KOMENTAR NIKICE GILIĆA

Zašto ulagati u prosvjetu?

14.02.2013 u 10:22

Bionic
Reading

Kada vam se učini da se nešto uštedjelo na račun učitelja, pitajte se koliko ta ušteda zapravo košta

Mnoge su profesije nedovoljno zastupljene u medijima, premda imaju goleme probleme – od birokratskih ili poreznih opterećenja do masovnih otkaza i loših uvjeta rada i života. Tekstilci, trgovci, medicinske sestre i tehničari, mali obrtnici i toliki drugi zaslužuju komentare, eseje i feljtone, a ne treba zaboraviti ni novinare. Čak se niti o tim gubitnicima tranzicije, nažalost, ne piše dovoljno. A ako novinari ne smiju ili ne žele opisivati svoje nevolje, jasno je čemu se svi ostali mogu nadati.

Ne umanjujući, dakle, nedaće drugih građana Hrvatske, ipak bih rekao par riječi o nastavnicima u osnovnim školama, jednoj od zanemarenih struka. Kao što znate, svi su oni završili fakultete, a to znači, modernim rječnikom rečeno, da je netko uložio prilične novce u njihovo obrazovanje (recimo oni i njihovi roditelji, a dosta, bogme, i država). No, mnogi se sada pitaju je li ta investicija bila pametna, pa već i stariji učenici postavljaju to pitanje, što je prilično opasno s obzirom da nastavnici moraju biti živuća reklama znanja. Čini mi se da mediji i država jasno poručuju djeci da je onaj koji studira možda pomalo i blesav – još je razumljivo studirati na privatnom fakultetu kojeg je osnovao neki bivši političar, ili politički jatak, ali na prirodoslovno-matematičkim, učiteljskim ili filozofskim fakultetima? Kuku-lele, ajme majko! Sjećam se, dok sam studirao na jednoj takvoj ustanovi, svega je par postotaka mojih anglista odlazilo u prosvjetu, jer se od tamošnjih plaća teško moglo pristojno živjeti. Naravno, rad s djecom nije lagan i nije za svakoga, pa mnogi ne bi to radili ni za kakav novac. Stoga je zapravo među učiteljima, rekao bih, neobično velik postotak zaljubljenika u tu struku. Ima vjerojatno onih kojima novac nije važan, no njih ne može biti baš jako puno, pogotovo ako i sami imaju djecu.


Elementarno znanje na udaru krize

Dakle, problem nije od jučer, ali u novije vrijeme ni sama riječ učitelj u narodu više ne zvuči jako pozitivno, a svi znamo gdje se u krizi najprije reže – u prosvjeti. Premda su iznadprosječno obrazovani, nastavnici u osnovnim školama dobivaju ispodprosječne plaće, čime država jasno govori što misli o važnosti njihovog rada, a k tome ne bih baš rekao da se ulaže dovoljno u materijalnu potporu kvalitetnoj nastavi. Nije svejedno koliko ima u razredu učenika, kao što nije svejedno imaju li samo ploču i kredu, ili su dobro opremljeni. A imaju učitelji još problema – evo, recimo, uvode se promjene u obračunu troškova prijevoza. Mnogi rade u udaljenim mjestima, nemaju autobuse i vlakove na raspolaganju, a troškovi prijevoza će im se obračunavati prema službeno evidentiranim cestama... E pa nekima od tih službenih prometnica, kada padne snijeg, ne mogu proći niti ralice, a kamo li impresivne zvijeri na četiri kotača kakve obično voze naši učitelji. U situaciji smanjenja učiteljskih plaća smanjenje prijevoza nije zanemarivo, a nije zanemariva ni poruka koja se time šalje učiteljima u malim školama, kao ni žiteljima manjih mjesta u kojima se te škole nalaze. Naravno, većina će učitelja reći da je rad s djecom, koliko god znao biti težak, već sam po sebi nenadoknadiva nagrada. Na to računaju i političari, no, bojim se, ni ta valuta nije neuništiva. A mnogi ljudi, čak i oni koji imaju djecu, ne znaju uvijek čemu nam služe učitelji (ili, kad smo već kod toga, odgojitelji u vrtićima), i pitaju se zašto ulagati novac baš tamo, u tu prosvjetu.

Prije svega, čak i u najboljim okolnostima, kada je standard dobar, učitelji pomažu temeljnom uklapanju u društvo i stjecanju znanja a prilično se često bave i djetetom koje kod kuće ne dobiva temeljna znanja o životu. Dakako, učitelji pokušavaju takvom djetetu pružiti naznaku da postoji bolji život, pa ga čak katkada mogu i spasiti ako mu na pravi način pristupe. No, okolnosti su, znamo, daleko od najboljih – nezaposlenim roditeljima valja pridodati one koji rade bez plaće, kao i one koji lagano pucaju pod pritiskom krize, povećanja rada, a smanjenja novca. U takvim situacijama na djeci se najbolje vidi koliko je zapravo teška kriza, na njima se ocrtava sve ono što ne valja u obiteljima. Dakako, što je lošije stanje u društvu, to je gora situacija u sve većem broju obitelji – valjda to ne treba nikom dokazivati.


Na prvoj crti bojišnice za normalan život

Znam da će (ovdje kradem ekonomsku dosjetku kojoj ne pamtim autora), ulaganje u djecu, za razliku od ulaganja u svinje, mnogi prije svega smatrati troškom, ali mislim da nitko ne bi smio podcijeniti porast kriminala, bolesti i ostalih pratitelja krize, niti bi smio zanemariti njihov utjecaj na našu djecu. Učitelji su, nakon roditelja, na prvoj borbenoj liniji za normalan život onih koji će naslijediti ovakvu Hrvatsku, a posao u prosvjeti ne bi bio lagan čak i da su materijalni uvjeti idealni, te da nema divnih birokratskih improvizacija što ukrašavaju sve naše škole, vrtiće i fakultete... Da se učitelji nedavno nisu sami organizirali u pokušaju zaštititi djece od vršnjačkog nasilja, niti to nitko ne bi umjesto njih učinio. Zato, kada vam se učini da se nešto uštedjelo na račun učitelja, pitajte se koliko ta ušteda zapravo košta. A, ako ste roditelji, nadam se da cijenite učitelje kao profesiju i da očekujete da ih cijene i vaša djeca. Znanje, složit ćemo se, nije zastarjela vrijednost čak niti na globaliziranom tržištu rada i kapitala koje nas ovako nježno grli, ali nisam siguran da još uvijek vrijedi globalno pravilo da sva djeca imaju jednako pravo na pristup znanju. Ako to je to pravilo ipak na snazi, treba li ikome još neki razlog za ulaganje u prosvjetu?