Pjesnička manifestacija Goranovo proljeće, tradicionalno od svojeg utemeljenja 1964. godine, nagrađuje i vrednuje poeziju u njezinu rasponu – od autorskih opusa koji su obilježili domaću književnost kroz nagradu Goranov vijenac za ukupni doprinos pjesništvu, do rukopisa koji tek ulaze u javni prostor kroz nagradu Goran za mlade pjesnike, koja već desetljećima sustavno prati puls novih književnih glasova i služi kao najpouzdaniji barometar onoga što i kako pišu mlade generacije, šireći prostor za razumijevanje poezije kao osobnog i društvenog čina, nerijetko i kao oblika otpora. U takav kontekst ove se godine upisuje i Karla Kostadinovski, kojoj je tu nagradu donio rukopis Sebevražda, zbirka koja iz iskustva postpandemijskog kapitalizma gradi autoironičnu, fragmentiranu i vizualno razigranu kroniku svakodnevice.

Njezini su stihovi vezani uz urbani prostor i tjeskobu generacije rastrgane između obiteljskih trauma, prekarnog rada i stalne online dostupnosti, dok sama autorica svoj rukopis opisuje kao "gulaš svega" – od načutih razgovora do biblijskih motiva i naglih emocionalnih ispada – iz čega nastaje razbarušen, ali nepretenciozan registar na rubu raspada. Vizualno specifična, njena poezija koristi emojije, boldanje i prekrižene stihove, oslanjajući se na estetiku campa i ritam nalik neprestanom skrolanju. Naslov Sebevražda na češkom znači samoubojstvo, no on za autoricu ne označava kraj, nego čin ogoljavanja – Karla Kostadinovski ne trudi se igrati na sigurno, već kroz performativan jezik i glasovne eksplozije gradi autentičan poetski jezik, koji ne traži legitimaciju u starim estetskim matricama.

Uoči svečane dodjele Goranovog vijenca Milku Valentu za ukupni doprinos pjesništvu i Gorana za mlade pjesnike Karli Kostadinovski u subotu, 21. ožujka, u Lukovdolu, s ovom smo iznimno zanimljivom mladom pjesnikinjom popričali o pisanju kao načinu preživljavanja, granici između bilježenja stvarnosti i očuvanja vlastitog mentalnog prostora, odnosu između institucionalnog rada i poetske slobode te o tome kako svoju poeziju – u kojoj je dopušteno biti "čudan" i razigran – približiti mlađoj publici.

Rukopis Sebevražda poslali ste na natječaj u trenutku sumnje u vlastito pisanje. U kojoj je mjeri ova nagrada za vas postala potvrda da mu se vrijedi posvetiti kao načinu preživljavanja i ostajanja vjernom sebi?

Priznajem, prošle sam godine imala razgovor sama sa sobom u kojem sam dvoumila trebam li nastaviti pisati i prijavljivati se na natječaje, falilo mi je povratnih informacija, a iskreno i umjetničkog, tj. pjesničkog samopouzdanja. Ova nagrada mi je i više od potvrde da je dobro da sam ostala vjerna sebi. "Ponovno rođenje" mi zvuči malo premonumentalno, rekla bih radije "potvrda nastavka".

Žiri vašu poeziju vidi kao "autoironičnu kroniku propadanja" u digitalnom i prekariziranom svijetu. Koliko je taj "histerični" registar svjestan pokušaj hvatanja tog iskustva – i gdje povlačite granicu prema vlastitom mentalnom prostoru?

U svakodnevici prekarnog rada u kojem glavnu riječ vode Google kalendari ili kemijskom izdubljeni rokovnici, gdje ostaje slobodnog vremena za vlastito stvaranje? U bilješkama na mobitelu i neurednim ispisima na računima. Uzevši u obzir da moja poezija uistinu funkcionira kao nepregledan i gust zbir crtica, rekla bih da ide u korak s konstantnim trčanjem, minianksioznostima i predvorjima burnouta. Vlastiti mentalni prostor kontroliram ispisivanjem i bilježenjem stvarnosti, ali i maštarija, shvaćam to kao svojevrsno „izbacivanje“ nakon kojeg mogu odahnuti, ali samo na kratko.

Kao producentica kolektiva House of Flamingo i ljubiteljica campa, u poeziju uvodite emojije, boldanje i križanje stihova. Koliko je ta vizualna i performativna "drskost" vaš način otpora prema uštogljenosti tradicionalne književne scene – i što poezija, po vašem iskustvu, može (ili mora) naučiti od drag kulture?

Jedna od jačih emocija na poeziju dogodila mi se u srednjoj školi kada smo učili o dadaističkoj književnosti, sjećam se nervoze i neshvaćanja koja su u meni izazvala ta kršenja tradicionalnih formi (bila sam mala književna konzerva). U odrastanju i karakternom opuštanju shvatila sam koliko je zapravo rizično, ali i zabavno prkositi formama. Isto kao i kod drag kulture koja kroz camp daje glas marginama i pruža otpor uštogljenosti i još bitnije agresivnosti partijarhalne i heteronormativne strukture. Najbitnije što poezija može naučiti od drag kulture je kompletna iskrenost i neshvaćanje sebe tako ozbiljno, u kombinaciji s vraški dobrom zabavom i ljubavlju prema zajednici iz koje dolazi podrška. Imam osjećaj da je to glavna lekcija koju sam naučila i koju primijenjujem u svojoj poeziji, zato je i smatram vizualnim igranjem prije nego slovom na papiru.

Profesionalno ste iznimno svestrani; kako balansirate između uloge "insiderice" u kulturnim institucijama i kritičarke koja piše s margine – i utječe li PR-ovsko iskustvo na način na koji oblikujete i plasirate vlastiti poetski glas?

U meni su dva vuka, jedan funkcionira PR-ovski, kritično, oprezno, produkcijski, a drugi je ovaj poetski koji ignorira sve što prvi vuk govori. U pisanju se trudim ne uzimati u obzir trendove i upakiravati pjesme u PR paket vrijedan sponzorstva ili medijske pažnje jer znam da ću početi gubiti na iskrenosti i autentičnosti ako si usadim te filtere, premišljat ću svaku napisanu riječ i igrat ću na sigurno, a to je, prije svega, dosadno.

Čeka vas čitanje u Lukovdolu pred osnovnoškolcima i srednjoškolcima. Kako planirate tu sirovu energiju svoje poezije prenijeti mlađoj publici, što za vas znači poezija kao "oblik borbe za osobnu slobodu", i u kojem smjeru razvijate prvu zbirku koja nastaje iz ovog nagrađenog rukopisa?

Voljela bih mlađoj publici pokazati da je u redu biti "čudan", da se i odrasli ljudi mogu igrati te da u ovom strogom i kodificiranom društvu još uvijek postoji prostora za maštanje. Često u kontekstu poezije (ali i općenito umjetnosti) spominjem riječi "iskrenost" i "sloboda", koje mi zapravo idu u paketu, jer je vidim kao borbu pojedinca koji svojim probijanjem zida poziva i ostale na isto. Svjesna sam da ta slika zvuči kao dječji san i utopijsko prenemaganje, ali ne mogu se otrgnuti od shvaćanja umjetnosti kao jednim od najsnažnijih civilizacijskih blagodati. Prvu zbirku razvijam u smjeru kronike svojih višegodišnjih emocija, boli, zapažanja, fantazija, komentara i kritika, možda najjednostavnije reći u smjeru zbunjujućeg dnevnika punokrvnog odrastanja.