Kad Ivica Ivanišević napiše knjigu, unaprijed znate što možete očekivati: duhovitu, gorku i preciznu dijagnozu društva u kojem živimo. Njegov novi roman, Nešto na žlicu (V.B.Z.), upravo je takvo štivo, kriminalistički vodvilj s galerijom osebujnih likova i Splitom kao gradom koji se neprestano koleba između nostalgije i brutalne sadašnjosti, idealan za sve koji vole napetu priču začinjenu satirom, lokalnim štihom i toplom dozom ludosti. U središtu je Mario Nalis, umirovljeni policijski inspektor i gastronomski tradicionalist, čovjek koji večeri provodi uz engleske krimiće i lonac punjenih paprika, a dane u stvarnosti koja sve manje podsjeća na stabilan svijet reda i pravila.

Kada spasi nepalskog dostavljača od uličnog napada, otvara se niz paralelnih priča koje se protežu od ratne 1944. do današnje tranzicijske svakodnevice: potraga za nestalim profesorom Jeronimom Zlodrom, otmica u Toskani, kriminalne mreže i naslage nerazriješene povijesti. Ivanišević pritom krimić koristi tek kao okvir – ili, točnije, kao mamac – za ono što ga doista zanima: raslojavanje društva, ksenofobiju, stambenu krizu, urušavanje institucija i šutnju elita. Njegov Split nije samo kulisa nego simptom, prostor u kojem "ni dileri ne mogu kupiti stan", u kojem se nasilje nad strancima normalizira, a javni prostor sve više sužava.

Autor koji je profesionalno formiran u novinarstvu – od Feral Tribunea do Slobodne Dalmacije, gdje danas djeluje kao komentator – i koji je već u knjigama poput Smoje – biografija i Split za početnike ispisivao svojevrsne paralelne povijesti grada, i ovdje ostaje vjeran svom prepoznatljivom registru: spoju satire, dokumentarističke preciznosti i melankoličnog humora. Roman je Ivanišević prošli tjedan predstavio u Zagrebu, a tim povodom popričali smo o njegovu rodnom gradu, Smoji, novinarstvu, političkim fantazmima i društvu koje sve teže razlikuje stvarnost od fikcije.

Naslovom Nešto na žlicu prizivate osjećaj sigurnosti iz djetinjstva koji se servira u dubokom tanjuru. Što danas uopće može funkcionirati kao taj "duboki tanjur", i kome je još dostupan bez gorčine?

Mirisi nečega na žlicu za mene su neka vrsta emocionalnog okidača koji me vraća u nježne godine. Naše bake nisu bile školovane nutricionistkinje, ali su dobro znale kako je kuhinja prva crta obrane zdravlja. U jednom jedinom iako dubokom tanjuru, one nam nisu servirale samo ukusan obrok, nego i lijek, bezuvjetnu ljubav, osjećaj pripadanja, zaštićenosti... Dalmatinske ulice, osobito one u gradskim središtima, zbijene su i tijesne. Za toplih dana, kad su prozori otvoreni, iz svakoga stana širili su se zamamni mirisi brujetića, tingula, pašta fažola, šalše i šugova. Okađen tolikim plemenitim vonjima, prolaznik se morao osjećati apsolutno sigurnim.

Kakva ti to opasnost može prijetiti dok svuda oko tebe miriše ne samo spiza, nego i ljubav? Današnje bake nisu ništa manje brižne od nekadašnjih, samo što se naš svijet promijenio, naravno, na gore. Danas možeš satima lutati ulicama, a da ništa ne nanjušiš, kao da se više nitko ne hrani doma. Onu slavnu Fiamengovu (i Runjićevu, i Oliverovu, dabome) pjesmu danas bi trebalo prilagoditi, pa ovako izvoditi: "S ponistre se vidi Šolta, kuva mater priko Wolta." A možda je stvar u tome da živimo u vremenima koja loše djeluju i na naš apetit. Hranu u sebe samo trpamo, zaboravili smo u njoj uživati.

U romanu povlačite paralelu između povijesnog trijumfa 1944. i suvremenog uličnog divljaštva nad stranim radnicima. Kako smo dopustili da se nekadašnji ideal slobode pretvori u poligon za iskaljivanje frustracija nad najslabijima i što se točno promijenilo u načinu na koji društvo određuje tko smije, a tko ne smije pripadati?

