DELBONO U ZAGREBU

HNK 'Evanđeljem' oštro podijelio publiku: Od ushita do uzvika 'Sramota!'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 14.12.2015 07:06
  • Objavljeno 14.12.2015 u 07:06
  • +2

Delbonovo 'Evanđelje' u HNK

Izvor: Promo fotografije / Autor: Mara Bratoš

Predstava 'Evanđelje' Pippa Delbona, jednog od najnekonvencionalnijih, ali i najintrigantnijih europskih kazališnih umjetnika, praizvedena u zagrebačkom HNK-u, žestoko je podijelila publiku na 'za' i 'protiv', tako da su neki, poznati po tradicionalnijoj i može se reći desnijoj orijentaciji, izašli usred komada, a drugi na kraju izvedbe vikali 'Sramota!', dok su ostali bili vrlo zadovoljni i dirnuti, neki čak i oduševljeni autorovom iznimno emotivnom verzijom spajanja evanđelja, rata i problema izbjeglica. Tko je u pravu, provjeriti možete od ponedjeljka do srijede u HNK-u u Zagrebu

Pippo Delbono je redatelj, glumac i muzičar, a sa svojom kazališnom skupinom gostovao je već tri puta na Festivalu svjetskog kazališta, izvevši komade 'Tišina' i 'Poslije bitke' te koncert s rumunjskim violinistom svjetskog glasa Alexanderom Balanescuom, kada je oduševio zagrebačku publiku i stekao vjerne fanove. Njegov teatar je poznat po tome što ga se ne može smjestiti ni u kakve poznate ladice i definicije jer Delbono miješa kazalište, ples, glazbu, slikarstvo i sve što mu padne na pamet, a to se potvrdilo i prilikom tih gostovanja, kada kritičari nisu štedjeli riječi hvale, osobito za veličanstveni projekt 'Poslije bitke', hvaleći ga kao iskrenu, grandioznu predstavu još neviđene estetike.

Stoga se prvi Delbonov projekt u HNK-u u Zagrebu i jedan od rijetkih koji je radio u kulturnoj instituciji poput najvećeg hrvatskog nacionalnog teatra očekivao s velikom znatiželjom i pitanjem kako će u tom hramu klasike i tradicije, i to pred publikom nenaviklom na takve projekte, funkcionirati njegova začudna poetika i revolucionarni kazališni jezik.

Predstava 'Evanđelje' ili, kako je sam Delbono definira, suvremena opera vrlo je kompleksno djelo u kojem preispituje smisao vjere, ukazujući na probleme današnjeg društva. Komad je strukturiran kao kolaž slika nabijenih citatima iz evanđelja, odnosno Isusovog govora, te elementima popularne kulture, od Jimmyja Hendrixa i Franka Zappe do Emme Bovary, a kroz njih autor donosi prilično oštru kritiku kršćanstva i srodnog mu licemjerja. Također postavlja brojna pitanja o smislu vjere, primjerice kaže da nikad ne bi prešao na budizam da je s katoličkog oltara čuo misli o pravoj vjeri, koja je za njega ljubav prema drugima, ali i o slobodi i oslobođenju od svih zidova, te na kraju sugerira duboko humani odgovor po kojem svaki čovjek treba pogledati u sebe, u svoje srce, i tamo pronaći istinu - ljubav - te vidjeti da smo svi isti i jednaki, i biti – čovjek.

Predstava započinje Delbonovim monologom u kojem se on svojim dubokim, sugestivnim i krajnje strastvenim glasom u offu prisjeća svoje majke koja mu je na kraju života rekla da napravi nešto o kršćanstvu, zatim saznajemo da mu nikad nije oprostila to što je prešao na budizam, a tek potom na scenu izlaze ostali hrvatski i talijanski glumci i plesači te stvaraju scenske minijature dubokog značenja.

