Tea Škokić znanstvena je savjetnica u trajnom izboru u Institutu za etnologiju i folkloristiku (IEF) te jedna od suradnica projekta IEF-a na projektu 'Prekarna kultura i budućnost rada', a on terenskim istraživanjima otkriva koliko se zapravo promijenila kultura rada u Hrvatskoj. U razgovoru za tportal naglašava da kultura rada ne podrazumijeva samo tehnološke promjene i uvjete rada, već i odnos prema njemu, vrijednosti koje uz njega vežemo, ritam svakodnevice koji on nalaže, a potom i strukture i infrastrukture koje ga oblikuju, uključujući politiku i ideologiju.

Od poljoprivrednog do 'turističkog' društva u tek nekoliko generacija

'U tom su smislu promjene u posljednjih sto godina globalno, pa tako i u Hrvatskoj, bile izuzetno velike. Ovdje smo u samo nekoliko generacija postali od poljoprivrednog industrijsko društvo, a zatim kroz samo jedno desetljeće deindustrijalizirano društvo u kojem uslužne djelatnosti i turizam čine okosnicu ekonomije. Ako je rad do polovice prošlog stoljeća uglavnom bi vezan za obitelj i lokalnu zajednicu, nakon toga u socijalizmu za kolektiv i širu društvenu zajednicu, danas je on individualiziran tako da sami snosimo odgovornost da ga nađemo i zadržimo te rizik da ga izgubimo', kaže Škokić.

Premda su, objašnjava Škokić, nezaposlenost i radna nesigurnost oduvijek prisutni kao gotovo prirodne etape rada i kriza, čini se da današnja nerijetko prekarna pozicija radnika, fragmentiranost rada i njegovi nestandardni oblici poput platformskog rada ipak predstavljaju značajnu promjenu paradigme u kojoj on gubi svoj moralni i institucionalni okvir, od toga kako doživljavamo svoj posao do toga kako je on zakonski reguliran i zaštićen.

'Svjedočimo tome u izvještajima Međunarodne organizacije rada, prema globalnom indeksu prava koji mjeri Međunarodna konfederacija sindikata, u publikacijama Europske konfederacije sindikata, ali i na terenskim istraživanjima koja provodimo u sklopu projekta 'Prekarna kultura i budućnost rada' u Institutu za etnologiju i folkloristiku', dodaje.

U Hrvatskoj, smatra Škokić, većina ljudi i dalje radi u relativno stabilnim oblicima zaposlenja, dakle s ugovorima na neodređeno vrijeme, posebice u javnom sektoru, no nemali je broj ljudi koji rade na određeno, sezonski ili kroz različite fleksibilne angažmane.

Prekarnost određuju spol, dob i sektor zaposlenja

'Nestabilnost je posebno izražena kod mladih i stranih radnika te u sektorima poput turizma. Podaci govore da je broj ugovora na određeno u nas trenutačno ispod prosjeka EU-a, a samo prije nekoliko godina bio je iznad tog prosjeka. Ta je promjena vjerojatno posljedica manjka radne snage. Stoga prekarnost valja promatrati šire od toga imate li ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme. Nju određuju i nesigurnost primanja, postoje li i kakvi su kolektivni ugovori, kakva su vaša radnička prava i radno vrijeme te što vam je plaćeno ili uključeno u to radno vrijeme. Još više prekarnost određuje to jeste li mladi, žena ili strani radnik. Imate li dovoljnu plaću za rješavanje stambenog pitanja kao temeljnog ljudskog prava, jeste li kreditno sposobni, određuje li vaš radni status činjenica da možete ostati trudni, utječe li na vašu radnu sigurnost sektor u kojem ste zaposleni itd.', objašnjava.

Formalno, dodaje, možete imati stabilan ugovor, ali realnost je da radite u uvjetima nesigurnosti, posebice ako ste agencijski 'posredovan' radnik kojeg se outsourcea ili platformski radnik. 'Nesigurne radne statuse imaju i mnogi freelanceri, kao i obrtnici', dodaje.