Zanemarim li nekoliko zagrebačkih godina, cijeloga života ne mrdam se iz svoga malog grada, jer Split je upravo to. I od djetinjstva se radujem svakom susretu s bilo kojim strancem, jer mi on, makar i nehotice, donosi i daruje dašak dalekoga svijeta. Nijedan Filipinac ili Nepalac ništa mi ne otima, nikako mi ne prijeti, samo mi poklanja slatku iluziju da je moj grad veći nego što zaista jest. Pa mi se onda učini da ni ja nisam baš malešan, da još uvijek, čak i u ovim godinama, mogu rasti. Zašto smo baš mi, nacija iseljenika i gastarbajtera, čija se povijest može napisati prije svega kao povijest iznuđenih odlazaka, postali šupci?

U najkraćem, zato što je desničarski ološ u ljudima uspio raširiti strah od Drugih. Ne želim zvučati kao ostarjeli hipik, ali me zaista užasava činjenica da je mržnja postala ne samo društveno prihvatljiva, nego je cementirana kao norma poželjnog ponašanja. Što se ljudi više zaklinju u ljubav prema svojoj domovini i svome narodu, to ustvari više mrze. Naravno, ne samo strance, nego i svoje zemljake koji vjeruju da je Samuel Jackson bio u pravu kad je kazao kako je patriotizam zadnje utočište hulja.

Dok nas politika hrani brojkama o nikad većem blagostanju, vi prokazujete stvarnost u kojoj su kvadrati u Splitu postali nedostižni čak i onima s ruba zakona, a kamoli poštenom radniku. Kada je taj grad prestao biti mjesto za život, a postao roba? Postoji li uopće šansa za normalan život u sredini koja se šest mjeseci davi u tišini, a preostalih šest u razuzdanosti turista?

Ne postoji. Splićani sliče onim kompjutorski generiranim prikazama koje u masovnim scenama suvremenih filmova fingiraju stvarne ljude, a ustvari su suma piksela. Mi smo svedeni na pomičnu dekoraciju, da turisti, kad snimaju naše ulice koje su postale kulise, mogu steći lažni dojam kako netko ipak obitava u toj zavodljivoj scenografiji. Ne postoji nijedan razlog, osim sentimentalnog, da i dalje živim u gradu u kojemu sam rođen. Imamo pristojnu klimu, nekoliko zaista lijepih vidika i podosta nježnih uspomena. Ali to je otprilike sve.

Centralno grijanje odnosno pristojna klimatizacija i televizor s paketom programa kakve nude provajderi lako mogu nadomjestiti sve naše komparativne prednosti. Prije tri godine, kad sam se zadnji put raspitivao o cijeni stambenog kvadrata u mom kvartu, Varošu, čuo sam da je netko prodao svoju kućicu za jedanaest tisuća eura po četvornom metru. Da ste plaćeni ubojica vrhunske, svjetske reputacije, trebali biste pobiti cijeli autobus ljudi da biste zaradili za garsonijeru. Kakve onda šanse imaju neki pametni i marljivi klinci koji su završili ozbiljne škole i htjeli bi u Splitu izgraditi obitelji i karijere?

U tekstovima u kojima propitujete tzv. stupove društva – ljude koji formalno oblikuju javni prostor i donose odluke – često se provlači skepsa prema samoj ideji društvenog autoriteta. Ako uzmemo konkretne figure iz politike, medija ili biznisa, koji je tipičan jaz između njihove javne slike i stvarnog učinka?

Kad se kod nas formira nova vlada, onda se nove ministrice i ministri poredaju na stubištu i nasmiješeni poziraju fotografima. Četiri godine kasnije, preostane ih četvero ili petoro. Ostale u zoru iz kreveta odvuku istražitelji USKOK-a ili otpadnu iz kadrovske križaljke nakon teškog sramoćenja zbog ljepljivih prstiju odnosno režiranja nekog drugog skandala. Poslovni čovjek kojega danas zakite Zlatnom kunom, srebrnom vjevericom ili brončanim sviscem ima lijepe šanse najkasnije za dvije ili tri godine završiti u reštu.

Stvari su otišle toliko daleko da prosječni hrvatski zatvorenik ima visoku stručnu spremu, deset tamnih odijela u garderobi s pripadajućim špic papcima i ozbiljan staž na visokim pozicijama u uglednim državnim institucijama. Danas ćete intelektualce lakše pronaći u Remetincu nego na sveučilištu. U takvim okolnostima govoriti o društvenim autoritetima potpuno je promašeno.

U svojim kolumnama često sugerirate da između političke klase i svakodnevice građana postoji gotovo nepremostiv jaz; kako se taj raskorak danas konkretno manifestira i gdje ga najjasnije prepoznajete?