Trailer Evanđelja Pippa Delbona

Tek tada postaje jasno da Delbono ne ostaje samo na evanđelju, nego da kao novovjeki propovjednik i veliki humanist govori o svemu onome što muči ljude od nastanka čovječanstva. On govori o besmislu rata, o ratovima u nama i oko nas, o zidovima, stvarnim i onima koje sami postavljamo, o jadu i očaju izbjeglica i emigranata, o kamenovanju drukčijih, o oružju, o relativnosti sudstva i presuda, slažući na svoj osebujan način sliku današnjeg društva, ali i mnogih društava iz nekih bivših vremena.

U predstavi vrlo aktivno i živahno sudjeluje i sam Delbono, hodajući i skačući po sceni i gledalištu, demonstrirajući razne glumačke i plesne tehnike, te u nekim trenucima izravno komunicirajući s publikom. No ni publika nije ostala bez riječi. Kad je Delbono rekao da, za razliku od talijanske publike, hrvatska reagira vrlo mlako, netko mu je dobacio 'Vafancullo!', što bi u slobodnom, mekšem prijevodu značilo 'Odi vrit!'

Kao i u njegovim ostalim komadima, u 'Evanđelju' se isprepliću teatar, ples, muzika i filmovi, koje je snimio sam autor, koji se usput rečeno bavi i filmskim istraživanjima i glumio je u 30-ak filmova, između ostalih i u 'Io e te' Bernarda Bertoluccija i 'Goltzius and the Pelican Company' Petera Greenawaya. Od filmova posebno su dojmljivi oni koji prikazuju Isusa u plamenu i izbjeglice u polju. Također, kostimografija Antonelle Cannarozzi iznimno je estetizirana, bez obzira radi li se o kostimima koji šljokicama dočaravaju ambijent diska ili o haljama sudaca Poncija Pilata.

Za jedno od važnijih mjesta u predstavi izborila se sjajna Nina Violić, glumica koja pleše i govori kao da je oduvijek članica Delbonove skupine, te se može očekivati da će ju ponovno angažirati. Zanimljiv doprinos dale su Alma Prica, Vlasta Ramljak, Mirta Zečević i Zrinka Cvitešić, a u projektu su sudjelovali i Zbor i Orkestar HNK i pojedinci iz Baleta te su se vrlo dobro uklopili u stalan sastav izvođača Delbonove skupine.

Projekt 'Evanđelje' bitan je i po tome što je Delbono u njemu po prvi puta spojio članove svoje kazališne skupine koja uključuje, između ostalih, društveno marginalizirane i isključene osobe, kao što je gluhonijemi Bobo, koji je više od 40 godina proveo u ludnici pored Napulja i koji je danas, kako kaže sam Delbono, velika zvijezda, zatim beskućnik Nelson Lariccie i Gianluca Ballare s Downovim sindromom. Njihovim uključivanjem u svoje kazališne projekte Delbono se godinama bori protiv njihove diskriminiranosti i isključenosti iz društvene zajednice, potvrđujući svoju angažiranost i humanost te zalaganje za društvo jednakih.

Može se reći da tema 'Evanđelja' nije nova ni originalna, međutim način na koji ju Delbono obrađuje - poetične slike sporog tempa bez čvrste strukture i jasne naracije, s mnoštvom simbolike i autoreferencijalnih znakova - u svakom je slučaju poseban i još neviđen na daskama zagrebačkog HNK. Također su iznimno važne poruke koje autor, poput nekog budističkog gurua, šalje sa scene svijetu ogrezlom u zlo, šamarajući usput malograđanštinu i licemjerje. Rezultat je vrlo emotivna, djelomično zaigrana i spektakularna, na trenutke vrlo kritična, ali nadasve vrlo osobna ispovijest, u kojoj umjetnik otvoreno i strastveno govori o sebi, a preko sebe i o svima nama. U tom kontekstu je podijeljenost zagrebačke publike nakon praizvedbe Delbonovog projekta nešto najbolje što se moglo dogoditi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!