažno je obilježena estetikom institucija poput Jugotona i Jadran filma. Jeste li tijekom rada na serijalu osjećali pritisak odgovornosti prema toj povijesti? Postoji li elementi glazbenog jezika tih epoha koji se jednostavno ne mogu "prevesti" u suvremeni zvuk, bez obzira koliko dobar aranžman bio?

Prije svega sam osjećao odgovornost prema samim pjesmama i njihovim autorima. Recimo, jako mi je drago što smo obradili pjesmu Mirno teku rijeke Vice Vukova, koja se rijetko obrađivala, a koja je u izvedbi mlade Chriztel Renae Aceveda ispala zaista predivno. Rekao bih da smo na toj pjesmi uspješno pomirili dva važna cilja: da pjesma zadrži svoju dušu ali i da novim aranžmanom dobije jedan novi život. Strukturno sam je morao dosta prilagođavati tako da bude primjerenija današnjem načinu slušanja glazbe, jer je struktura pjesama 50-ih zapravo dosta različita od današnjih.

U principu, od 60-ih nadalje kreću himnične pjesme, radio hitovi i slično – dotad su bili šlageri, plesnjaci, pa su često pjesme zvučale slično i trajale znatno dulje. Želja mi je bila obraditi i jednu pjesmu Arsena Dedića, ali tu sam došao do granice koju spominjete – iako jako volim Arsenov opus, njegova je izvedba toliko snažna i specifična da ju je zaista teško prevesti u "današnji" glazbeni jezik. Krenuo sam u tom smjeru, ali po putu sam odustao jer sam se bojao da će ispasti nedostojno Arsenove karizme, i autorske i pjevačke. Stoga taj zadatak ostavljam za neku drugu priliku, do koje će siguran sam i doći.

Stare hitove u serijalu izvode mladi izvođači; uz Chriztel Renae Aceveda, tu su i LELEK, Nikolina Kovačević, Fani Solomun, Antun Aleksa (IDEM), Antonela Doko, Roko Crnić… Kako je rad s njima utjecao na vaše aranžmanske odluke? Donosi li nova generacija nešto što prethodne nisu mogle "čuti" u tim pjesmama? Drugim riječima, mogu li novi zvuk i mladi izvođači promijeniti način na koji gledamo na vlastitu glazbenu prošlost?

Suradnja sa svima njima bila je zaista prekrasna. Kao što sam ranije spomenuo, aranžmane sam prilagođavao upravo njima – tako da se u tim pjesmama osjećaju slobodno. Želio sam da oni budu ti koji će doći do izražaja, ne nužno ja. Svaki je izvođač ostavio prepoznatljiv osobni pečat i pjesmu na neki način usvojio kao svoju. Nadam se da time zajedno osnažujemo hrvatsku glazbenu baštinu, ali i predstavljamo današnju domaću scenu, koja je živa, aktivna i ima puno toga za reći. Moja je iskrena želja da svi oni, kao i mnogi drugi na domaćoj sceni, postanu medijski još snažniji i etabliraniji, i bit ću sretan ako im Svjetla pozornice barem malo u tome pomogmu.

Svjetla pozornice su dokumentarni TV format, ali vaši aranžmani imaju ambiciju zaživjeti i izvan serijala. Koliko vas je televizijski okvir ograničavao, a gdje vam je zapravo otvorio prostor – bilo vizualno, ritmički ili dramaturški – za stvaranje nečeg potpuno novog?

Za mene su televizijski projekti, pa tako i Svjetla pozornice, polazna točka, platforma za kreaciju. Takav mi format zapravo otvara vrata za sve ideje koje imam i sretan sam što ih imam priliku realizirati na taj način. U Castor Multimediji zajednička nam je želja otvarati prostor talentiranim ljudima, potaknuti ih kreativno i zajedno napraviti nešto što nitko od nas možda ne bi mogao sam. Vjerujem da smo tako zajedno jači i da imamo snagu pokazati što možemo, pojedinačno ali i kao tim. Svi freelance kreativci znaju da je najveća želja biti pozvan u projekt u kojem tvoj talent može doći do izražaja, i u kojem ćeš se osjećati ugodno.

Projekt s kojim ćeš se moći identificirati. S obzirom da je scena u Hrvatskoj nedovoljno razvijena, to nažalost nije tako lako, čemu mogu i sam svjedočiti, i što je uostalom i jedan od razloga zbog kojih se bavim i produkcijom. Televizija je silno moćan medij, što je nešto što se često zaboravlja. Sa sedam epizoda imamo priliku jednom tjedno, kroz sedam tjedana, po sat vremena ulaziti u dnevne boravke ljudi diljem Hrvatske. Toga smo itekako svjesni, i silno nam je stalo publici ponuditi integritet, vrijednost i kvalitetu. Takav je pristup zahtjevan i izazovan u uvjetima u kojima radimo, ali jedini koji meni ima smisla. Budući da volim televizijski format, želja mi je da televizijski program u Hrvatskoj bude još kvalitetniji, da bude više kvalitetnog sadržaja koji ljude informira, educira a uz to i – zabavlja.