Čvrsto vjerujem da sudbine velikih zemalja kakve su, recimo, Njemačka ili Francuska izravno ovise o stanju novinarstva, a kamoli tek budućnost malešne, na puno načina civilizacijski zapuštene zemljice kao što je Hrvatska. Da je naše novinarstvo u zadnjih trideset i pet godina bilo osjetno gore, živjeli bismo kao u prknu, dakle, u slijepoj našoj. To ne govorim da bih divinizirao ceh kojemu i sâm pripadam.

Konačno, mislim da nešto bolje od prosječnog građanina mogu razabrati sve ili barem većinu problema, slabosti, teških posrnuća, pa i kapitalnih promašaja koji su obilježili nekadašnju industriju, a danas manufakturu u kojoj radim. Unatoč svemu, pa i činjenici da su nam mediji iz dana u dan sve gori, plići, banalniji i dosadniji, i takvi su bolji od ičega drugog u našoj javnoj sferi. Uvijek rado ponavljam da je Drago Hedl sam samcat učinio više dobra za ovu zemlju i njezine ljude nego sva opozicija i sve institucije pravne države zajedno. Baš bih volio čuti onoga tko će mi kazati da lažem.

Ukazujete i na opasnu transformaciju kritike – nekada su umjetnici strahovali od zabrana institucija, a danas se boje ulične odmazde i boračkih prozivki. Gdje danas završava javni govor, a počinje pritisak – i tko tu granicu zapravo postavlja?

U mojim formativnim godinama, sve su splitske glumice i glumci živjeli u strahu od Anatolija Kudrjavceva, kazališnog kritičara teške ruke, čiji je nadimak bio Tolja Batina. Od njega se drhtalo i šire, na republičkoj i federalnoj razini, jer nije imao milosti ni prema velikim zagrebačkim i beogradskim zvijezdama koje bi gostovale u Splitu. Iz današnje perspektive, to zvuči pomalo smiješno, jer je prostor bilo koje umjetničke kritike do te mjere sužen da ona jedva i postoji. Ali su se zato teatrom počeli baviti desni falangisti i veterani koji rat definiraju kao oročenu štednju od koje cijeloga života trebaju ubirati masnu kamatu.

Tolja je mogao povrijediti samo nečiju taštinu, a i kad je to činio, progovarao je autoritetom znalca. Sad je došlo vrijeme da se prijeti fizičkim nasiljem, a oni koji ga naviještaju o teatru nemaju dvije čiste, njihovo je neznanje upravo djevičansko, ni kompas ni mahovina ne mogu im pomoći ako žele pronaći svoje sjedalo, a kamoli tek smisao nekog dramskog teksta. No onaj ključni problem ne leži u tipovima koji su oteli i prisvojili rat, a sada bi htjeli oteti i prisvojiti cijelu zemlju, nego u političkoj garnituri koja pred njima uporno spušta gaće, jer se plaši da bi, nakon nepoćudnih umjetnika, i ona mogla doći na red. Kao što i hoće, nastave li se i dalje praviti blesavi, pa o ustaškom revivalu govoriti kao o pukoj fantaziji histerične ljevice.

U svojim osvrtima na povijest i ideologiju ironizirali ste pokušaje reinterpretacije povijesti, dok u romanu opisujete i zebnju intelektualca pred naletom priučenih kadrova novog poretka. Vidite li sličnu vrstu intelektualne plitkosti i danas, u strukturama koje kroje našu sadašnjost s jednako malo nijansi kao i oni 1944.?

Apsolutno! A razlog tome je obeshrabrujuće jednostavan: ideologije se mijenjaju, ali ljudi ostaju isti. Sve važno što morate znati o Hrvatskoj danas genijalni Ivo Brešan davno je napisao u tekstu Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Iako je radnja toga komada situirana u prve poratne godine nekamo u šibenskom zaleđu, on je slika naše suvremenosti, i to ne samo u provincijskoj zabiti, nego i u metropoli. Bukare su besmrtne i s vremenom nisu postali bolji, dapače. Onaj originalni, u usporedbi s ovim novima, sliči rafiniranom fajnšmekeru. Pokušajte samo usporediti Brešanov izvornik s, recimo, Ćipom ili Penavom. Pa slavni Mrdušanin za njih je gospon Ernest Fulir!

Što vam se čini ključnim mehanizmom kojim se danas istodobno pojednostavljuje prošlost i osiromašuje javni prostor i kakve to posljedice ima na način na koji se odnosimo prema svojoj sadašnjosti?

