Zamislite da ste dobili plaću/stipendiju ili mirovinu. Otišli ste u trgovinu i potrošili cjelokupan budžet koji imate za hranu za tekući mjesec. Hladnjak je dupkom pun. Kako ćete ga prazniti? Posve je izvjesno da ćete namirnice koje ste kupili trošiti racionalno, pažljivo i smišljeno da bi vam dostajale cijeli mjesec. Jer količina hrane u hladnjaku je konačna i samo njenom pažljivom raspodjelom možete biti sigurni da nećete gladovati.

U ovoj opisanoj situaciji bilo bi jako nerazumno i malo vjerojatno zamisliti obitelj koja se natječe u tome tko će prije pojesti što veću količinu hrane i na taj način ugroziti obroke u posljednjim danima mjeseca. Takvo bismo ponašanje sigurno proglasili neodgovornim i nerazumnim.

Ipak, kad malo zumiramo sliku, uočit ćemo da se upravo tako ponašamo kao civilizacija. Zemlja je također konačan sustav, ima konačnu količinu resursa koje proizvodi svake godine (drvo, kisik, riblji fond) i konačnu količinu neobnovljivih resursa (nafta, vrijedni metali). Unatoč tome, mi se natječemo tko će potrošiti više i tko će konzumirati više.

Utrka u rastu bruto domaćeg proizvoda (BDP), ekonomske mjere koja pokazuje razinu gospodarske aktivnosti države, nije ništa drugo negoli utrka u potrošnji resursa i energije. Jer su ekonomska aktivnost i razina BDP-a direktno ovisni i koreliraju s potrošnjom resursa i energije, a svaki porast BDP-a predstavlja porast u potrošnji. Iako su postojali određeni napori da se to promijeni, BDP je i dalje direktno ovisan o potrošnji resursa i energije. Njegov porast znači da smo iz Zemlje izvukli više nego prošle godine, ali unatoč tome, porast BDP-a smatramo dobrom vijesti. Iako na taj način prebrzo trošimo sadržaj našeg hladnjaka.

Dva sata koja pale zeleni alarm

Kako to znamo? Znanstvenici nas već desetljećima upozoravaju na to da je naš način proizvodnje i potrošnje neodrživ te da uzimamo previše resursa iz prirode, a time je iscrpljujemo, stoga je ona sve siromašnija i samim time manje sposobna proizvoditi resurse koje trebamo. S druge strane, resurse koje smo uzeli iz prirode vrlo brzo odbacujemo. Prosječna uporabna vrijednost većine jednokratnih proizvoda od plastike manja je od dva sata. To znači da smo resurse izvadili iz prirode, potrošili energiju da ih proizvedemo, a onda ih začas odbacili. Koliko je vremena bilo potrebno da vrećicu u kojoj nosimo namirnice iz trgovine kod kuće ispraznimo i odbacimo? Ili koliko vremena treba da vodu ili sok koje smo kupili popijemo i odbacimo bocu?

Takvo ponašanje uzrokuje iscrpljivanje resursa Zemlje i narušavanje ravnoteže njenih ekosustava o kojima ovisi život na njoj. Jer Zemlja je konačna i može podržavati samo konačnu populaciju i konačne potrebe. A naša populacija stalno raste, a rastu i pojedinačne potrebe svakog čovjeka.

Kako bi preživio, svaki organizam treba energiju koju crpi iz hrane. Hrana je jedan od resursa koje proizvodi planet Zemlja. Ako narušimo ravnotežu i kvalitetu ekosustava koji proizvode hranu, narušit ćemo svoj opstanak.

Tragedija zajedničkog dobra

Činjenica da Zemlja pokazuje znakove zamora i sve teže uspijeva zadovoljavati naše potrebe, a mi se trudimo da nam potrebe i potrošnja iz godine u godinu budu sve veće, predstavlja paradoks. Ovaj paradoks šezdesetih godina prošlog stoljeća opisao je znanstvenik Garrett Hardin u eseju 'Tragedija zajedničkog dobra'.

Zamislite pašnjak otvoren za sve. Očekivano je da će svaki stočar pokušati zadržati što više stoke na zajedničkom dobru. Takav aranžman funkcionirao je stoljećima jer su plemenski ratovi, krivolov i bolesti držali broj ljudi i životinja znatno ispod nosivog kapaciteta zemlje. Konačno, međutim, dolazi dan u kojem dugo željeni cilj društvene stabilnosti postaje stvarnost. U ovom trenutku inherentna logika zajedničkog dobra bez kajanja generira tragediju. Kao racionalno biće, svaki stočar nastoji maksimizirati svoju dobit. Izričito ili implicitno, manje ili više svjesno, pita: 'Koja je korist za mene od dodavanja još jedne životinje u stado?'

Ta korisnost ima jednu negativnu i jednu pozitivnu komponentu.

Pozitivna komponenta je funkcija prirasta jedne životinje. Budući da pastir prima sav prihod od prodaje dodatne životinje, pozitivna korisnost je gotovo +1.

Negativna komponenta je funkcija dodatne prekomjerne ispaše koju stvara još jedna životinja. Međutim, budući da učinke prekomjerne ispaše dijele svi pastiri, negativna korisnost za bilo kojeg pastira koji donosi odluku samo je manji dio od -1.

Zbrajajući parcijalne korisnosti komponenti, racionalni pastir zaključuje da je jedini razuman put koji on može slijediti dodati još jednu životinju svom stadu. I još jednu; i još jednu.... Ali ovo je zaključak do kojeg dolazi svaki racionalni stočar koji dijeli zajedničko dobro. U tome leži tragedija. Svaki čovjek je zaključan u sustav koji ga prisiljava da bezgranično povećava svoje stado – u svijetu koji je ograničen. Tako svaki čovjek slijedeći vlastiti interes u društvu koje vjeruje u slobodu zajedničkog dobra pridonosi propasti tog istog dobra. Primjer takvog dobra su oceani. Pomorske nacije tvrdeći da vjeruju u 'neiscrpne resurse oceana' dovode mnoge vrste riba i kitova na rub izumiranja.

Pitanje morala, ne tehničko rješenje

Hardinov primjer pokazatelj je neodrživosti naših društava i ekonomija. U pozadini problema jest pojedinac koji ima koristi od maksimalizacije svoje koristi, a istodobno ne prihvaća odgovornost iako društvo kao cjelina, čiji je on dio, pati. Problem neodržive potrošnje i neodržive proizvodnje nema tehničko rješenje, ono je temeljno pitanje morala. Zato sljedeći put kad odlučite kupiti novi predmet (odjeću, mobitel...), sjetite se da svatko od nas kao pojedinac snosi odgovornost za prekomjernu potrošnju resursa. Zato nije pitanje možete li si nešto priuštiti, već trebate li.