Početkom ovog stoljeća Zagreb je bio grad s toliko bogatom ponudom jazz koncerata da je mogao udomiti ne jedan, nego dva stabilna jazz festivala. Uz Jazz.hr, dugogodišnji projekt entuzijasta i promotora Dražena Kokanovića, prvo desetljeće dvijetisućitih obilježio je NO Jazz festival, projekt također entuzijasta i promotora Mate Škugora.

Iako smo Škugorov rad u to doba promatrali prije svega kroz svjetski relevantan program kluba KSET, kasnije Studentskog centra, istom edukacijskom metodom odgajanja slušatelja na mala vrata uveo je u svijet ljubitelja glazbe i nešto drugačiji jazz, onaj malo hrabriji, eksperimentalniji i skloniji uklapanju različitih glazbenih žanrova, od rocka i alternativne glazbe pa sve do hip hopa i različitih vrsta buke. Danas takav jazz više nije neobična, već praktički svakodnevna pojava – baš svi najpopularniji džezeri današnjice, od Kamasija Washingtona do Shabake Hutchingsa, debelo su se očešali o gore navedene žanrove koji su u međuvremenu također postali neka vrsta kanona.

Originalni NO Jazz ugašen je 2009. godine, kad je zavrnuta pipa javnih natječaja ustanova koje bi u glazbenom smislu ovakve hrabrije i eksperimentalnije forme primarno i trebale financirati. Ipak, prošle godine Škugor je reaktivirao brend, a pošteno ispunjena Lauba na koncertima The Necksa i Davida Murrayja, ali i Vintage Industrial Bar u klupskim programima, pokazali su ne samo da je publika željna otvorenog jazza, ukorijenjenog u undergroundu, već da je stasala i neka nova publika koja ga više ne promatra kao borbu kasti, već jednostavno uživa u glazbi.

O ovogodišnjoj, znatno bogatijoj ponudi NO Jazz festivala, ali i širenju koncertne aktivnosti na zagrebački Muzej suvremene umjetnosti te poziciji 'malih' promotora u vrijeme u kojem su zagrebački koncertni prostori prezasićeni nekom drugačijom glazbom, uvijek je lijepo prozboriti pokoju sa Škugorom, pa je tako bilo i ovoga puta.

NO Jazz festival se reaktivirao prošle godine, nakon dugogodišnje pauze. Kad biste uspoređivali interes za drugačiju jazz glazbu u tom pionirskom vremenu praktički aktivizma u odnosu na danas, koji vam se zaključci nameću?

Najvažniji zaključak koji mi se nameće je da ono što je nekad bilo drugačije i neuobičajeno danas predstavlja nešto savršeno normalno i gotovo svakodnevno. Mislim na činjenicu da je prije 25-30 godina jazz u Hrvatskoj bio svijet za sebe te da je imao vrlo malo dodira s ostalim glazbenim pojavama na našoj sceni, pogotovo onima neakademskima. Danas, na sreću, tomu više nije tako jer već dulje od 10 godina na našoj sceni svjedočimo brojnim sjajnim suradnjama i eksperimentima koji nedvojbeno jesu jazz, ali koji uvelike probijaju granice raznih žanrova, poput rocka ili elektroničke glazbe. NO Jazz i jest nastao na ideji promicanja žanrovske slobode i otvorenosti s posebnim naglaskom na jazz i improvizaciju, tako da su aktualna zbivanja kod nas, pa i šire u regiji, potvrda da smo pri pokretanju ovog festivala razmišljali na ispravan način.

Po čemu se ovogodišnje izdanje NO Jazz festivala razlikuje od prošlogodišnjeg? Otkrijte nam malo više o inovativnim suradnjama koje nudite ove godine.