Nemoguće planirati budućnost

Ako su, objašnjava Škokić, nekada glavni radnički zahtjevi bili osmosatno radno vrijeme, sigurni uvjeti rada te pravo na odmor i mirovinu, danas problem postaje nemogućnost planiranja budućnosti zbog radnikove prepuštenosti tržištu i individualizaciji rizika, kao i pitanje hoćemo li zbog demografskih promjena uopće imati mirovinu.

'Slabije veze među radnicima, pa i nestanak radničkog kolektiviteta zasigurno su utjecali na nestanak fenomena koji smo nekoć poznavali kao 'kasu uzajamne pomoći'. To je uglavnom prepušteno privatnim odnosima ili izvanradnim inicijativama. No to ne znači da ne postoje neki drugi oblici solidarnosti ili da se neće pojaviti neki novi', napominje.

'Danas živimo da bismo radili'

Posao je danas prioritet, a vremena za sve drugo koliko i ako ostane. Škokić navodi da u predindustrijskom dobu rad i slobodno vrijeme nisu bili odvojeni, odnosno on je bio dio privatnog života.

'U socijalizmu je rad kao posao bio odvojen od privatnog života, ali je itekako ulazio u sferu društvenog života. No u oba slučaja radili smo da bismo živjeli. Danas živimo da bismo radili. Digitalna tehnologija omogućila je stalnu radnu dostupnost, a nakon covida i pretvaranje naših privatnih prostora u radne. Osim toga, svjedočimo izloženosti diskursu o produktivnosti i konkurentnosti, važnosti menadžeriranja vlastite karijere, imperativu prilagodljivosti i cjeloživotnog učenja, koje treba obaviti u slobodno vrijeme, i sve više fenomenu sagorijevanja na poslu', navodi.

'Gubitak dostojanstva radnika nije određen samo ekonomskim aspektom'

Škokić podsjeća da ni gubitak dostojanstva čovjeka ili dostojanstva radnika nije određen isključivo ekonomskim aspektom nekog društva, pa bio to i globalni 'novi svijet' s velikim korporacijama koji ljudima ako nemaju svrhu oduzima mogućnost da vrijede sami po sebi.

'To je šire pitanje koje uključuje način na koji se kao zajednica odnosimo prema skupinama koje trebaju ili traže pomoć i podršku, koje nemaju dovoljnu zaštitu države ili sigurnu mrežu privatnih odnosa. Ako u tom kontekstu promatramo strane radnike, onda je dovoljno pročitati izvještaje pučke pravobraniteljice da shvatimo da kao društvo imamo različite standarde za nas i za one koji su došli ovdje raditi. Oni nerijetko žive u neljudskim uvjetima, uvjetovani su radnim dozvolama i ovisni o poslodavcima, nisu upoznati sa svojim radničkim pravima koja se grubo krše i društveno su izolirani, ismijavani, a poneki i fizički napadani. Nije to neka novina vezana za migrantske radnike, samo je cinično da se događa u navodno pravno uređenoj državi u kojoj nedostaje domaće radne snage. Zato nije problem samo u korporacijama, nego i u politikama koje oblikuju tržište rada i mehanizme njegova nadzora', ističe.

Rad kakav poznajemo se mijenja

Uz migracije, nove oblike rada i tehnologiju, mijenja se, dodaje, rad kakav poznajemo, zato i svjedočimo promjeni načina njegova obavljanja i sadržaja putem digitalne tehnologije i umjetne inteligencije, uvjeta i sastava radne snage zbog demografije i migracija te promjenama oblika rada uz sve više neformalnog, privremenog i povremenog zapošljavanja.

'U takvom kontekstu je zaštita koju pružaju sindikati iznimno važna te nije pitanje trebaju li nam oni, nego kakvi nam trebaju. Iako već poznajemo transnacionalno sindikalno djelovanje, pretpostavljam da će biti potrebno raditi na njihovom još jačem nadnacionalnom udruživanju te uspostavi hibridnih organizacija', zaključuje Škokić u razgovoru za tportal.