Otkad sam pogledala autorsku predstavu Celebration Jerka Marčića u klanječkoj Kući Klajn – a riječ je o izvedbenom projektu koji se ne događa na pozornici u klasičnom smislu, već u zajednički provedenom vremenu, što ću pojasniti kasnije – razmišljam ne toliko o ulozi teatra danas, koliko o teatarskom iskustvu uopće.

U suvremenom kontekstu – a govorimo o vremenu post-postdramskog polifonizma, u kojemu se preispituju sve dosadašnje konvencije a tradicionalni reprezentacijski teatar ostaje manje-više rezerviran za takozvani kanon (što god to podrazumijevalo) – rekla bih da je cilj izvedbenog susreta u osnovi isti kakav je oduvijek bio: stvarati prostor u kojemu se nešto može preoblikovati; probuditi percepciju, proizvesti privremenu zajednicu u kojoj skup ljudi dijeli isti vremensko-prostorni okvir i reagira u njemu, povezati sve to u nešto što se može razumjeti i pamtiti, uspostaviti odnos između gledatelja i izvođača, artikulirati kompleksnost svijeta i omogućiti da se njegova složenost doživi iz više perspektiva.

Teatar kao mehanizam građanske pedagogije

Antičko je kazalište bilo prvenstveno politički instrument: u Ateni je theatron bio prostorno-produkcijski izraz demokracije, mjesto na kojem zajednica javno pregovara o vlastitim vrijednostima. U srednjem vijeku teatar se preselio u crkvene prostore i procesije, funkcionirajući kao didaktički instrument. Renesansa ga vraća u svjetovne okvire, ali ga istodobno pretvara u tržišnu robu – londonski The Globe ili pariški Hôtel de Bourgogne bili su podjednako komercijalne poduzetničke zone koliko i umjetnička mjesta.

U 19. stoljeću, s usponom nacionalnih država, teatar postaje ideološki aparat: institucije poput Burgtheatera ili Comédie-Française stvaraju kanone, standardiziraju jezik i proizvode predodžbu nacionalne kulture. U 20. stoljeću funkcija se ponovo mijenja: od političkog agitpropa, preko Brechtove distancirane kritičnosti, do postdramskih formi koje odbacuju dramsku iluziju i zagovaraju iskustveni, procesualni teatar.

Danas je teatar u fazi radikalne razgranatosti: ne postoji jedno estetsko pravilo, izvedba sve češće služi kao dokument procesa a ne kao zaokruženi umjetnički objekt i, što je zapravo najvažnije za ovu priču, kazalište se sve više shvaća i tretira kao zajednička društvena praksa. Donedavno smo govorili o postdramskom teatru – onom koji je razorio iluzionistički okvir, raspršio dramski tekst i otvorio prostor performativnosti, dokumentarnosti i fragmentiranih struktura – a sad govorimo o grupnom iskustvu, pri čemu je mnoštvo paralelnih odgovora na pitanje što sve izvedba može biti.

Gosti se nisu pojavili pa ih glumite vi

Marčićev Celebration konceptualno se naslanja na već postojeće prakse audio-vođenih participativnih formata u kojima gledatelji nose neki izvor zvuka i postaju dio performativnog aparata, te imerzivno-situacijskog teatra koji publiku uvodi u fikcionalizirane društvene događaje – večere, proslave, rituale – i tretira je kao goste nečijeg privatnog života, makar privremeno i uz tanku dramaturšku masku.

Ono što Marčić radi jest radikalizacija tog modela: ne samo da si gost na njegovoj navodnoj proslavi, nego ti se precizno dodjeljuje identitet njegovih prijatelja. Specifičnost Marčićeve verzije leži, naime, u jednostavnoj premisi: publika je pozvana da utjelovi goste koji se nisu pojavili. Njegov izvedbeni projekt suspendira sve klasične pretpostavke – nema jasne arhitekture pozornice (pozornica je čitava kuća, plus dvorište, te Kino Martin, koje je dio Kuće Klajn), odbacuje hijerarhiju umjetničkih uloga, izvedbu temelji na doduše unaprijed strukturiranom ali vrlo rastresitom dramskom materijalu, te dokida distancu promatrača i svaki osjećaj stabilnosti forme.

Testiranje granica zajedništva

Gledatelji koji potegnu do Klanjca ne dolaze nespremni: uglavnom su to – iako, naravno, ne isključivo (izvedbe su besplatne ali uz prethodnu rezervaciju mjesta, kojih je oko 30-ak) – kolege kazalištarci, kulturni dionici, kazališni entuzijasti; u svakom slučaju, sve odreda publika otvorena za nova iskustva i spremna podržati malu kulturnu kuću u njezinoj decentraliziranosti (55 kilometara od Zagreba).