Ove je godine naglasak stavljen na naše izvođače i njihove izvanserijske suradnje s eminentnim svjetskim glazbenicima, suradnje koje su rezultirale s dva izvrsna vinilna albuma koja će na festivalu doživjeti svoje zagrebačke promocije. Prvi je projekt Poravna, inspiriran tradicijom sevdaha, a predvođen Vesnom Pisarović, s kojom će nastupiti njemački trubač Axel Dörner, francuski gitarist Nöel Akchote, engleski bubnjar Mark Sanders te širem krugu ljudi zasigurno najpoznatije ime – američki kontrabasist Greg Cohen, koji je, između ostalog, puna dva desetljeća svirao bas na albumima i turnejama Toma Waitsa. Poravna će otvoriti ovogodišnje izdanje festivala 9. studenog koncertom u Petom kupeu. Zatim je tu suradnja sjajne pulsko-zagrebačke trojke Roj Osa s čikaškim trubačem Robom Mazurekom, čiji se fantastičan lanjski nastup na NO Jazzu dijelom našao i na albumu koji će promovirati 11. studenog u Močvari. Festival će zaključiti furiozni švedski trio Fire!, predvođen saksofonistom Matsom Gustafssonom, nekad redovnim i omiljenim zagrebačkim gostom, čiji su nastupi u raznim formacijama u pravilu bivali rasprodani. Mats je ujedno jedan od onih koji svojom glazbenom karijerom utjelovljuju ideju što je inicirala nastanak ovog festivala. Krenuo je kao švedski panker te izrastao u jedno od vodećih imena europske jazz avangarde, a u njemu i dalje diše i riče isti onaj panker otprije 45 godina.

Pod brendom NO Jazz useljavate se i u neke nove prostore poput MSU-a. Kakve koncerte tamo možemo očekivati?

MSU u glazbenom smislu pruža niz fenomenalnih mogućnosti, a one su dosad tek djelomično bile iskorištene. Zasad nam je plan organizirati nekoliko većih koncerata u ljetnom razdoblju, uz korištenje velike poluotvorene garaže i sjeverozapadnog platoa muzeja. Prvi u nizu bit će koncert najveće novozelandske koncertne atrakcije Fat Freddy's Drop, osmeročlane postave koja je diljem planeta prepoznata kao jedan od najboljih i najautentičnijih bendova uživo. Pritom su posebni i po tome što su od samih početaka prije 25 godina bili odlučni u nakani da sami upravljaju svojim glazbenim putem te su do današnjeg dana ostali potpuno nezavisni i sve su albume objavili na vlastitoj etiketi The Drop, bez obzira na to što su tijekom desetljeća dobivali brojne primamljive ponude velikih izdavača. Uskoro očekujemo potvrdu još jednog iznimno značajnog glazbenog imena koje također nikad nije gostovalo u Zagrebu.

Na mrežama ste proteklih mjeseci dosta pisali i o organizacijskim izazovima, posebno u kontekstu Thompsonova koncerta na Hipodromu. Njegov koncert u Areni opet je politička tema, a paralelno s time, Arena je prebukirana i folk izvođačima. Je li ne-folk glazba u Zagrebu izgubila bitku za velike koncertne prostore i zašto?

Ne vidim tu nikakvu bitku, već prirodnu raspodjelu kad su u pitanju određene glazbene vrste i prostori u kojima obitavaju. Istina je da folk izvođači pune zagrebačku Arenu više i češće od nekih drugih, ali to se može i očekivati s obzirom na to koliko su takvi izvođači popularni kod nas. Čudi me da se takvo nešto nije događalo puno prije – valjda se ovdašnja publika donedavno sramila javno priznati da uživa slušati 'zvukove istoka', a dolazak u najveću hrvatsku dvoranu uz petnaest ili dvadeset tisuća istomišljenika jest javno priznanje. Dakle meni je to savršeno logično i normalno. U jednoj od objava na društvenim mrežama, u kojoj sam upravo ovo tematizirao, naglasio sam da, s druge strane, nikad, ali baš nikad hrvatska glazbena scena nije bila raznolikija, kreativnija i bogatija negoli je to danas. I nikad nije imala više publike. Netko poput Denisa Kataneca prije dvadeset godina sanjao bi o ugodno popunjenom KSET-u, a ne krcatoj Tvornici. Neki IDEM iz prošlosti razmišljao bi o kafiću u kojem će odsvirati koncert, a ne o dan za danom rasprodanim klubovima koji primaju i 1500 ljudi. O raznolikosti i bogatstvu današnje glazbe, čiju okosnicu čini jazz, da i ne govorim. Ako se mene pita, rekao bih da imamo win-win situaciju, dakle onu u kojoj pobjeđuju obje spomenute strane, folk i ne-folk.