Nacionalno je odjeknula vijest da je 19 učenika Medicinske škole Ante Kuzmanića u Zadru, od čega 15 onih koji su započeli srednjoškolsko obrazovanje, palo razred. Prije 20 ili 30 godina na neuspjeh učenika u medicinskoj školi nitko se ne bi javno ni osvrnuo, a oni bi zajedno s roditeljima dugo toplo ljeto provodili razmišljajući kako dalje putovati obrazovnim krivinama.

Godine 2025. situacija je potpuno drukčija jer se u hrvatskim školama uz priče o jedinicama iz biologije, matematike i hrvatskog jezika redovito vežu prijetnje, pritisci, ponekad kao u slučaju Zadra - policija, a prethodna školska godina obilježena je i ulaskom odvjetnika u brojne školske hodnike. Sve navedeno ukazuje na dva velika problema s kojima se obrazovna politika uporno ne želi uloviti u koštac: nepostojanje jasnih odrednica vezanih uz prava i odgovornosti odgojno-obrazovnih radnika, učenika i roditelja te kontinuirano snižavanje kriterija u našim školama.

'Pomaknut ću Velebit', navodno je izgovorila jedna od majki učenika kao iskaz što je spremna učiniti da ne dođe do neželjenog ishoda za njezino dijete. Ova prijetnja karakterizira stav dijela roditelja u kojem se odgovornost za neuspjeh gotovo uvijek prebacuje s učenika na školu, posebice nastavnike.

Sve kratko, odmah i bez znanja

U tom viđenju Ivan, Marko ili Lucija nisu i ne mogu biti 'krivi' za sve te jedinice (potrebno je imati tri ili više zaključne ocjene nedovoljan da se padne razred), bilješke o neprimjerenom ponašanju, neopravdane sate, pedagoške mjere…Odgovoran je obrazovni sustav, a oni su tu da svoju djecu zaštite od onih koji u tom sustavu rade pa stoga zovu nadzore i inspekcije, angažiraju odvjetnike, provaljuju u škole, ponekad nekoga i istuku i pomiču planine. Znaju da im se djeca školuju u Hrvatskoj, u kojoj su takve intervencije moguće i u kojoj se zakoni i propisi primjenjuju po potrebi. Iskustvo ih uči da će resorno ministarstvo nevoljko stati na stranu škole, ostavljajući one koje u njima rade na vjetrometini različitih utjecaja, silnika i moćnika.

Da želi, politika bi problem nasrtaja dijela roditelja na sustav mogla riješiti po uzoru na brojne zapadne zemlje, gdje dionici u obrazovanju potpisuju ugovor po kojem je vrlo jasno što tko smije, gdje i kada. To je osnova za zaštitu statusa odgojno-obrazovnih radnika, ali istovremeno štiti i učenike i roditelje.

'Ne želimo da medicinske sestre ne znaju napraviti omjer infuzije. Škola nije lagana – i ne treba biti. Ti ljudi će sutra držati naš život u rukama. Ne možemo se s tim igrati', riječi su ravnateljice škole Anite Basioli koja je u ovom slučaju osvjetlala obraz našeg obrazovanja.

Ideja da se bez rada i truda može uspjeti izrazito je ukorijenjena u hrvatskom društvu, i to ne bez razloga. Više od dvije trećine učenika srednjih škola u našim istraživanjima smatra da da su za zapošljavanje u Hrvatskoj važnije rodbinske veze, poznanstva i politička pripadnost od onoga što znaš i možeš. U takvoj društvenoj klimi teško je inzistirati na kriterijima kao što to hrabro čini ravnateljica jer te stvarnost svakodnevno demantira. U doba umjetne inteligencije i masovnog korištenja programa poput Chat GPT-a za rješavanje školskih zadataka, obveza i ispita ovaj poziv se čini još uzaludnijim. Sve se čini dostupnim sada i odmah do razine da je najčešća naredba naših školaraca u komunikaciji s umjetnom inteligencijom – 'skrati'. Sve kratko, odmah i bez znanja.

Neobrazovanima je lakše upravljati

Ipak, inzistiranje na kriterijima za Hrvatsku je jedan od najvažnijih razvojnih zadataka. Društva koja odustanu od kriterija osuđena su na sporiju ili bržu propast. To je posebice važno u obrazovanju, gdje se mladima treba dati do znanja da se od njih očekuju određeni ishodi te da će ovisno o njihovom ispunjenju biti i vrednovani. To je temeljna društvena higijena bez koje nije moguće održavati meritokratsko društvo.

Obrazovna politika u prethodnih 10 godina nije učinila gotovo niti jedan korak kojim bi definirala prava i odgovornosti uključenih u obrazovanje, objektivizirala ocjenjivanje, ujednačila pa potom i povisila kriterije u različitim školama, dala povratnu informaciju učenicima i njihovim roditeljima vezano uz to koliko stvarno znaju, što mogu i kakve su im radne navike, odgovornost, samostalnost i komunikacija prema drugima. Sve to je moguće napraviti relativno brzo intervencijama u sustav vrednovanja i ocjenjivanja. Sve to politika svjesno ne čini.

Osnovni razlog za to je da joj paše da roditelji Velebitom ruše školu i šamaraju one koji u njoj rade.

Neobrazovanima je uvijek lakše upravljati!

P.S. Bravo za ravnateljicu, djelatnike i školu. Držite kriterije. Tako se voli Hrvatska.