Ključ je, bojim se, u sljedećem: mi smo dugo zanemarivali činjenicu da je Drugi svjetski rat kod nas prije svega bio građanski rat. Kako tu jednostavnu činjenicu nikad nismo priznali, nismo ga uspjeli ni završiti. Nije se nama povijest vratila, ona je stalno bila uz nas, samo što smo se mi svi skupa pravili da nije. Zato danas, u rano proljeće 2026., neki među nama – a tih nekih ima uznemirujuće puno, iz dana u dan sve više – žive kao da je rano proljeće 1945.

Njima rat još uvijek nije završio, grije ih nada da ga neće izgubiti, u najgorem slučaju predat će se vojnicima Ujedinjenog Kraljevstva, jer oni dobro razumiju kakvo su zlo komunisti, pa će ih Britanci, u ime Krune, zamoliti da ostanu na vlasti. Zvuči ludo? Pa naravno, kad jest! Kako uopće debatirati o sadašnjosti i budućnosti s ljudima koji još uvijek žive u ožujku 1945.?

Vaša kritika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je nemilosrdna – nazivate je institucijom koja dosljedno šuti o hrvatskom prezentu. Što točno zamjerate "besmrtnicima" koji uživaju u državnim apanažama dok istovremeno bježe od bilo kakve društvene odgovornosti?

U svoje pitanje upisali ste odgovor. Ja se nekako i mogu pomiriti s činjenicom da je više kolosa naše kulture ostalo izvan te institucije, nego što je u nju primljeno. Da je spomenuti Ivo Brešan jedini takav slučaj, to bi bila do neba vapijuća sramota. Ali mogao bih dugo nabrajati velika imena naše kulture i znanosti, sve mrtve i žive zaslužnike i zaslužnice koje je mimoišla ta milost, a vi biste me još stigli podsjetiti na lijep broj njih koje sam zaboravio. Ali to nije presudno. Konačno, u svim sferama društva takvi su promašaji svakodnevna pojava.

U Hajduku su, recimo, svojedobno procijenili da je Luka Modrić sitan i meškinjast, pa od njega nikad neće biti pristojan nogometaš. Ostavimo, dakle, po strani kriterije izbora i radije se pozabavimo pitanjem što bi izabrani trebali činiti. Čvrsto sam uvjeren kako svaki akademik koji je prihvatio tu počast ima samo jednu obavezu. Ne dvije, tri, pet ili deset, samo jednu. A ta je da glasom svoje savjesti progovara o gorućim pitanjima zajednice u kojoj živi. E sad, ili ja imam ozbiljnih problema sa sluhom ili su gospoda i gospođe akademici već umrli. Glasnije je na Mirogoju nego u palači na Zrinjevcu.

Vratimo se malo na Split; napisali ste biografiju Miljenka Smoje i oživjeli njegove likove na sceni. Zašto se Split i dalje tako teško miri sa svojim najvećim kroničarom? Što Split danas najviše odbija priznati o njemu – i o sebi kroz njega?

Split se, ustvari, teško miri sam sa sobom, a tu je Smoje tek kolateralna žrtva. Njega mrze jer ih i mrtav podsjeća ne samo kakvi su nekoć bili, nego kakvi i danas jesu. Trideset i jedna godina je prošla od njegove smrti, a njegovo je djelo i dalje aktualno. Za to postoje dva razloga. Jedan se, naravno, tiče Smojina neusporediva talenta, a drugi je zasluga samih Splićana. Hvala bogu ne svih, ali nezanemarivog broja njih koji su ostali isti. Smojine tekstove oni doživljavaju kao zrcalo, pa kad u njemu razaberu svoj lik, požele razbiti ogledalo.

Kad je na Matejuški postavljen njegov kip, u prvih nekoliko dana zabilježena su dva incidenta kakva nisu moguća valjda nigdje osim u Splitu. Jedan se mladić popišao po spomeniku i dao svoj odvažni čin zabilježiti kamerom mobitela, valjda da svi vide koliki je idiot, a drugi je nešto diskretniji književni kritičar pokušao prepiliti brončano stopalo. Nemaju oni nikakav problem sa Smojom, ali imaju podosta problema sa samima sobom.

Prije desetak godina s Renatom Baretićem sastavili ste svojevrsnu "abecedu grada". Kako danas, bez svog "suborca u pismu", čitate taj isti Split, čija se književna i intelektualna scena čini svedenom na niz sretnih slučajnosti koje se manifestiraju unatoč gradu, a ne uz njegovu potporu?