Iako se čini kao ekscentričnost, fenomen dviju osoba koje ciljano kupuju staru kuću u ruralnom predjelu (Kuća Klajn privatna je investicija glumca Jerka Marčića i njegove partnerice, producentice Dunje Bovan) da bi je pretvorile u kulturni centar nije iznimka, već paradigma koja je diljem svijeta već postala uobičajena praksa: iskorak u prostor rizika, premještanje iz institucionalnog u nezavisno, iz grada na periferiju. Njihova Kuća Klajn nešto je na tragu tiers-lieux, tzv. "trećeg mjesta", organiziranog, konceptualno artikuliranog modela društvenog prostora koji kombinira kulturu, rad i zajednicu – napušteni društveni centar pretvoren je u hibrid koji kombinira umjetnost, rezidencijalni rad i društvene prakse, a uz to služi i kao privatni stan.

Vrijeme koje dijelimo, sada i ovdje

Sama izvedba nije zamišljena kao minuciozno strukturirana dramaturška cjelina već se dosta oslanja na improvizaciju. Koordinate kretanja su unaprijed određene ali unutar labavo postavljenih okvira, a sve uvelike počiva na reakcijama publike. Kojoj se pak ne nudi klasična participacija već ju se doslovno upisuje u strukturu osobnih odnosa koji nedostaju: s Bluetooth zvučnicima u rukama iz kojih se reproduciraju "njihove" unaprijed snimljene replike, gledatelji preuzimaju identitete Marčićevih odsutnih prijatelja, postajući privremeni korektiv pukotine u društvenoj stvarnosti. Marčić, naime, ovim projektom prvenstveno tematizira usamljenost, a pomak od "interaktivnosti" prema lucidnoj dijagnozi usamljenog subjekta okruženog avatarima čini Celebration više od lokalne izvedbene dosjetke. Umjesto da sudjelovanje služi kao zabava, ono funkcionira kao dijagnostički instrument.

Autor je u izvedbu upleo i dimenziju koja se odnosi na preispitivanje pojma profesionalizma u okolnostima u kojima umjetnik, silom prilika, prelazi granice svoje uloge pa postaje zapravo sve – majstor svjetla, tona, scenac… Fenomenološki gledano, time se mijenja primarno percepcijski režim – umjesto frontalnog gledanja i pasivnog promatranja stvara se "uronjeno" iskustvo. U praksi, Jerko će vas propisno ugnjaviti da mu stalno nešto dodajete, nosite, pridržavate, raznosite. Da sjednete ovdje i radite to. A što je najzanimljivije, u tome ćete uživati. Njegov kazališni projekt posve se distancira od bilo kakvog pokušaja reprezentiranja – on samo uspostavlja situaciju u kojoj se nešto može dogoditi. Ne nudi nam se slika koju gledamo nego iskustvo koje dijelimo, koje se događa u nekom vremenskom okviru, u prostoru koje nas prima kao goste, svjedoke i sudionike. Celebration se, dakle, događa u tom zajednički provedenom vremenu.

Iz sve te razbarušenosti izbija smisao

Publika se kreće kroz prostor – kuća je ontološki nezatvorena, propusna, a taj porozni modus mijenja način na koji doživljavamo i tijelo glumca i materijalnost predmeta, mirise, zvukove, pukotine zidova: sve što bi u klasičnom kazalištu bilo "izvan predstave" ovdje postaje njezin aktivni koautor. Važniji su raspoloženje, tekstura prostornosti i ritmovi susreta nego narativ ili iluzija, što proizvodi snažan osjećaj istinitosti – ovo je teatar koji se živi, a ne samo izvodi (iako ima nešto i toga: usamljena imitacija neuspješnog klauna kao hommage svim nijemim komičarima slapstick tradicije i kratki predah pred stvarno slavlje na kraju).

Nema tu neke pažljivo istesane dramaturgije, niti je Celebration predstava zamišljena kao precizno komponirana izvedbena struktura s velikim ambicijama. Naprotiv, velik dio toga što se događa djeluje improvizirano: prijelazi su rahli, situacije se razvijaju nejednako, a mnogi detalji ostavljaju dojam ad hoc rješenja. I to je, mislim, šteta. A opet, ne mogu reći da je u ovom kontekstu ta razbarušenost manjak; prije je dio karaktera ovog mjesta i njegove nedovršene nesavršenosti pune simpatične, pomalo kaotične energije. I upravo ta "neuglađenost" proizvodi jednu neočekivanu živost: publika osjeća da se nešto događa tu, sada, bez zaštitne mreže, a to nešto nosi neku silnu toplinu i puno nepretencioznog šarma jedne prijateljske konstelacije koja će vas vrlo učinkovito opustiti i stvoriti onaj najvažniji od svih kazališnih doživljaja: uvjete za zajedničko imaginiranje.