Tako je zapravo uvijek bilo. I to nije splitski specifikum, nego hrvatski standard. Kod nas su uvijek ljudi, dakle pojedinci, pravili i – još uvijek prave – razliku. Što god su uspijevali učiniti, postigli su mimo ili čak unatoč institucijama koje su kod nas trajno ranjive, jer svakih pedeset godina pokušavamo pisati povijest ispočetka. Naravno, u Splitu sve uvijek poprima drastičniji, radikalniji oblik. Za ljude koji se bave književnošću to čak i nije preveliki problem. Mi smo sitni, molekularni obrtnici i sličimo malim japanskim automobilima: ne trošimo puno i lako nas je održavati. Sve što nama treba jest vrijeme. Problem je s umjetnicima iz drugih branši.

Kazalište i film koštaju, što ljude iz tih profesija stavlja u poziciju prosjaka kojima je suđeno dovijeka žicati pare od bahatih, primitivnih Bukara. Split o kojemu smo Barni i ja svojedobno napisali knjigu zapravo ne postoji. I nije stvar u tome da se on promijenio ili nestao u jedanaest godina koliko je prošlo od izlaska prvog izdanja našega libra. Mi smo pisali o našem Splitu koji ni tada nije postojao. Ili možda jest, ali samo djelomično. Birajući leksikonske natuknice koje ćemo obraditi, nas dvojica ustvari smo skicirali obrise grada koji volimo i koji nam je važan, ali koji se, sasvim sigurno, u cijelosti ne preklapa s objektivnom, neporecivom slikom Splita. S obzirom da je knjiga doživjela dva izdanja i da je prodana u, za naše prilike, vrlo velikoj nakladi, izgleda da je jako puno ljudi podijelilo naše shvaćanje i doživljaj, pa također vole Split kojega nema.

Zajedno s Baretićem pripadali ste tradiciji u novinarstvu koja spaja stil, stav i društvenu odgovornost. Tko danas može naslijediti taj tip angažiranog, "fajterskog" pisanja i postoji li još prostor za autore koji bez zadrške prokazuju devijacije u društvu?

Postoji i uvijek će postojati. Samo je problem u tome što pisci više neće biti važni. Da se ne lažemo, nisu ni danas. Mene su, barem kao novinskog autora, odgojili i formatirali ljudi poput Igora Mandića, Bogdana Tirnanića i Veselka Tenžere. Sa stajališta tadašnjeg poretka, sva trojica uživali su status partibrejkera i marginalaca, punili su manje atraktivne i važne, takozvane desne stranice listova i preko volje ih se trpjelo, ali su radili u medijima koji su, iz ove naše siromašne perspektive, imali spektakularno fantastične naklade, pa je i njihov utjecaj bio velik. Novinarstvo se već dulje vrijeme nalazi na nizbrdici, a žamor i kakofonija društvenih mreža s lakoćom nadglasavaju sve nijansirane glasove. Mladim autorima, onima koji će doći ili već pristižu, bit će kudikamo teže izboriti se za svoje mjesto pod suncem. Ali činjenica što će djelovati u gorim uvjetima neće umanjiti važnost onoga čime se bave, dapače.

Kao "pisac opće prakse", pokrivate sve – od kolumni do drama. Što vas, unatoč svim dijagnozama društva koje postavljate, i dalje drži u stvaralačkom pogonu i postoji li tema koju se čak ni vi ne usuđujete dotaknuti svojim satiričkim gardom?

Ne postoji, ali ne zato što sam hrabar. Osim toga, ja u junaštvo ionako ne vjerujem, heroizam je, po mom skromnom sudu, samo sinonim za očaj. Sve se "usuđujem dotaknuti" samo zato što sam svjestan vlastite nevažnosti. U ovoj ti zemlji ne treba hrabrost za pisanje, nego za življenje, svejedno kojom se profesijom baviš. A ja druge profesije osim pisanja nemam. Kad bih sebe osudio na autorsku apstinenciju, što bi mi preostalo? Samo uže i kuka lustera. Naravno, i mrvica hrabrosti – koju nemam! – potrebne za izmicanje stolca.

Ako je humor vaš jedini oklop protiv surovosti svijeta, kako pisati satiru u vremenu kada se čini da stvarnost svakodnevno ismijava čak i najcrnju maštu pisca?

Stvarnost je satiričarima uvijek bila nelojalna konkurencija. Nemojmo pretjerivati sa samosažaljenjem, i u gorim prilikama od naših, ljudi su se pokušavali – i uspijevali! – rugati. Ako je to s lakoćom polazilo za rukom šjor Ivi Brešanu, na nama je da se barem nastavimo truditi.